Foto M. Trinajstić
Ovo mjesto i ovaj otok davno su mi postali domom. Ovdje živim i radim, tu sam zasnovao obitelj, a moram reći i da odavna znam baš svaku grotu krčke obale. Prije toga sam plovio. Nakon što sam u nekoliko navrata »imao glavu u torbi«, pomislio sam da mi netko odozgo signalizira da je nakon godina navigavanja kucnuo čas da se »ćapan kraja«
Kad čovjek skoro puna četiri desteljeća provede na istom radnom mjestu, obavljajući ga pritom i više no uspješno, s punim ga se pravom može smatrati majstorom svoga posla. Upravo smo takvog našli u Šilu, malom ali slikovitom, a posebice u ljetnoj sezoni i »prometnom« naselju, na području Općine Dobrinj u kojem već punih 37 godina područnom ispostavom Lučke kapetanije uspješno ravna Mladen Čargonja, 65-godišnji lučki kapetan.
Danas »pod sobom« drži cjelokupnu istočnu obalu otoka Krka, od njenog sjevernog djela koji zahvaća rub obalnog područja Općine Omišalj, pa kroz cjelokupnu obalu Općina Dobrinj i susjednog joj Vrbnika, sve do rubnih dijelova bašćanske obale koje ovaj iskusni »morski vuk« danas također opslužuje. Zapravo, što se Baške tiče, zbog upražnjenog mjesta lučkog kapetana, Čargonja već pune tri godine i ondje obavlja sve što voditelj lokalne ispostave mora činiti u tom izrazito turizmu okrenutom krčkom mjestu!
Zasluženo umirovljenje
»Brojeći sitno« do svog skorašnjeg, zasluženog umirovljenja, kapetan Čargonja odazvao se našem pozivu za ćakulom tijekom koje je, lako je shvatiti i zašto, nakon gotovo puna četiri desetljeća rada na tako odgovornom radnom mjestu uistinu imao što za reći.
– Iako sam u Šilu proveo veći dio svog života i radnog vijeka, ja sam vam zapravo grobnički sin, raščistio je temeljne činjenice na početku našeg razgovora šilarski lučki kapetan ne propuštajući napomenuti i kako mu, nakon svih tih godina provedenih na Krku, ne pada napamet umanjivati važnost ni značaj svoje ipak prepoznatljive »bodulske komponente«. Ovo mjesto i ovaj otok davno su mi postali domom. Ovdje živim i radim, tu sam zasnovao obitelj, a moram reći i da odavna znam baš svaku grotu krčke obale, nastavlja naš sugovornik neizbježno svojim mislima »ploveći« u godine kad je prvi put ondje upućen, i to kako bi popunio upražnjeno mjesto šilarskog lučkog kapetana. Prije toga sam plovio, neko vrijeme na domaćim brodarskim kompanijama, a potom i na »strancima«. Nakon što sam u nekoliko navrata na moru »imao glavu u torbi«, pomislio sam da mi netko odozgo signalizira da je nakon godina navigavanja možda ipak kucnuo čas da se »ćapan kraja« te sam spremno reagirao na natječaj, koji se baš u to vrijeme u Kapetaniji provodio za više ovakvih radnih mjesta na području Kvarnera.
Upućen po »dekretu«
U Šilo sam tako stigao upućen po službi. Došao sam, počeo od nule i s vremenom shvatio da je upravo to ono što želim i volim raditi kao i da je ovo mjesto ono u kojem ću zauvijek ostati, ustvrdio je kapetan Mladen Čargonja. Zanimljivo je kad shvatiš kako se nakon silnih godina provednenih u nekom poslu neke stvari, ili bolje rečeno okolnosti, ciklički ponavljaju. Šilo je svog prvog lučkog kapetana dobilo još koncem 19. stoljeća. Čovjek je tad radio sam, a u godinama kad je odlazio nije se znalo tko će ga, kako i kad naslijediti. Eto, i danas, nakon 120 godina šilarska je ispostava opet na istoj prekretnici jer se, čini mi se, ni sad baš točno ne zna tko će, što i kako ovdje činiti nakon moga skorašnjeg umirovljenja, ustvrđuje naš sugovornik napominjući kako tvrdnju da sam na svojim plećima ondje drži tu važnu instituciju dodatno potvrđuje činjenica da ta ispostava djeluje u prostoru čiji je vlasnik, odnosno u prizemlju njegove obiteljske kuće davno izgrađene na obali tog lijepog i pitoresknog bodulskog pomorskog središta.
