Komunikacijski savjetnik

Aleksandar Musić: “Cjepivo spašava tijela, ali civilizacija je ta koju ćemo još desetljećima liječiti”

Jakov Kršovnik

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Možda COVID-19 nije doveo u pitanje temelje zapadne civilizacije, no nagrizao ih svakako jest. Gdje god su strah i panika pogonsko gorivo za »policy«, odluke koje se tiču stotina milijuna ljudskih života – posljedice mogu biti samo i isključivo dalekosežne



Aleksandar Musić komunikacijski je savjetnik i politolog. Predaje na Poslovnom učilištu Experta, vlasnik je obrta za poslovno savjetovanje, a svoja društvena i politička promišljanja trenutno izlaže u HRT-ovu Petom danu.


U razgovoru smo se dotakli turbulencija na globalnoj razini, Kine i SAD-a, ideologija, ekonomskog liberalizma te potrebnih reformi u Hrvatskoj.


Je li pretjerano reći da je COVID-19 doveo u pitanje temelje zapadne civilizacije?


 Možda ih nije doveo u pitanje, no nagrizao ih svakako jest. Gdje god su strah i panika pogonsko gorivo za »policy«, odluke koje se tiču stotina milijuna ljudskih života – posljedice mogu biti samo i isključivo dalekosežne.




Kod globalne reakcije na pandemiju virusa najviše me brine domino-efekt pod kojim su do tada ultraracionalni, na osobnoj slobodi zasnovani poreci Zapada, ulazili u poprilično ekstremna stanja.


Ta stanja, kada bi nudila nepobitnu sigurnost, a oni koji ih nameću bili uračunljivi – bila bi unatrag gledano razumljiva. Ovako – niti smo dobili sigurnost, niti se političke elite osjećaju dužne objasniti neku odluku.


I prije nego pojmimo prijašnju, već se spušta nova odluka i u novom smo stanju. Istina, tehnologija, cjepivo, spašava naša tijela, no naša kultura, naša civilizacija je ta koju ćemo još desetljećima liječiti.


Sloboda i svinjske polovice


Na društvenim mrežama buja debata oko mjera i njihova intenziteta, a znamo i da Gordan Lauc, član Vladina znanstvenog savjeta, daje nešto drugačije mišljenje od dominantnog narativa.


– Svaka od individualnih koronamjera bi imala smisla da je zaista individualna, ali vidjeli smo putanju kojom se mjere donose te kako se političke elite ni u jednom trenutku nemaju potrebu pravdati. I sve to na globalnoj razini.


Političari uopće nemaju osjećaj da ih se može pozvati na odgovornost, a mnoge od tih odluka su se pokazale lošima, poput striktnih lockdowna. Ne bih išao u ekstreme i rekao da je na snazi Orwellova 1984., ali putanja je zabrinjavajuća.


No, to naravno ima svoj rok trajanja koji već dolazi na naplatu. I inflacije i deficiti će ljude i države podsjetiti kako to izgleda kad se elite zaigraju kupovanja vremena na račun siromašnih i nerođenih.


Ekonomski realitet, kada ga ne poštujete, uvijek se vrati kao bumerang i pogodi vas u glavu.


Vječno je pitanje odnosa »sigurnosti i slobode« i danas se o njemu rijetko neostrašćeno progovara.


– Duboko sam svjestan činjenice kojoj nas povijest uči, da u izboru slobode i nekoliko svinjskih polovica – većina ljudi bira svinjske polovice. Ne kažem ovo na osuđujući način, to je naprosto evolucijska danost.


Ono što je tragično jest to da višestruko opjevani sraz slobode i sigurnosti nikad to zapravo nije. To je redovito sraz konkretne slobode i obećanja o sigurnosti, obmane o sigurnosti, pri čemu se na kraju gubi i konkretna sloboda i kakva-takva sigurnost, a tada je prekasno.


Sloboda ne proizlazi iz lijepo pisanih dokumenata, nego iz prevladavajuće civilizacijske paradigme koju su, nekad i oružjem, spremne braniti i države i kulture i ljudi.


Onog trenutka kada strah i panika sabiju tu spremnost – ustavi, zakoni i deklaracije počinju blijedjeti u kolektivnoj svijesti. Neke natruhe toga možda gledamo i posljednjih mjeseci.


Da budem blatantan – najkvalitetnije tekovine naše civilizacije brane se u polju kulture i u polju odgoja, a ne u polju lijepih želja.



Promašene vrijednosti


Postoje li ideologije još uvijek ili su u pravu oni koji kažu da živimo u postideološkom vremenu?


