Do tog nemilog razvoja događaja neće doći zbog toga što ministar financija Slavko Linić od vremena zadnje predizborne kampanje do najnovijih javnih nastupa ne isključuje tu vrstu izlaza u krajnjoj nuždi, nego zato što u najširoj ovdašnjoj javnosti – još okovanoj mnogim političkim i potrošačkim iluzijama – nema općeg konsenzusa, na temelju kojeg bi Vlada mogla sama provesti najznačajnije, ali i najbolnije reforme uz neminovna masovna odricanja na dulji rok.
Od bajke do ropstva
Jer, omamljena bajkom o blagodatima liberalnog kapitalizma, većina se radno i poslovno sposobnog stanovništva unazad 20 godina preusmjerila sa proizvodnje na potrošnju, s učenja na zabavu, sa štednje na prodaju nasljeđenih nekretnina, pa u konačnici – radi financiranja životnog standarda na europskoj razini – na pumpanje vlastite potrošačke ekspanzije pretežno na kredit. Nažalost, cijena te nakaradne životne filozofije, na kojoj je u međuvremenu profitirala ovdašnja, novokomponirana politička i poslovna elita (kao strateški partner velikih zapadnih banaka i kompanija, što su osvojile Hrvatsku) stigla je na naplatu još ujesen 2008. i otad će se plaćati najmanje do 2020.!
Zbog uludo potrošenih godina u razdoblju od 1996. do 2009., i još tko zna koliko onih tijekom kojih će Hrvatska bolno izlaziti iz dužničkog ropstva i teško rješive gospodarske depresije, danas većina radno sposobnih u najkreativnijim godinama nije ni stručno, ni psihološki sposobna za sve oštriju, globaliziranu konkurenciju, ne samo na europskom, nego ni na hrvatskom, pa mnogi ni na uskom, lokalnom tržištu. Iako je ta krunska, porazna činjenica ovdje vidljiva na gotovo svakom koraku, većina građana sve teže prihvaća i razvodnjene Vladine početne bolne mjere, a pogotovo završni saldo, prema kojem se u Hrvatskoj od 1996. do 2010. trošilo čak od tri do četiri milijarde eura godišnje više od ostvarenog BDP-a, pa je sada došlo vrijeme da se idućih desetak godina bar toliko godišnje troši manje, da bi većini – uloži li u međuvremenu energiju u učenje, štednju i tehnološki razvoj – već 2023. bilo kao što je većini u Hrvatskoj bilo još do prije četiri-pet, zadnjih raspojasanih, zlatnih godina.
Zato Milanovićeva vlada teško da će moći održati postojeći niski kreditni rejting zemlje, a ni fiskalnu stabilnost u sve poroznijem državnom proračunu, pa će napokon morati učiniti ono što je morala poduzeti prijašnja ekipa u Banskim dvorima još ujesen 2009. godine: pozvati MMF upomoć. Tom polugom nad polugama, Hrvatska će dobiti izravnu, povoljnu prvu jaču pozajmicu radi uredne otplate dospjelih vanjskih zajmova i održavanja deviznih rezervi na visokoj razini, ali i najviše jamstvo privatnim kreditorima, da ponovno mogu poslovati s Hrvatskom. Hrvatska će steći izglede da se za refinanciranje većine dospjelih vanjskih dugova zadužuje po podnošljivim kreditnim uvjetima i kamatama, a Europska unija posebno superjamstvo da 1. srpnja 2013. u svoje redove može primiti i Republiku Hrvatsku, koja će u međuvremenu, pod diktatom MMF-a, ubrzati bolne reforme, te preusmjeriti većinu svoje radne populacije s potrošačko-kreditne i uvozno-trgovačke na proizvodno-izvoznu životnu filozofiju.
Prvih pet od 1994. do 2006.
S primislima na taj bolni hepiend, prisjetimo se dosadašnjih pet sporazuma sa MMF-om. Prvi stand by sporazum odobren je Hrvatskoj 14. listopada 1994. godine u iznosu 65,40 milijuna posebnih prava vučenja, na rok od 18 mjeseci. Povučen je samo jedan obrok tog zajma u protuvrijednosti od 15 milijuna dolara. Aranžman nije uspješno okončan, te je istekao 13. travnja 1996. Skupa s tim stand by sporazumom, Hrvatskoj je 14. listopada 1994. odobrena i Olakšica za pretvorbu gospodarskog sustava od 130,80 milijuna PPV-a.
Drugi, prošireni aranžman odobren je Hrvatskoj 12. ožujka 1997. godine, u iznosu od 353,16 milijuna posebnih prava vučenja, na rok od 3 godine. Ali, i od tog je zajma povučen samo jedan obrok, u protuvrijednosti od oko 40 milijuna dolara, jer je Hrvatska od njega sama odustala, ne prihvaćajući neke od dodatnih, političkih uvjeta MMF-a.
