Kršćanin je uvijek aktivan član zajednice. Od laika pa preko svećenika do biskupa. Cilj mu je, kako je Krist poručio svojim učenicima, biti »sol zemlje« i »svjetlost svijeta«. To jest, proći zemljom čineći dobro. Ovo je došašće, uz mnoge lijepe trenutke, obilježeno i tragedijama, ali i društvenim i političkim podjelama.

Kako bi se kršćanin i svaki čovjek dobre volje trebao postaviti u trenutku previranja, kako on gleda na konkretne podjele u hrvatskom društvu, o problemu korupcije, suradnji s hrvatskom državom, razgovarali smo s riječkim nadbiskupom mons. Matom Uzinićem.

Autoritet i odgovornost

Slavimo blagdan rođenja Isusa Krista. Kako ste vi doživjeli ovogodišnje iščekivanje Božića – došašće?

– Uz lijepa iskustva koja sam imao na misama zornicama, koje su ove godine bile iznimno posjećene, te u druženjima vjernika nakon njih, ovo ću došašće pamtiti po požaru u našem gradu u kojem je poginulo dvoje beskućnika, po tragičnom događaju obiteljskog nasilja u kojemu su stradale dvije osobe u okolici Rijeke i na kraju po ubojstvu jedne djevojke koje nas je dodatno sve potreslo.

Ta je djevojka jedna od 19 žena koje su ubijene u prošloj godini, uglavnom su ih ubili partneri. To bi nas sve trebalo pogoditi. I zamisliti.

Osobito bismo se trebali zamisliti mi muškarci. Poraz naše muškosti nije u tome što nemamo autoritet u obitelji i društvu, nego je naš poraz što neki među nama misle da svoj autoritet mogu nametnuti nasiljem prema ženama, ali i prema drugima koji su slabiji. Jer su stranci, jer su manjine.

U došašću smo svjedočili također ideološkim sukobima koji su dotaknuli i naš grad. Ali ovih dana je naš pogled s te stvarnosti usmjeren prema Svetoj Obitelji. Bilo bi dobro da nas odnosi unutar te obitelji, koji su bili puni poštovanja, nauče međusobnom poštovanju i prihvaćanju.

Nikad ne smijemo na nasilje odgovarati nasilno. Jer, svako nasilje rađa novo nasilje.

Spomenuli ste autoritet u obitelji i društvu, što je za vas autoritet?

– Pravi je autoritet onih koji služe, koji su prignuti na druge, koji pokušavaju učiniti dobro drugima. Taj nam je autoritet pokazao Bog u Božiću.

Bog se lišio svoje moći da bi mogao biti jedan od nas, da bi nam mogao služiti. Sviđa mi se misao koju je izrekao Sluga Božji Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup, da se Bog htio roditi kao dijete kako ga se nitko ne bi trebao bojati, nego kako bi ga svatko mogao ljubiti.

U tome vidim Božju veličinu. I naš put za biti veliki. Marija je prva od nas odgovorila na taj Božji način služenja, svojim: »Evo me.« Jednako tako i Josip koji se našao u situaciji u kojoj se vrlo lako mogao odlučiti za nasilje. Marija je bila trudna, a on nije bio otac djeteta.

Odgovor koji je zakon nudio bio je da se takve žene kamenuju. No, Josip nije prihvatio tu logiku. Evanđelje kaže da je bio pravedan čovjek, i odlučio je prihvatiti tu situaciju. Odlučio je prihvatiti Mariju, odnosno prihvatiti plan koji je Bog imao s njima i s Isusom. To je način djelovanja koji trebamo slijediti.

Ne nametati svoju volju, već u molitvi osluškivati koja je Božja volja i onda joj se staviti na raspolaganje. A Božja volja je uvijek ljubav, služenje. Nikad mržnja, nikad nasilje.

Nadbiskup Mate Uzinić / Foto Marko Gracin

I muškarci koji se mole na trgovima tako gledaju na autoritet. »Obitelj bez očeva koji mole, svjedoče i poučavaju vjeru, često duhovno slabi. Duhovni autoritet ne znači dominaciju, nego služenje u poniznosti i istini.«, objavili su na internetskoj stranici Muževni budite.

