ZAGREB – U novom Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, koji je Ministarstvo zdravstva prošlog tjedna uputilo u javnu raspravu, detaljnije se uređuju metode praćenja napredovanja specijalizanata i njihovo ocjenjivanje, uvode se elektronska knjižica specijalizanta i dnevnik rada, propisuje se minimum kompetencija koje liječnik na specijalizaciji mora steći tijekom jedne godine specijalizacije.

Razrađuje se uloga voditelja specijalističkih studija, glavnog mentora i komentora, te uloga nacionalnog Povjerenstva za specijalističko usavršavanje. Tako se, među ostalim, propisuje da specijalizant mora steći najmanje 20 posto kompetencija treće razine iz programa specijalizacije tijekom godine te da po završetku specijalizacije polaže završni ispit u pisanom obliku.

Prijelazno rješenje

Liječnici ovim pravilnikom nisu osobito zadovoljni, jer smatraju da novi dokument ne donosi novosti koje bi popravile sustav specijalizacija i učinile ga kvalitetnijim. Radi se, kažu, tek o manjim izmjenama koje se suštinskih problema nisu ni dotakle.

Hrvatska liječnička komora (HLK) još je 2016. godine izradila sveobuhvatan Prijedlog za unaprjeđenje specijalističkog usavršavanja koji je dostavila Ministarstvu zdravstva, a ključni elementi tog prijedloga bili su centralizacija financiranja, dodjeljivanja i kontrole provedbe specijalizacija, nacionalno planiranje potreba za specijalistima pojedinih struka, uspostava registra ustanova u kojima se može provoditi specijalističko usavršavanje, kontrola kvalitete provedbe specijalizacija te evaluacija i kontrola napredovanja specijalizanata kao i sustava mentorstva.

– Usprkos nekim promjenama, moramo naglasiti da osnovni koncept specijalističkog usavršavanja nije izmijenjen, jer nije uvedeno centralizirano financiranje i dodjeljivanje specijalizacija, te se specijalizanti i dalje, kao što bi bilo nužno, ne nalaze u središtu tog sustava. Stoga ove izmjene Pravilnika Komora vidi samo kao prijelazno rješenje do donošenja odluke o sveobuhvatnom unaprjeđenju specijalističkog usavršavanja, poručuje predsjednik HLK, Krešimir Luetić.

U pogledu konkretnih promjena koje donosi novi pravilnik, HLK podržava kontinuirano praćenje napredovanja i ocjenjivanje specijalizanata, a u strukovnoj se komori nadaju da će fokus ubuduće stvarno biti na stjecanju kompetencija, a ne samo na formalnom ispunjavanju još jednog dokumenta.
Elektronski oblik specijalizantske knjižice i dnevnika rada je projekt za koji se HLK zalaže već neko vrijeme, objašnjava Luetić.

Do sada su specijalizanti, naime, suprotno trendu digitalizacije čitavog društva, i dalje rukom upisivali svoj svakodnevni rad, naučena znanja i kompetencije, i to najčešće retrogradno, što se pokazalo sasvim beskorisnim i neupotrebljivim za, primjerice, prijavu polaganja ispita Udruge medicinskih specijalista Europe (UEMS). Zanimljivo je spomenuti da su neke ustanove same iskočile iz takvog sustava te se na riječkom Medicinskom fakultetu vještine i kompetencije studenata već bilježe digitalno, navode u HLK. Ističu i da je detaljnija razrada uloge glavnih mentora, mentora i komentora u pravilniku o specijalizacijama bila nužna jer su oni glavne figure u procesu specijalističkog usavršavanja.

Vraćanje duga

Ipak, ovaj je pravilnik daleko od promjena koje od Ministarstva zdravstva očekuju sadašnji i budući specijalizanti.
– Mišljenje HLK-a je da izmjene Pravilnika trebaju ići izravno u smjeru specijalizacija baziranih na stjecanju konkretnih kompetencija, a ne stavljati fokus na provođenje vremena u određenim ustanovama. Ove izmjene neće dovoljno pozitivno utjecati na postojeće nezadovoljstvo mladih liječnika i kvalitetu njihove specijalističke edukacije, poručuje Luetić. Mladi liječnici na specijalizaciji, među ostalim, žele fleksibilnost i nerado se obvezuju na »vraćanje duga« bolnici koja im omogući specijalizaciju.

Bolnice, s druge strane, ovise o tome hoće li liječnik kojeg su specijalizirali ostati bar neko vrijeme raditi kod njih, a ne odseliti se odmah po završetku specijalizacije. Komora se već dugo zalaže za sustav tzv. nacionalnih specijalizacija tijekom kojih bi liječnik specijalizirao za javni zdravstveni sustav Hrvatske, a država bi iz zasebnog fonda financirala specijalističko usavršavanje. Poslije stjecanja statusa specijaliste, specijalist bi bio obavezan raditi u javnom zdravstvenom sustavu onoliko vremena koliko mu je trajalo specijalističko usavršavanje, a sam bi dogovarao u kojoj bi zdravstvenoj ustanovi tu obvezu ispunio.