Redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Rijeci dr. Ratko Zelenika dobitnik je državne nagrade za znanost za životno djelo za 2010. godinu za cjelokupni znanstvenoistraživački rad u području društvenih znanosti. Zelenika je samostalni autor 34 znanstvene knjige, sveučilišnih udžbenika i priručnika, još 10 u koautorstvu, te više od 500 znanstvenih i stručnih radova iz područja prometa, transporta, špedicije, transportnog osiguranja, metodologije i tehnologije znanstvenog istraživanja. Na Sveučilištu u Rijeci proveo je 35 godina na Ekonomskom i Pomorskom fakultetu, te je prije desetak dana otišao u mirovinu. Do sada su još samo dvojica riječkih znanstvenika dobila ovo životno priznanje, akademik Daniel Rukavina i akademik Lujo Margetić.

– Rijeka je bila iznimno razvijeni industrijski centar, a u klasifikaciji industrije imamo oko 270 specifičnih industrija od kojih je njih desetak našlo svoje mjesto u Rijeci u zadnjih 40 do 50 godina. Danas je to potpuno nestalo i pitanje je što bi se moglo vratiti. Možda proizvodnja hrane i pića, proizvodnja drva ako govorimo o Primorsko-goranskoj županiji, strojeva i uređaja, prijevoznih sredstava. Nitko ne razmišlja o reciklaži, koja je u društvenoj reprodukciji peti sektor koji se mora razviti ako ova civilizacija misli potrajati još nekoliko stoljeća. Mislim da smo u našem hrvatskom društvu, pa i u Rijeci pobrkali lončiće i umjesto da razvijamo primarne i sekundarne razvijali smo tercijarne djelatnosti. Umjesto industrije i proizvodnje razvijali smo usluge i promet, iako bi te djelatnosti trebale samo služiti kao nadogradnja i logistika razvoju primarnih i sekundarnih djelatnosti, a nikako biti jedine djelatnosti.

Pitanje je kako obrnuti taj proces u sadašnjoj situaciji?

– Riječka luka se ne može razvijati na sadašnjem području. Moj kolega Ljubo Stipanić je prije 30 godina doktorirao na Pomorskom fakultetu na temi preseljenja luke na Krk. Dakle, ideja nije nova, problem je što se ona samo povremeno aktivira. Rijeka se ne može razvijati bez strategije razvoja morskih luka u cijeloj državi. Mi bi na Jadranu htjeli imati šest velikih univerzalnih luka u Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu, Pločama i Dubrovniku, iako to nije realno. Jednu luku bismo znali razvijati kao što to čine Slovenci. Oni su ciljano od 1970. godine izdvajali za razvoj koparske luke dva posto BDP-a, pa je Kopar prestigao riječku luku, koja je nekad imala više od 20 milijuna tona tereta. Danas sve morske luke u Hrvatskoj zajedno imaju promet na razini oko 25 milijuna tona, što je tek malo više od Kopra. Stoga moramo jasno odrediti jednu ili dvije međunarodne teretne luke, dvije putničke luke, još jednu miješanu luku. Bez toga ni riječka ni ovih drugih pet luka nemaju šansu dugoročnog razvoja.

Dakle, ne postoji dilema o opravdanosti gradnje luke na Krku?

– Trebalo bi aktivirati tu prastaru ideju preseljenja luke na Krk kao strateški cilj. Međutim hrvatske luke se neće moći razvijati bez partnerskog odnosa s Koprom i Trstom, jer pripadaju istom gravitacijskom području. Prije 30-tak godina radili smo neke studije, te se pokazalo da Rijeka, Kopar i Trst imaju u gravitacijskom prstenu više od 200 milijuna persofiniciranih proizvođača i potrošača. Danas riječka luka nema više od 10 milijuna potrošača i proizvođača. Ako se na tom gravitacijskom području ništa ne proizvodi i ne izvozi, a tek nešto malo uvozi iz Kine, onda je i perspektiva riječke luke vrlo slaba.

Što je s opravdanosti gradnje nizinske pruge, koja također izaziva dosta polemika?

– Politički marketing ima svoja pravila, a ona su prilagodljiva ciljanim skupinama birača. Bolni se rezovi ne smiju najavljivati, pa oni to uvijaju u jedan lijepi i lepršavi celofan. Činjenica je da smo zadnjih 20 godina živjeli iznad naših realnih mogućnosti. Danas kad biste angažirali svu pamet Europske unije ne bi se moglo naći brzo i uspješno rješenje oporavka hrvatskog gospodarstva. Problem je zatečenog stanja, a u Hrvatskoj još uvijek nažalost ne funkcionira pravna država. Država se ne ponaša kao dobar gospodarstvenik, nema razvoja uspješnog gospodarstva i rasta BDP-a. Stalno se spominje stopa rasta BDP-a od jedan posto, a to je toliko malo da ne omogućava ni 50 posto servisiranja anuiteta kredita koje država mora vraćati. Mi bismo morali imati stopu rasta BDP-a od minimalno tri posto da bismo servisirali dugove i nastavili preživljavati na ovoj razini. Ako se želimo ubrzano razvijati i prebroditi jaz od 20-tak godina koliko zaostajemo za visoko i srednje razvijenim državama EU-a, morali bismo postići minimalnu stopu rasta od pet posto u narednih desetak godina.