– Marija, Josip i Isus, svojim primjerom služenja, uče nas da su nam u Crkvi i društvu prvenstveno potrebne obitelji u kojima se članovi međusobno ljube i služe jedni drugima.

Obitelji u kojima muž i žena surađuju, ravnopravno, u zajedničkoj brizi za njihovu obitelj. Nakane muškaraca koji mole na trgovima može se shvatiti kao poziv na podčinjavanje žena, odnosno, kako sam jednom prilikom rekao, da žene ne budu »za stolom«, već »oko stola«. Možda to nije njihova intencija, ali se to može tako shvatiti, a kako vidimo po reakcijama u društvu, i shvatilo se.

Pravi autoritet uključuje odgovornost, ne samo za vlastitu obitelj, nego i za društvo u cjelini. Ukoliko svojim djelovanjem narušavamo društvenu povezanost i radimo protiv univerzalnog bratstva tada to djelovanje ne krase autoritet i odgovornost. Ako su plodovi ove molitve sve veća društvena polariziranost i nemir, tada se moramo upitati gdje nas vodi ustrajanje na tom putu.

Aktivizam, ne molitva

Vi ne odobravate javnu molitvu na trgovima?

– Moj stav je poznat. Mislim da je to aktivizam i da nije molitva, nego zloupotreba molitve. Zato ne bih želio da svećenici Riječke nadbiskupije to promiču. Ali poštujem slobodu vjernika da i na taj način iznose svoje stavove te nisam za zabrane.

Zabrane bi izazvale negativne reakcije i još više problema. Zabrane nisu rješenje. Rješenje je obraćenje.

Pozivam sve koji u tome sudjeluju da se iskreno pred Bogom i svojom savješću ispitaju što ih motivira? I pomaže li im to da budu bolji ljudi, bolji kršćani, bolji muževi i očevi? Djelovanje nas kršćanina u društvu nije na način ovoga svijeta, nije na način protesta.

A ta molitva je na način svijeta i oblik je protesta. Nedavno se dogodilo gaženje ruža nakon molitve u Zagrebu. Polaganje tih ruža je bilo provokacija, ali ta provokacija ne bi smjela nekoga tko je u molitvi potaknuti na takvu reakciju.

Kasnije su se ogradili od tog čovjeka, kažu da ne pripada njima. Ne znam. Možda je to i tako. Dobro je da to nije njihov stav. Ali bi se svejedno trebali zapitati postoji li nešto što bi nekoga moglo potaknuti da zbog njih ili koristeći njih, reagira tako.

Ako postoji, onda imaju problem s takvom molitvom i trebaju vidjeti treba li je nastaviti ili ne. Molitva koja ne doprinosi pomirenju u našem društvu, nego stvara još jednu podjelu, nije dobra molitva. Mi kršćani trebali bismo biti oni koji unose mir, a ne stvaraju dodatni nemir.

Žao mi je što možda i ja s ovakvim stavom unosim određeni nemir, barem sudeći prema reakcijama na moj stav o ovom pitanju. S druge strane, žestina tih reakcija je također poruka da tu nešto nije u redu. Ako oni imaju pravo javno moliti, moraju dozvoliti i moje pravo da to mogu javno komentirati.

No, ranije ste govorili o dobru. Kršćanin ustraje u dobru, bez obzira na to kakvu reakciju njegovo ustrajanje u dobru donosi i kako njegove nakane netko shvaća.

– Slažem se s tim da treba ustrajati na dobru. No, ako naši postupci proizvode podjele, moramo se zapitati je li to doista način za postizanje dobra. Moramo konačno shvatiti da društvo ne pripada samo nama, nego i svima drugima, onima koji misle drugačije negoli mi. I trebalo bi misliti i na posljedice onoga što činimo.

Unosi li molitva na trgovima u naše društvo više dobra ili zla? Nakon tri godine javne molitve na trgovima nismo dobili muškarce koji su postali autoritet u obitelji na način na koji oni to tumače.

Ne vidimo da se smanjilo nasilje. Ne vidimo da smo se više zauzeli za druge. Ne vidimo da su naše obitelji sretnije i ispunjenije. Podaci nam govore da se u međuvremenu dogodilo puno toga lošeg, a dogodile su se i podjele kojima su uzrok i ove molitve. I zato mislim da to nije zalaganje za dobro.

