Da bi se to izbjeglo, Hrvatska mora konsolidirati javne financije i održati rashode pod kontrolom, a pitanje je hoće li se u tome uspjeti. U svakom slučaju, mora se smanjiti potreba za zaduživanjem i ovisnost prema kreditorima te sve težem stanju u eurozoni, koje je dodatni uteg oporavku. Potrebe za financiranjem u idućoj godini sežu na 18 milijardi eura, u što ulaze deficiti i kreditne obaveze i čak su nešto veće nego u ovoj godini. Treba naći načina kako to najbezbolnije podmiriti u uvjetima dodatnog pada BDP-a i jačanju europske dužničke krize.
Godina izgubljena
Ova je godina što se rasta tiče izgubljena, a za iduću nitko ne zna što će biti. I guverner Boris Vujčić nedavno je poručio da je šok scenarij sve više moguć, a ni ministar financija Slavko Linić nije optimističan. Situacija je teška i nije je moguće riješiti preko noći jer je proizvedena tijekom godina i desetljeća pogrešne ekonomske politike koja je rasprodala banke, odbacila industriju, poticala veliku koncentraciju bogatstva i moći s jedne strane, a proizvodila siromaštvo s druge. Politika je to koja je tržišne zakone isturala kao alibi za nedjelovanje te 90-ih godina fiksirala tečaj, da bi potom povećavala potrošnju i deficite, umjesto obratno, da se konkurentnost gradila konzistentnim mjerama ekonomske politike.
Analitičar Damir Novotny ne vjeruje da će Vlada uspjeti rashode zadržati u gabaritima potrebnim da bi se poštivao Zakon o fiskalnoj odgovornosti, no ne vjeruje ni u pad kreditnog rejtinga. Veli da je konvergencija prema EU tako jaka da će male zemlje uvijek isfinancirati svoje dugove. Kod nas, dakle, ističe on, nije u pitanju troškovni problem, već problem trenda koji je loš i zbog kojeg možemo ovako životariti još deset godina, a to naravno nije cilj. Novotny misli da se u prave reforme nije zašlo, već se, kaže, radi ovaj nered sa sindikatima za male iznose rashoda, dok se u troškove koje velikim dijelom čine plaće i mirovine još nije ni zadrlo. Problem je, smatra, i u lokalnoj samoupravi gdje je zaduživanje veliko, a sada nema mehanizama da se zaustavi.
U takvu bi se onda, konzistentnu ekonomsku politiku, priznao je i sam Rohatinski, bez problema uklopila i eventualna devalvacija kune kao posve legitimna mjera ekonomske politike protiv koje on, u takvim uvjetima, ništa ne bi imao. Da je imao podršku fiskusa, i promjena tečaja došla bi u obzir. No, u uvjetima pak postojećeg deficita, njegov je stav, sustav ne bi izdržao. Vatrogasne mjere
Ekonomski analitičar Guste Santini veli da ako dođe do pada rejtinga, to znači nemogućnost reprograma duga, rast cijene zaduživanja, što u uvjetima negativne stope rasta znači dodatno opterećenje, a hrvatske tvrke, da bi pokrenule investicijski ciklus, trebaju jeftine izvore financiranja. Santini veli da ne vidi da Vlada po tom pitanju nešto bitno radi, a ovo sa sindikatima su, kaže, samo vatrogasne mjere.
Suluda politika
Danas je priča gotova, napominje Santini. Misli pritom da je Rohatinski trebao pokušati djelovati na to da deficit platne bilance ne bude toliki, i to selektivnom kreditnom politikom koja bi uključivala ograničenje plasmana stanovništvu te njihovo usmjeravanje prema privredi. HNB je linearno ograničio plasmane, no to nije bilo dovoljno, banke su plasmane i u tim smanjenim gabaritima opet usmjeravale na potrošnju.
– Suluda politika koja je ustanovljena još 1993. godine sada daje svoje rezultate, veli Santini te dodaje da to nije moguće promijeniti u kratkom roku, kao što nije promijenjeno ni prije 12 godina, a pitanje je da li je ovo što se radi dovoljno da se stanje amortizira. No, veli, to nije pitanje samo za ministra Linića, nego prije svega za premijera Milanovića.