I političari često govore o tim željenim postocima rasta BDP-a, ali je daleko teže pronaći jasnu ideju kako to ostvariti?

– To je vrlo složen problem. Mi nemamo dovoljno znanja, financijskog kapitala, tehnologije i projekata. Zasigurno dvije trećine zaposlenih u svim strukturama, a ne samo u javnoj upravi, je podobno, a ne sposobno, pa imamo problem aktualnog i anticipiranog, disciplinarnog, interdisciplinarnog i multidisciplinarnog znanja. Mora se prije svega napraviti red u državnim poduzećima. To je velika bolest hrvatskog društva. Francuzi su radili studiju o Hrvatskim željeznicama i konstatirali su da sve što se događa u HŽ-u s robnim tokovima može servisirati oko 4.000 zaposlenih, a tada je bilo više od 20.000 zaposlenih u HŽ-u. Sad je ta brojka nešto manja, oko 17.000 i ti ljudi se moraju zbrinuti ili preorijentirati na neke druge djelatnosti.

Kako smanjiti rashodovnu stranu države?

– Naše gospodarske aktivnosti i skroman rast BDP-a ne stvaraju niti temeljne pretpostavke za investiranje vlastitog kapitala u kapitalne investicije. U redu je razmišljati o hidrocentralama, nizinskoj pruzi, turističkoj infrastrukturi, ali s obzirom da smo prezaduženi neophodno je okrenuti se stranim investicijama, jer nas samo one mogu pokrenuti s mrtve točke. U svijetu postoji 30 različitih modela javnoprivatnog partnerstva, koje treba odabrati i primjeniti. Mi smo za idućih 15 godina toliko prezaduženi da nemamo vlastitog kapitala niti za servisiranje i održavanje postojećih krupnih infrastrukturnih objekata. Najlošiji model bio bi prodaja poduzeća, objekata i resursa, posebno ono što smo radili s bankarskim sustavom, kojeg smo rasprodavali za jednu kunu, a prethodno sanirali milijardama kuna.

Međutim, za bilo kakve investicije nema uvjeta, jer je u Hrvatskoj administracija spora i premrežena korupcijom, a pravosuđe neučinkovito?

– To je točno, ali EU uspostavlja vrlo jasna pravila igre, pa sam uvjeren da će Vlada u prvoj godini mandata morati napraviti reda i stvoriti ozračje za privlačenje kapitala. Zašto bi u Sloveniji bilo moguće dobiti građevinsku dozvolu za sedam dana, a nama treba 70 ili 700 dana. Kad to povežemo s korupcijom dobijamo vrlo ružnu konotaciju u EU. Ako ni zbog čega drugog EU je dobra opcija, jer ćemo i sami morati početi poštivati pravila koja tamo vrijede.

Sama EU proživljava dramatične trenutke. Što konkretno predviđate oko rješenja krize u Grčkoj i očuvanja monetarne unije?

– Bankrot Grčke otvorio bi sličan scenarij u Portugalu, Španjolskoj, pa i Italiji, što bi dovelo u pitanje opstanak monetarne unije, pa i same EU. U taj scenarij ne vjerujem. Bez EU-a bi mnoge europske države, posebno one male i siromašne, bile u još težem položaju u budućnosti. Tragedija je u tome što je globalni kapital jedan napuhani balon, koji postoji zahvaljujući nekim čudnim marketinškim trikovima i mahinacijama. Taj je kapital lažan, ali je prisutan i drobi sve ispred sebe, te će sve one koji se ne snađu u tom vihoru pretvoriti u robove, a to se posebno odnosi na ove male i siromašne države. EU i zbog toga mora preživjeti ovu krizu i živjeti nekoliko stoljeća kao gospodarska, znanstvena, tehnološka i obrazovna sila koja će uspostaviti ravnotežu s drugima, SAD-om, Kinom, Indijom, Brazilom, itd, te funkcionirati kao homogeni sustav sa svih 28 članica, gdje treba ubrojiti i Hrvatsku. Ideja ujedinjenja Europe traje 40 do 50 godina i još uvijek nije došla u fazu zrelosti, te je realno u bliskoj budućnosti razmišljati o transformaciji EU-a u SED (Sjedinjene Europske Države) po uzoru na SAD (Sjedinjene Američke Države).