U hrvatskom društvu jasno je vidljiva i politička podjela. Koju biste poruku poslali, u kojem smjeru krenuti?

– Političari su oni koji često generiraju podjele u hrvatskom društvu i onda ih zloupotrebljavaju za svoje različite svrhe i ciljeve, između ostaloga i za postizanje političkih rezultata na izborima. Sviđa mi se enciklika pape Franje »Fratelli tutti«. Napisana je da nas u našem podijeljenom svijetu ponovno podsjeti da smo međusobno braća i sestre. To bi trebalo podsjetiti i naše političare.

U jednom poglavlju papa Franjo govori o »najboljoj politici«. Na kraju poglavlja nudi i svojevrstan ispit savjesti za političare. Kaže da bi se trebali pitati zašto čine to što čine, koji im je stvarni cilj. Objašnjava da ih se na kraju života neće pitati koliko su glasova dobili na izborima, nego koliko su ljubavi uložili u ono što čine, kakav su trag ostavili, koliko su mira posijali. To su važne stvari. Naravno, ne možemo svu odgovornost pripisati samo političarima. I Crkva također ima svoju odgovornost.

Odgovornost Crkve

Koja je odgovornost Crkve?

– Možemo govoriti o Crkvi na dvije razine. Ako govorimo o cijeloj Crkvi kao zajednici koja uključuje sve vjernike, zadaća nam je smanjiti jaz između onoga što govorimo i onoga što živimo.

A vidimo da nekad imamo i probleme s time što govorimo, na primjer, ovo o čemu smo govorili: da je ženi mjesto »oko stola«, a ne »za stolom«.

Tu su i druge teme gdje se pozivamo na kršćanske vrijednosti i kršćanstvo koje želimo obraniti, a zapravo imamo negativan odnos prema drugome, na primjer prema strancima, što nije kršćanski. Tu vidimo netrpeljivost u hrvatskom društvu koja je zabrinjavajuća. I mi tome doprinosimo krivim razumijevanjem i življenjem evanđelja.

Najbolji pokazatelj koliko je to teška situacija je nedavna optužba o napadu stranca na redovnicu, što je izazvalo val ružnih poruka i poziva na društvenim mrežama. To pokazuje koliko je ta situacija u nas problematična i koliko može postati kritična i eskalirati u nasilju. I da je to bila istina, reakcija je bila neprimjerena. Tko nam daje pravo krivnju jedne osobe pripisati cijeloj jednoj kategoriji osoba?

Poruka suživota je jedna od bitnih poruka koju bismo trebali govoriti i za koju bismo se mi prvi trebali zalagati. Odgovornost je na većini da se pobrine za manjinu.

Također, kršćanstvo se ne svjedoči napadom na druge, već brigom za njih. To je ono na što nas Isus Krist poziva. Kršćani će opstati u ovom našem europskom i hrvatskom društvu samo ako budu autentični. Nećemo opstati ako izdamo evanđelje zbog ovozemaljskih kriterija koji nas pretvaraju u nešto što kršćani ne bi smjeli biti.

Kršćani ne smiju biti oni koji o drugima ružno govore i koji se prema drugima loše ponašaju. Mi smo pozvani na ljubav prema svima, pa i neprijateljima. A još više prema onima koji nam nisu neprijatelji jer su stranci, nego bi nam, jer su u potrebi, trebali biti bližnji.

A suženo hijerarhijske Crkve?

– Ako pod pojmom Crkva mislimo na Papu, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, onda se osim onoga da trebamo biti vjerodostojni, trebamo čuvati i svega onoga što bi Crkvu moglo poistovijetiti s političkom zajednicom. Iako smo upućeni istim ljudima, ne smije nam se dogoditi da nas se poistovjećuje s državom ili nacijom, a niti državi i naciji ne smijemo dozvoliti da je se poistovjećuje s Crkvom.

Upućeni smo istim ljudima, ali i jedni i drugi s različitih naslova. Sjetimo se Isusa i njegovog poziva da caru dademo carevo, a Bogu Božje. Osobito se moramo čuvati toga da nas se poistovjeti s nekom strankom i da se bavimo stranačkom politikom.