Treći sporazum, kao stand-by aranžman, u iznosu od 200 milijuna PPV-a, Odbor izvršnih direktora MMF-a odobrio je Hrvatskoj 19. ožujka 2001. godine na rok od 14 mjeseci, do 18. svibnja 2002. godine. Ovaj je sporazum zaključen kao mjera opreza, s namjerom da se odobrena sredstva ne povlače.
Četvrti je sporazum, ponovno kao stand by aranžman, Odbor izvršnih direktora MMF-a odobrio Hrvatskoj 3. veljače 2003. , na rok od 14 mjeseci, u visini 105,88 milijuna PPV-a, također kao mjeru opreza, s namjerom da se odobrena sredstva ne povlače. Sporazum, međutim, nije uspješno okončan, te je istekao 2. travnja 2004. godine, za što je Hrvatska morala podmiriti trošak u iznosu od 298.966 PPV-a.
Peti je sporazum, u obliku stand by aranžmana, MMF odobrio Hrvatskoj 4. kolovoza 2004., u iznosu 97 milijuna PPV-a, na rok od 20 mjeseci, ponovno samo kao mjeru opreza, te s namjerom da se odobrena sredstva ne povlače. Prilikom druge provjere aranžmana u ožujku 2006. godine, odobreno je njegovo produženje do 15. studenog iste godine, i povećanje iznosa korištenja na 99 milijuna PPV-a. Ovaj je aranžman uspješno okončan.
Što bi MMF savjetovao, a čime sve uvjetovao novi stand-by sporazum, ako bi ga u kasnu jesen zatražila hrvatska vlada? Taj alternativni scenarij izvodimo iz primjera najnovijih sporazuma, koje je MMF sklopio sa Latvijom, Madarskom, Srbijom i Ukrajinom, uvažavajući posebnosti hrvatskog dužničkog i depresijskog slučaja.
MMF i proračun za 2013.
Dakle, prvo bi obvezao HNB na vodenje restriktivnije monetarne politike, uz dopuštanje klizanja tečaja kune za najviše 10 posto tijekom prvog polugodišta 2013. Time bi posredno utjecao na dalje smanjivanje kupovne moći gradana (i na internu devalvaciju kune, uz koju se uz istu plaću ili količinu rada može kupiti sve manje robe i usluga) i na dalji zaokret prema proizvodnim investicijama i izvozu.
» Restriktivnija monetarna politika HNB-a uz dopuštanje klizanja tečaja kune za najviše 10 posto tijekom prvog polugodišta 2013.
» Znatnije smanjivanje državne potrošnje, radi svodenja deficita ukupnog državnog proračuna na nulu već do 2015.
» Povećanje PDV-a za još jedan postotni bod
» Suzbijanje prevelike sive ekonomije i raširene korupcije, uz obvezu tromjesečne kontrole ispunjavanja preuzetih obveza.
Zatim bi obvezao Vladu na znatnije smanjivanje državne potrošnje, radi svodenja deficita ukupnog državnog proračuna na nulu već do 2015. , uz uskladivanje sustava državnih potpora i jamstava s istovrsnim sustavima u EU, te uz skoru reformu i pojeftinjenje lokalne uprave i samouprave. U to ime bi i u Hrvatskoj, tijekom najdublje krize, plaće i mirovine prema svojoj kupovnoj moći trebale potonuti za najmanje 20-ak posto, a masa plaća u javnom sektoru (začinjena smanjivanjem zaposlenosti za više od deset posto) i do 30-ak posto, kao što bijaše i u Islandu, Latviji, Irskoj, Španjolskoj, Mađarskoj, a neusporedivo više dosad u Grčkoj. Najvjerojatnije bi radi punjenja proračuna, dok se hrvatski BDP ne oporavi do razine ostvarenog u 2008. godini, tražio i povećanje stope PDV-a još za jedan postotni bod. Naposljetku bi od Vlade tražio sustavno suzbijanje prevelike sive ekonomije i raširene korupcije, uz obvezu tromjesečne kontrole ispunjavanja preuzetih obveza.
Na toj bi osnovi, uz MMF-ov stand-by zajam u visini od oko tri milijarde dolara, za održavanje financijske stabilnosti, Hrvatska mogla pokrenuti i pregovore sa klubom glavnih vjerovnika o reprogramiranju većeg dijela vanjskih državnih dugova, što će dospjeti za otplatu tijekom 2013. i 2014. godine. Tim bi reprogramom započelo značajnije smanjivanje vanjske zaduženosti, te još značajnije poboljšanje kreditnog i investicijskog rejtinga državnih financija i hrvatskog gospodarstva. U suradnji sa MMF-om posložio bi se i državni proračun za iduću godinu., pa Europska unija ne bi mogla imati ni jedan novi veliki prigovor uoči hrvatskog ulaska u Uniju, predviđenog za 1. srpnja 2013.