Teorije zavjere kazuju da je baš to cilj mega korporacija koje vladaju svijetom?

– Da, ali pritom treba imati na umu činjenicu da SAD funkcionira i postoji oko 300 godina, kao i da je njihov životni vijek pri kraju. Više neće biti dominantni kao što su bili, jer će ih prestići drugi, recimo Kina, Indija, Brazil, itd. Globalno je neoliberalni kapitalizam potrošen, ali je nažalost još uvijek iznimno moćan. Iza njega stoje krupne multinacionalne korporacije, one koje su po svojoj financijskoj moći jače od mnogih srednje razvijenih država, čak i nekih sa 20-tak milijuna stanovnika. Ono što je donekle utješno jest da i takav kapitalizam ima svoj životni vijek i mora doživjeti svoj kraj. Sigurno će se morati transformirati u neki povoljniji i pravedniji oblik uređenja društvenih odnosa. Nadam se da će se to dogoditi mirnim putem.

Multinacinalne kompanije koje vladaju svijetom upravo priželjkuju stvaranje Sjedinjenih Europskih Država, koje i vi prizivate?

– Osobno mislim da je bolje živjeti u ovom okruženju EU-a i nekako se snaći među tim bogatim multinacionalnim korporacijama nego da nas iskorištavaju korporacije iz primjerice SAD-a. Postoji taj nesretni »outsourcing« kojeg su izmislili Amerikanci i tako počeli na jedan novi način eksploatirati ostatak svijeta. Ako smo već prostorno vezani za sve što se zbiva u EU onda trebamo tu tražiti svoje mjesto pod suncem. No, stvaranje većeg blagostanja nije moguće bez ulaganja u znanost i zato smatram da Hrvatska mora naći dovoljno kapitala za znanost i obrazovanje. Primjerice, ako ne budemo znali kvalitetno iskoristiti fondove EU-a dogodit će nam se isto što se sada događa u BiH, gdje gube samo u ovoj godini više od 100 milijuna eura sredstava iz EU fondova. I mi smo iskoristili tek polovinu sredstava iz pretpristupnih fondova isključivo zato što nemamo kvalitetnih programa i projekata, kao ni kompetentnih ljudi koji bi ih pripremili i ponudili.

Može li parola »Besplatno znanje za sve« egzistitati u Hrvatskoj?

– Sad su recimo aktualna privatna učilišta, koja imaju svoje lobije, pa i učinak, jer se radikalno smanjuju upisne kvote u javnim visokim učilištima, a povećavaju u privatnim, gdje ima i dobrih, ali je većinom riječ samo o biznisu i stvaranju kapitala. Ne može funkcionirati jedno visoko učilište bez ijednog zaposlenika, samo s gostujućim profesorima, a takvih ima. U uvjetima kad je država strahovito prezadužena besplatno školovanje za sve nažalost nije moguće. Mislim da je trebalo dok se ne oporavimo od šoka krize i vraćanja dugova, ustrajno izdvajati više od tri posto BDP-a za potrebe obrazovanja, znanosti i istraživanja, a danas je ispod dva posto. Slovenci imaju besplatno obrazovanje u primarnom, sekundarnom i tercijarnom obrazovnom sustavu. Oni to mogu i već sada imaju više od 25 posto visoko obrazovanog stanovništva, a mi imamo oko 10 posto. Vjerojatno će sada ovi »uspjesi« Bologne formalno povećati uzdio visoko obrazovanih samo je pitanje koliko je to znanje koje konzumiraju aktualno i kvalitetno.

Hoće li se morati smanjiti broj jedinica lokalne samouprave i napraviti novi unutarnji ustroj lokalne samouprave u državi?

– Mislim da će to nova Vlada morati raditi već u prvoj godini mandata, iako će tu sigurno biti otpora. Riječ je o utvrdama političkih stranaka i to neće ići lako.

U tom kontekstu ni ne postoji neka politička volja za promjenama?

– Ne postoji, ali će iduću Vladu stanje u kojem će se naći prisiliti na to. Europa traži ponašanje po određenim pravilima, pa u Hrvatskoj ne može egzistirati više od 500 jedinica lokalne samouprave na 4,5 milijuna stanovnika, a da u isto vrijeme daleko veće i razvijenije države imaju daleko manji broj. Takvo stanje nije održivo i to dokazuje čista matematika. Ona ideja o modelu stvaranja pet do šest regija u Hrvatskoj je razumna. Tek treba vidjeti kako to organizirati i posložiti. Osnova za sve te mjere mora biti konzistentna dugoročna strategija razvoja Hrvatske, i to za razdoblje do 2025 ili 2030. godine. Ako se to ne osmisli i provede mi ćemo zaista ostati na periferiji EU