Samo tako možemo imati snagu proročkog glasa. Trebamo učiniti sve što je u našoj moći da se proročki glas Crkve čuje. A to znači da bismo kao Crkva trebali prokazivati i one pojave koje nas kao društvo dijele, trudeći se ne svrstati ni na jednu stranu, pa makar se dogodilo, kao što se meni dogodilo – zato što progovaram o nekim lošim pojavama u našem društvu – da nas se svrsta na jednu stranu.

Nacionalno pomirenje

Vas se često, u tom smislu, svrstava – lijevo.

– Mene se svrstava na lijevu stranu, iako politički nikad nisam imao takva nagnuća. Nisam ni lijevi, ni desni.

Danas ta podjela gotovo da i nema pravi smisao.

Želio bih iz onoga što je tradicionalno bilo obilježje jedne i druge strane izvući one najbolje vrijednosti koje su ih karakterizirale i koje su oblikovale suvremeno društvo. S jedne strane je tu ljubav prema domovini i tradicionalnim vrijednostima, a s druge strane ljubav prema čovjeku, svakom čovjeku, te zauzetost za one koji su obespravljeni, za radnike, za migrante, za strance, nerođene, starije i bolesne, osobe s invaliditetom…

Tradicionalne vrijednosti i ljubav prema domovini, valja oplemenjene zauzetošću za svakog člana društveno-političke zajednice, nastaviti oplemenjivati vlastitim doprinosom te prenositi budućim generacijama. No, život uvijek donosi nove situacije i nova isključenja. Zato se uvijek trebamo zauzimati da naše društvo bude socijalno i prožeto socijalnom ljubavlju i zauzetošću o kojoj tako lijepo kroz mnogo dokumenata govori socijalni nauk Katoličke crkve.

Socijalni nauk Crkve nas jednako upozorava i na opasnosti populizama koji zloupotrebljavaju nacionalne i vjerske simbole i ideje te na opasnosti različitih liberalizama koji su na strani interesnih skupina i njihovog kapitala i moći.

Pri tom moramo voditi računa o tome da, uz sve svoje nedostatke, demokratski politički sustav nema alternativu.

A za njegovo očuvanje je nužno da imamo različitih političkih stranaka, i onih lijevih i onih desnih i onih između. Nažalost, imamo i ekstrema i na desnoj i na lijevoj strani. A ekstremi nikad nisu dobri jer ugrožavaju samu bit demokracije. Sve su političke stranke, kao i pojedinci u političkoj areni, pozvani davati društvu ono najbolje od sebe, ali i, osobito kad su u oporbi, biti kontrolni mehanizam da oni koji su na vlasti to ne bi zaboravili.

Ustaški su zločini u hrvatskom javnom prostoru jasno osuđeni, no kod dijela građana dolazi do frustracije jer komunistički zločini nisu na isti način osuđeni. Kad bi se to učinilo bi li hrvatsko društvo prodisalo?

– Znam da se neprocesuiranje komunističkih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata i kasnije i u nekim crkvenim krugovima često koristi za opravdanje nekih pojava i podjela, ali podsjetio bih da smo se mi u teškom trenutku, kada se stvarala moderna hrvatska država, odlučili za drugačiji pristup i odabrali kao svoj put nacionalno pomirenje.

Upravo zahvaljujući nacionalnom pomirenju uspjeli smo se izboriti za vlastitu slobodu i vlastitu državu. Danas je to ponovno ugroženo. Ne ugrožava nas vanjski neprijatelj, već naše unutarnje podjele. Više od toga tko je u prošlosti učinio više zla, potrebno nam je smiriti tenzije i stvarati prostor za dijalog. Prisjetimo se pisma hrvatskih biskupa o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata 1995. godine.

Ono je pomaknulo naglasak s tuđih zločina i naših žrtava, na naše zločine i tuđe žrtve. Danas ponovno stavljamo naglasak na naše žrtve i tuđe zločine. I mislim da je tu problem.

Budući da smo kao Crkva više bili žrtve komunističkog sustava, vrlo smo jasni u osudi tog totalitarizma, ali nismo dovoljno jasni u osudi ustaškog režima te nacističkog i fašističkog totalitarizma.

Oni koji se vide više kao žrtva onog prvog sustava, lako zaborave da je i ovaj drugi također bio problematičan. Ne smijemo se poistovjećivati ni s jednim ni s drugim. I trebamo osuditi zločine i jednog i drugog. I konačno krenuti dalje.