– Trend da se našem vremenu stalno pridjeljuje predmetak ‘post’ (post-ideologija, post-istina) prigodničarski je i pomalo iritantan. Ideologija je optika kroz koju promatrate svijet oko sebe, set ideja, set vrijednosti.


Vrijednosti u našem vremenu još uvijek donekle postoje. Nisu snažne kao prije, za njih ni izbliza jednak broj ljudi nije spreman položiti život, ali postoje. Ironija je to što su dominantne vrijednosti, prema mojoj procjeni, potpuno promašene u odnosu na zahtjev našeg vremena.


Ako govorimo o političkom Zapadu, dvije su ideologije u nadiranju: populistička desnica i progresivistička ljevica.


Populistička desnica snagu nalazi u novootkrivenoj bazi glasača – radnicima, a jaše na identitetskim valovima – nacija, migrantska kriza te moći društvenih mreža.


Progresivistička ljevica snagu nalazi u novootkrivenoj bazi glasača – manjinama, ali i dijelovima srednje klase, a također jaše na identitetskim valovima spola i roda te u pitanju ekologije.


Zabrinjava da, u geopolitičkom smislu, nijedna od ovih pozicija nije sposobna pružiti otpor izazovu s Istoka, Narodnoj Republici Kini, čiji se spoj kolektivističke kulture naroda, hijerarhijske organizacije društva te tržišnih mehanizama gospodarstva – pokazuje bezuvjetno superiornim ovim društvenim pokusima Zapada.


Bojim se da će za koju godinu mnogi, koji to danas ne mogu ni zamisliti, žaliti za liberalnim konzervativizmom 1980-ih i nordijskom socijaldemokracijom 1990-ih i 2000-ih, kada bude prekasno.


Je li Kina smijenila Sjedinjene Američke Države kao najutjecajniju svjetsku silu?


– U svemu osim u inovaciji. Sve zapadne teorije o unutarnjim proturječjima kineskog društva koje će dovesti do pada Kine pokazale su se groteskno promašenima.


I teorija o rastućoj srednjoj klasi koja će tražiti demokratizaciju, i teorija o ranjivosti kineskog gospodarstva zbog nezdravog modela ekonomskog rasta, i teorija o unutarkineskim kulturološkim razlikama koje će dezintegrirati državu.


Ono što fascinira jest činjenica da su se Sjedinjene Američke Države, na vrhuncu svoje moći, katkad ponašale kao slon u staklani, dok Kina, i ovako velika i sveprisutna – još uvijek kao da hoda na prstima, ulazi duboko i kapilarno u prostore u koje projicira svoj interes.


Kada bih koristio metaforu, rekao bih da su se i Sun Tzu i Mao Ce Tung i Deng Xiaoping spojili u svojevrsnom ekvilibriju te tako osnaženi krenuli u ekspanziju.


Je li prethodni američki predsjednik mogao zaustaviti taj trend?


 Taj proces mogao je zaustaviti Trump, da se nije ukopao u kulturološke rovove u samim Sjedinjenim Američkim Državama nego državnički sjekao gordijski čvor začahurenog društva, da nije od sebe otuđivao nemale dijelove američkog društva, da nije napuštao američke saveznike u svijetu, da nije slao signale o sebi kao bešćutnoj osobi – mogao je.


Interes civilizacije iznad interesa stranke i pokreta. Mogao je – da nije bio Trump.


»Trkeljanje« o tržištu


Ima li nade za ekonomski liberalizam u Hrvatskoj?


 Uvijek ima nade za ekonomski inteligentne politike, jer su one trasa društvenom blagostanju, ali ih je percepcijski nemoguće implementirati i braniti pod pojmom ekonomskog liberalizma zato što je on vrlo apstraktan i laka meta za napade emotivno ucjenjivačke provenijencije.


Zato svako trkeljanje o »slobodnom tržištu« redovito gubi izbore. Treba govoriti o blagostanju, uspoređivati se s inteligentnim državama i inteligentnim pričama. Finska se sigurno nije obogatila samoupravljanjem, kauč-pravedništvom, urlanjem i ljutnjom na neke daleke mitske kapitaliste.


To jednostavno ne ide, blagostanje se ne stvara ni iz čega. A ako se i stvara iz središnjih banaka, »ni iz čega«, to vrlo brzo dođe na naplatu pa za iste novce možete kupiti manje. Tržište uvijek djeluje, samo je pitanje jeste li stvorili uvjete da djeluje optimalno, da radi za vas.


Mi ne moramo gledati daleko, pogledajmo Češku, Slovačku, to su države kojima se Hrvatska smijala 1990. godine, ili Poljsku, u ekonomskom smislu, što god tko mislio o društvenim politikama, to su države koje su sad ispred Hrvatske 10-15 godina, ako ne i više.