Turizam pomiče granice
Na pitanje je li se i što u proteklim desetljećima njegova »kapetanovanja« u Šilu ali i na otoku Krku promjenilo, naravno, gledajući iz aspekta službe koju tako dugo obavlja, Čargonja zaključuje – jest, i to mnogo! Mnoge su stvari otišle naprijed, posebice na planu turizma i »turističkog djela« moga posla koji, kaže, danas čini važan dio njegove službe. Šilo je naime važan i frekventan centar otočnog turizma. Ne samo da su ovdašnji stanovnici oduvijek bili okrenuti moru već su takvi dobrim djelom i ljudi koji ovaj dio Bodulije posjećuju u sezoni, ustvrđuje lučki kapetan Čargonja napominjući kako je, obzirom na te i takve okolnosti, silom prilika morao prihvatiti i da će u svom službovanju dio svog radnog (ali i ne samo radnog) vremena morati služiti i u svojstvu turističkog informatora. Tako ne samo da me brojni nautičari konzultiraju o tome je li pravo vrijeme za negdje isploviti i kako do nekud svojim plovilom najbrže i najsigurnije stići već me, kako to u ovakvim mjestima nerijetko biva, posjetitelji često »koriste« i da bi doznali vrijeme kad se u nekom od susjednih mjesta služi misa ili pak radno vrijeme neke trgovine, smije se voditelj šilarske ispostave Lučke kapetanije – institucije čiji naziv u svim primorskim središtima također stvara nemalu zabunu kod stranih gostiju. Natpis »ispostava«, zbog onog »post« u sebi, razlog je zbog kojeg brojni lučki kapetani u našim tursitičkim središtima na svim mogućim stranim jezicima svakodnevno moraju posjetiteljima objašnjavati da oni nisu službenici pošte te da njihove kartuline stoga i ne mogu zaprimati, smije se trenutačno zasigurno najiskusniji lučki kapetan Bodulije i okolnog joj područja.
Naravno, za opće je dobro ponekad nužno intervenirati na djelovima obale i privesti ih namjeni vezanoj uz pomorski promet, kretanje ljudi ili pak turizam. S tim nemam problema, kaže Čargonja i uvijek sam svojim znanjem i iskustvom rado pomagao kod realizacije projekata koji su se, za opće dobro i temeljem valjane dokumentacije, izvodile na pomorskom dobru, najčešće na inicijativu lokalnih vlasti ali i Županijske lučke uprave Krk koja je, uzgred rečeno, uvelike podigla i unaprijedila kvalitativnu razinu ovdašnjih luka i lučica. Sa zadovoljstvom danas tako svjedočim postojanju brojnih objekata lučke i pomorske infrastrukture čijoj sam realizaciji i sam pripomogao.
A koliko je »pritisak svakodnevice« narastao možda najbolje ocrtava podatak da je još početkom 80-ih godišnje izdavao 50-ak isprava koje danas nazivamo »vinjetama«, dok je ove izdao već njih 550! Jednako tako, rast i zamah posla, ustvrđuje kapetan Čargonja, zorno potvrđuje podatak da je ulaskom u službu na području Ispostave Šilo »zaprimio« 330 registriranih domaćih brodica dok ih je danas u njegovom upisniku čak pet puta više (s »najvišom« registracijom ŠL 1710).
Pretvaramo se u »ćate«
Iako se mnoge stvari u poslu kojeg obavljam mijenjaju nabolje, ima i onih za koje se to baš i ne može reći i koje me, iskreno govoreći, nakon svih tih godina u službi čak i žaloste. To se ponajprije odnosi na svojevrsnu degradaciju samog posla lučkih kapetana, a time i autoriteta kojeg ta služba ima, ili bi trebala imati. Ne mogu reći tko je i je li uopće netko za to »kriv«, ali činjenica jest da se lučki kapetani, najvećim djelom zbog sve većeg obima administrativnog posla kojeg su primorani odrađivati, sve više pretvaraju u »ćate« a sve manje u ljude koji skrbe o sigurnosti morskog prometovanja, lučkom redu i zaštiti okoliša u djelu koji se tiče mora i obalnog pojasa. Što zbog sve manjeg broja službenika u ispostavama, što zbog sve većeg obima administrativnih zadaća u čijem nam ispunjavanju često ne koristi niti inforamatizacija, prečesto smo svi prisiljeni previše vremena provoditi za radnim stolom odnosno za kompjutorom, a premalo na terenu i s ljudima zbog kojih i postojimo. Tako je svugdje, ne samo na Krku i u tom bi se smislu netko negdje trebao zamisliti i odlučiti što i kako učiniti da se lučki kapetani vrate ondje gdje im je i mjesto, u luke i uz more, zaključuje šilarski lučki kapetan.
Pomaganje ljudima u nevolji
Upitan o tome što je najljepši, a što najružniji dio njegova posla Čargonja bez razmišljanja odgovara kako je i jedan i drugi odgovor nedvojbeno vezan uz pomaganje ljudima u nevolji odnosno pronalaženje i spašavanje unesrećenih na moru.
Nema ljepše stvari od pogleda ili geste zahvalnosti ljudi u čijem ste spašavanju sudjelovali niti ružnije stvari od njihova izostanka, kad takve akcije ne završe dobro odnosno kad, nažalost, rezultiraju smrtnim slučajem. Ni sam ne znam u koliko sam uspješnih akcija sudjelovao, ali pouzdano znam da sam tijekom godina rada u ovoj ispostavi imao osam smrtnih slučajeva. Niti jedno niti drugo normalnog čovjeka ne ostavlja ravnodušnim, završava naš sugovornik ustvrđujući kako bi, da danas opet može iznova birati svoju profesiju i konkretan posao, opet iznova izabrao biti lučkim kapetanom. To je odgovoran i častan posao i nikad nisam požalio što sam odabrao taj put odnosno što sam plovidbu zamijenio s »lučkim« zadaćama.