I kazniti na izborima one koji uvijek ponovo na tome generiraju podjele i skupljaju političke poene. Nisam za proteste i protuproteste, za to da se jedna ikonografija zamjeni drugom, jer su obje su problematične. Zalažem se za pokušaj vraćanja na postavke iz 1990-ih i nacionalno pomirenje.

Što mislite zašto u zadnje vrijeme dolazi do podizanja tenzija u društvu?

– Mislim da je to što se kod nas događa odjek onoga što se događa i u Europi, gdje se isto tako sve više javljaju ekstremne skupine i na jednoj i na drugoj strani. Primjećujemo i pojavu populističkih ideja pomiješanih s iskrivljenim kršćanstvom koje nam dolaze iz SAD-a.

Netko je usporedio naše vrijeme s ozračjem koje je vladalo prije Drugog svjetskog rata i to je nešto nad čime bismo se trebali zamisliti.

Jer ako je naš odgovor isti kao što je bio onda, a ima nekih elemenata koji pokazuju da jest, onda imamo problem. Onda će se povijest ponoviti, a ona nije lijepa.

Grešne strukture

Kardinal Josip Bozanić 1997. godine o Božiću javno je upozorio na velike probleme u hrvatskoj politici spominjući »grijeh struktura«. Kako vidite problem korupcije u Hrvatskoj u 2025. godini?

– Ta božićna poruka kardinala Bozanića bila je snažna. Nažalost, i nakon toga su ostale grešne strukture. Nakon toga se ni u Crkvi, a ni u društvu, nismo time previše bavili. Svaki dan se podižu optužnice iz kojih zamjećujemo da je ta pojava još uvijek jako prisutna u našem društvu. Kada je o korupciji riječ, dobro bi bilo prisjetiti se izvrsnih misli pape Franje.

Iako je bio veliki propovjednik Božjeg milosrđa i praštanja, kao nadbiskup i kardinal rekao je da je korupcija grijeh koji se ne može oprostiti. S jedne strane, dakle, imamo čovjeka koji je vrlo naglašeno isticao Božju ljubav i milosrđe, a za tu pojavu kaže da je neoprostiva. Objasnio je da je to zato što je to kvalitativno drugačije zlo, od recimo, skupa različitih teških grijeha.

Korupciju je nazvao moralnim rakom koji napada politiku, gospodarstvo i društvo, a govorio je i da nije daleko ni od nas u Crkvi.

Problem je što je korupcija mentalitet, oni koji su korumpirani i ne vide korupciju kao grijeh, nego kao vrlinu. Čim prihvatimo logiku da se posao ne može naći bez veze, zaraženi smo tim virusom. To je svijet u kojem jedna usluga traži drugu i tako u nedogled. A to nije nešto što treba biti normalno.

To tada postaje grešno stanje, životni stil, i zato ga se ne može oprostiti, jer korumpirani i ne traže oprost. Naravno, to ne znači da se za njih ne trebamo brinuti. Poslani smo da se i za njih brinemo, ali i da se trudimo da se raskine ta mreža korupcije.

Uhićenja koja gledamo su samo posljedice, a trebamo liječiti uzroke. Zato je potrebno unutarnje obraćenje. Nijedan zakon, koliko god bio dobar, ne može promijeniti taj mentalitet, ako pojedinac nije svjestan problema i nije spreman mijenjati svoj život, u skladu s Božjim gledištem.

Kako komentirate odnos Katoličke Crkve u Hrvatskoj i hrvatske države?

– Dobro je da Vlada RH i Stalno vijeće HBK imaju povremene susrete na kojima razmišljaju o otvorenim pitanjima, tu je postignut napredak posljednjih godina.

No, mislim da nije dobro što se zaustavljamo samo na temama koje se tiču naših odnosa, a ne otvaramo teme koje muče hrvatsko društvo, kao ove o kojima smo govorili u intervjuu.

Kad bismo malo dublje zagrebli u tom smjeru, nisam siguran koliko bi Vlada bila spremna čuti ono što mi kao Crkva mislimo. No, bilo bi to važno. To bi povećalo kvalitetu tih susreta i kvalitetu naših odnosa i postavilo nas više na pozicije u kojima bismo trebali biti u odnosu jedni prema drugima.