Imaju ozbiljne industrije i tvrtke poput Volkswagena ili različitih informatičkih giganta koji tamo proizvode i posluju. Prosječne plaće njihovih zaposlenika su zaista pristojne, a one se nisu redistribuirale ili zaduživale do raspada, naklapale o »diktaturi profita« ili branile »naše«.


Što god se u Hrvatskoj pokušalo raditi, javila bi se interesna skupina i pod plaštem navodnog općeg dobra, moralno ucjenjivala i na kraju dana u biti perfidno osigurala svoju daljnju rentijersku ili parazitsku egzistenciju.


Ekonomski inteligentne politike možete politički progurati jedino ako ljudima pokažete da je to možda neatraktivni, ali jedini put u bolji život njihove djece, kao i djece njihove djece.


Zamjerka tržišnoj ekonomiji često je da zaboravlja na potrebite, no socijalne politike mogu biti odijeljene od tržišnih.


 Tržišne politike su nulti preduvjet akumulacije dobra da bi se ono onda uopće moglo raspodijeliti. U socijalnoj politici treba prije svega biti efektivan, inteligentan. Na primjer, hrvatska socijalna država najmanje je socijalna prema potrebitima.


Ona je socijalna prema onima prema kojima je i ekonomska politika već socijalna, a ne bi smjela biti. Inteligentna socijalna politika diže zaista potrebite iz siromaštva već u srednjem roku, bori se protiv onog najgoreg materijalnog stanja u kojem se ljudsko biće može naći, a to je ponižavajuće siromaštvo.


Poseban problem je kad ekonomska politika postane zbrinjavanje već otprije zbrinutih, dobro potkoženih ljudi, pri čemu je drugi dio društva u robovskom položaju. Snažna i nepravedna asimetrija troškova i koristi u nekom društvu uvijek u konačnici vodi k trganju društvenog tkiva.


Patologija našega doba​


​Karakterizira li tzv. kultura otkazivanja današnju kulturu Zapada?


– »Otkazati« pravo javnosti ubojici, kriminalcu ili huškaču društvena je higijena. Otkazati pak pravo javnosti nekomu tko misli drukčije od vas, tko vas tjera da mislite, argumentirate i dokažete da je u krivu – trovanje je društva.


Kultura otkazivanja je svakako jedna od patologija našega doba, jedna točka negativne putanje koja je na snazi već nekoliko desetljeća.


Od 1960-ih naovamo može se pratiti bujanje istih na Zapadu: atomizacija obitelji, postupno ograničavanje slobode govora, hiperprodukcija sveučilišnih studija te prateći rast cijena školarina, samoizolacija akademije od društva, bujanje pozitivnih prava, racionalizacija zla te blaziranost novih generacija.


S druge strane, sve one tekovine koje su Zapad učinili najboljim mjestom za život – kapitalizam nasuprot socijalizmu, vladavina prava nasuprot teroru pozitivnih prava, skromnost nasuprot razmaženosti, štednja nasuprot dugu, djelima dokazani autoritet nasuprot autoritetu proizašlom iz titula, poštovanje starijih nasuprot nebrizi za starije, odgovornost za izgovorenu riječ nasuprot logoreji – u ozbiljnom su uzmaku.


S itekakvim posljedicama.


​Plenkovićev prolazak kroz minsko polje


​Hoćemo li doživjeti potrebne reforme u Hrvatskoj na nacionalnoj razini?


– Odgovor ćemo imati nakon svibnja jer sad slijedi razdoblje od tri godine bez izbora. Meni se čini da je trenutna saborska većina, neovisno što je tanka, stabilnija od prošle. Tako da će Plenković nakon lokalnih izbora imati »carte blanche« za reforme.


Do sad se vodio logikom političke stranke i dolaska na vlast te ostanka na vlasti. Recimo da je njegov mandat izgledao kao prolazak kroz minsko polje. No, sad je stabilizirao stranku i uspostavio određenu dinamiku s predsjednikom Milanovićem, koja i jednome i drugome ograničeno koristi, što god netko sa strane rekao.


Neovisno o tome kakav će rezultat HDZ postići na lokalnim izborima, Plenković na nacionalnoj razini ima priliku za reforme, pogotovo jer mu ova situacija s krizom više nego ikad pruža mogućnost da neke stvari napravi u relativno brzom roku.


One kratkoročno mogu »pecnuti«, ali dugoročno će biti dobre za Hrvatsku. No, ako dočekamo kraj godine i sljedeću godinu bez ijedne prave kapilarne, dalekosežne i naglašavam, inteligentne, reforme, reformama za svoga vremena nećemo svjedočiti.