Osobno, volio bih da mogu više biti u tim temama, no često mi nedostaju informacije.

A i kad dobijem neku informaciju, nisam siguran koliko je točna da bih mogao s njom izaći u javnost. A vrlo je važno s točnim informacijama izlaziti u javnost. Vidjeli smo što se pisalo o ozljeđivanju časne sestre u Zagrebu. Ako krenete u javnost s dezinformacijom, samo ćete postati generator još većeg nereda.

Potrudimo se zato točno upozoravati na ono što nije dobro, ali i u isto vrijeme i gledati sve drugačijim očima.

I u našoj Vladi, i u njezinom djelovanju, ne treba gledati samo loše, kao što ne treba gledati samo loše ni u oporbi. Sviđa mi se da je Vlada po prvi put uvažila i neke amandmane oporbe u proračunu za iduću godinu.

Nadam se da će nastaviti u tom smjeru, kao što se i nadam da oporba neće samo kritizirati, nego davati najbolje od sebe kako bi se situacija poboljšala.

Dajmo najbolje!

Božićna poruka?

– Osvrćući se na negativne stvari o kojima smo govorili, posebno mi smeta što se u njima često pojavljuje kršćanski element te se negativne pojave i podjele, pa čak i mržnja, opravdavaju obranom kršćanstva i kršćanskih vrijednosti.

Zato sam u svoju božićnu poruku unio epizodu iz života Svete Obitelji, u kojoj su, nakon što je Herod pokušao Dijete usmrtiti, morali pobjeći u Egipat.

Oni su u Egiptu bili stranci. Evanđelisti ne govore o tome kako su se prema njima tamo odnosili, ali imamo zapise apokrifnih evanđelja, tj. evanđelja koja nisu prepoznata kao kanonska. Ta evanđelja sadrže puno slika kojima su pisci željeli nadopuniti ono što im se činilo da nedostaje u evanđeljima.

Iz tih slika, iako su plod mašte, proizlazi da je Sveta Obitelj u Egiptu, gdje su bili stranci, bila dobro primljena.

O tom govori slika palme ispod koje su se odmorili. Kad ju je Isus zamolio da ih nahrani, ona se prignula i dala im svoje plodove za hranu. Zatim ih je i napojila iz izvora koji se nalazio u njezinom korijenu.

U tim sam slikama prepoznao kakav bi trebao biti naš kršćanski odnos prema strancima, ali i prema svima koji su u potrebi. U protivnom nam se može dogoditi da Isus dođe, da pokuca na naša vrata i zatraži našu pomoć, a da ga mi ne prepoznamo. To je važna poruka koju bih pretvorio u želju da ne dozvolimo da nas u ovo božićno vrijeme zahvati, riječima pape Lava, »globalizacija nemoći«.

Nemojmo misliti da ne možemo ništa učiniti. Umjesto toga, prignimo se do onih koji su potrebni, dajmo im najbolje od sebe.

Kad to činimo, omogućujemo Bogu da se po nama i našem djelovanju nastavi rađati u ovaj svijet. Omogućujemo Božiću da se dogodi i ove godine. Sa željom da budemo takvi, da prepoznamo Boga koji nam dolazi ne samo u otajstvu, nego i u braći i sestrama, svim želim sretan Božić i blagoslovljenu novu 2026. godinu.

Važno je jesmo li dobri ljudi ili nismo, a ne čiji smo potomci

Kako vidite svoju ulogu kao nadbiskupa u reagiranju na društvene podjele?

– Moja je uloga, kao i drugih odgovornih osoba u Crkvi, da progovorimo o različitim crkvenim i društvenim pojavama i da o njima iznesemo svoj sud. No, volio bih manje govoriti o ideološkim podjelama, a više o tome što je dobro i zlo, iako mislim da to danas nije lako. Živimo, kako je papa Benedikt XVI. govorio, u vremenu diktature relativizma. I teško se slažemo oko toga što je dobro, a što je zlo. Ali svi ćemo lako ocijeniti je li netko dobar čovjek ili nije. Zato bi bilo potrebno da to više ističemo i o tome više govorimo.

Važno je jesmo li dobri ljudi ili nismo, a ne jesmo li potomci ovih ili onih povijesnih aktera ili pripadnici ove ili one vjerske ili nacionalne zajednice. Mislim da je podjela na dobre i loše ljude ona na koju bismo se svi trebali više orijentirati i na njoj graditi naše zajedničke odnose. I kad gledamo s vjerske pozicije, neće biti važno jesam li bio vjernik ili nisam, nego jesam li bio dobar čovjek ili nisam. Moj odlazak u crkvu treba mi pomoći da budem bolji čovjek. Ako ne pomažem drugima i ne činim im život boljim, znači da nešto nije u redu.

Tu bismo mogli i parafrazirati Marina Držića koji je podijelio ljude na »nazbilj« i »nahvao«.

Ili si čovjek »nazbilj«, razuman, mudar, dobar ili si »nahvao«, iskvaren, lakom, zavidan, korumpiran.

U posljednje vrijeme kao da se stvara dojam da u našem društvu ima više ljudi »nahvao«, ali moja je zadaća, i svakog od nas, da bude što više ljudi »nazbilj«. U tome svatko od nas treba početi od sebe, ja prvi.

Trebam činiti sve što mogu da bih svojim djelovanjem, onim što govorim i činim, činio društvo i Crkvu boljima.

Ima i puno dobroga, ali se ne primijeti

– Kao što je blaženi Alojzije Stepinac govorio o lošim stvarima u svom vremenu, tako bismo i mi trebali govoriti o lošim stvarima u svom vremenu. No, također, ne bismo se trebali zaustaviti samo na lošem. Unatoč svim problemima oko nas i među nama, nije sve tako loše. Da bismo to i vidjeli trebali bismo se više potruditi da oko sebe i u drugima ne gledamo samo loše.

U našem hrvatskom društvu, a i u našoj Crkvi u Hrvatskoj, ima puno dobroga. No, to se nažalost ne primijeti. Na primjer dobro koje se u Crkvi čini često ostane u izjavama i vijestima na našim portalima i stranicama. I ne probije se u javnost. Ali to nas ne treba obeshrabriti. Mi kršćani smo hodočasnici nade i to trebamo nastaviti biti.

Država ima veliku odgovornost u zaštiti stranih radnika

U odnosu prema stranim radnicima veliku ulogu ima država.

– Slažem se, najveća je odgovornost države koja je omogućila stranim radnicima da mogu doći u Hrvatsku, a onda ih je prepustila različitim agencijama koje ih ponekad ucjenjuju s financijskim opterećenjem zbog kojeg su često u ropskom odnosu.

Država do sada nije adekvatno regulirala ni njihov smještaj u Hrvatskoj, tako da mnogi od njih žive u neljudskim uvjetima. Omogućila je poslodavcima da mogu zaposliti strane radnike, ali pitanje je koliko su regulirani njihovi ugovori i koliko ih se štiti u njihovim pravima u odnosu na poslodavce, bilo da je riječ o plaći ili o slobodnom vremenu. Oni bi u svojim pravima i dužnostima trebali biti u potpunosti izjednačeni s građanima Republike Hrvatske.

Također, pitanje je koliko je država i koliko smo svi mi napravili po pitanju integracije stranih radnika u hrvatsko društvo. Neki od političara, umjesto da se bave tim pitanjem, potiču isključivo strah od stranih radnika i time ih izoliraju od našeg društva. Neki to čak čine u navodnoj obrani naše kršćanske kulture. Bojim se da u ovoj temi ne činimo dovoljno i da ponavljamo pogreške koje su se dogodile na Zapadu.

Oni zbog toga danas imaju probleme. A i mi već imamo probleme zbog toga. Napetosti koje se događaju su posljedica toga. Ne smijemo strane radnike smjestiti u geta misleći da ćemo tako sačuvati sebe od njih i njih od sebe. Iz toga će prije ili kasnije doći poteškoće i problemi za sve. Zaključno smatram da bi bila potrebna veća uključenost države u proces njihova dolaska i u zaštitu njihovih prava.

Bojim se da je to nešto što nije dobro napravljeno. Imamo još uvijek vremena da to promijenimo. Potrebno je samo gledati šire i dalje.

Koliko sam upoznat, u posebno su teškoj situaciji oni koji rade za agregatore, jer s pravim poslodavcem nemaju nikakve veze, kao i oni koji rade u malim sredinama gdje je manje kontrola i poštivanja pravila.