Šezdeset godina od jedinog hrvatskog putujućeg festivala koji je najdraži svakom, pa čak i priučenom čakavcu

Foto: Arhiva Festivala MIK

Šest desetljeća vjernosti publici jedine glazbene festivalske konstante Istre, Kvarnera i sjevernojadranskih otoka

povezane vijesti

Festival Melodije Istre i Kvarnera, jedina glazbena festivalska konstanta Istre, Kvarnera i sjevernojadranskih otoka, ove će godine obilježiti 60. rođendan, no zbog »vremena šutnje« od 1987. do 1993. godine, te ponovnog muka 2001. godine, svoj 52. nastup. MIK je nastao 1964. godine kao Natječaj Melodije Kvarnera, a pet godina kasnije, dakle 1969. godine, nazvan je svojim današnjim imenom.

Prešavši put u nazivlju od Prvog pljeska, Festivala Rijeka 64 i Melodije Kvarnera, došao je i već dugi niz godina pjeva i svira pod imenom Melodije Istre i Kvarnera, ustrajan u svojima trima svetostima – istarska ljestvica, izričaj govornog područja Istre i Kvarnera, te tekstovi pjesama bazirani isključivo na nekom od segmenata života stanovnika Istre, Kvarnera i sjevernojadranskog arhipelaga.

Uza sve to, MIK se može pohvaliti činjenicom da je bio i ostao jedini putujući festival u Hrvata. U svom razvojnom putu MIK bilježi tri faze – prvu od 1964. do 1986. godine znanu kao »stari MIK«, fazu šutnje u trajanju od 1987. do 1993. godine, te »novi MIK« koji je počeo 1993. godine i traje do današnjih dana.

Višnja Korbar, Ana Štefok, Dunja Rajter i Ljerka Kuntarić u društvu Uragana koji su prve godine pomagali orkestru

Uragani pokazuju svoje ime na plakatu festivala

Dalibor Brun i Uragani

A onda posta – nomad

Na samom početku MIK nije bio festival nomad, već izuzetno statičan festival. Naime, glavni inicijatori za pokretanje Festivala Rijeka 64, djelatnici ondašnje podružnice Udruženja zabavne i narodne muzike predvođeni predsjednikom Ljubom Kuntarićem, uz organizacijsku pomoć mnogih ondašnjih institucija i javnih glasila te financijsku pomoć Odjela za kulturu koji je djelovao pri kotarskoj upravi, odlučili su da festival sadrži dvije glazbene večeri i da se održi u kinu Partizan (kasnije kino Teatro Fenice), te da 22. i 23. svibnja četrnaest izvođača pokaže što zna i umije.

Budući da je Opatijski festival već dobrano osvojio srca ondašnje publike, potez osnutka novog festivala, sa sjedištem niti dvanaest kilometara udaljenim od Opatije, bila je velika hrabrost koju su mnogi nazivali ludošću. No, kad je Dunja Rajter, filmska, kazališna i televizijska zvijezda onog doba, u ulozi voditeljice festivala riječima »večeras dragi Riječani, prisustvujemo rođenju jedne nove zabavno-muzičke manifestacije«, otvorila Rijeku 64, povratka nije bilo. Onda izrečeno, do današnjih dana višestruko potvrđeno.

Kako se pokazalo da termin u svibnju i nije neki termin za održavanje festivala, 1966. godine on je upriličen 9. lipnja u Puli, a 10. i 11. u Rijeci, te lociranjem u dva grada dao prve naznake svog nomadskog života, a potvrdio ih iduće godine kad je postavši putujuća glazbena karavana gostovao u Rijeci, Senju, Kraljevici, Lovranu i Opatiji. Te, 1967. godine pojavili su se i prvi problemi financijske prirode koji su stari MIK pratili poput sjene.

Naime, Pula je niti mjesec dana prije dogovorenog termina festivalu otkazala gostoprimstvo jer nije imala osam tisuća tadašnjih dinara, koliko je iznosila kotizacija. Te se godine počelo i s praksom dovođenja »velikih imena« jer uvriježilo se mišljenje da ako festival nema popularnih imena, nije festival. I voditeljski par biran je po formuli »popularnost i ljepota«. Ljubo Jelčić, ondašnja TV zvijezda i Mia Sasso, dramska umjetnica riječkog kazališta »Ivan Zajc« bili su voditelji Melodija Kvarnera 67.

Legendarni voditelj tzv. »starog MIK-a« Ljubo Jelčić uvijek je na reveru nosio znak festivala

Vjekoslav Jutt na MIK-u 1968.

Festivalije

U Novom listu je pod naslovom »Za nastup sve spremno« između ostalog stajao i ovaj podatak: Riječki instrumentalni sastav Uragani pripremili su za »Plavi twist« koji će izvesti s Višnjom Korbar specijalni aranžman, duhovitu kombinaciju primorske melodike i ritma twista. Za nastup na Melodijama Kvarnera članovi ansambla nabavili su i nova odijela, tako će na novom natječaju nastupiti s novom kompozicijom i u novoj »uniformi«. (…) U daljnjem tekstu Nikola Lorencin pozabavio se i starosnom dobi izvođača, te je zapisao kako će najmlađi pjevač biti Antun Šoštar, devetnaestogodišnji učenik brodograđevne škole u Kraljevici, koji je pravo natjecanja na Melodijama stekao pobijedivši na Prvom pljesku u Crikvenici.

Kad smo već kod prebrojavanja godina, evo i malo varijacija na temu objavljenih u Areni broj 179, gdje M. Zurl piše: (…) Poslije dugogodišnje pauze i počivanja na lovorikama Zvonimir Krkljuš je ponovno propjevao u gradu u kojem je od 1951. do 1958. bio pojam u zabavnoj muzici. Otpjevavši s uspjehom »Dva broda u luci«, nije mogao a da se ne obrati publici koja mu je pljeskala. Rekao je: »Hvala vam, dragi Riječani, drago mi je što sam opet među vama«. Ipak, Krkljuš se naljutio što su ga u Novom listu proglasili za najstarijeg učesnika festivala. Naime, jedan matematičar je zlobno izračunao da on i Duo Kvarner imaju zajedno 105 godina. (…)

Pjevanje, šutnja, buđenje

I tako je to išlo do 1969. godine po dobro utvrđenoj šabloni. Godine 1969. Festival Melodije Kvarnera je na prijedlog organizatora utkao u ime festivala i Istru, i postao je konačno Festival Melodije Istre i Kvarnera. Počeo je 22. lipnja u Kraljevici, a završio 5. srpnja u Rijeci. Te se godine prvi put pojavio i spoj amaterizma i profesionalizma.

Naime, u svakom gradu domaćinu, uz sudionike Festivala MIK, uvjetno nazvane profesionalcima, odnosno poluprofesionalcima, nastupala su i amaterska društva te pojedinci iz grada koji je te večeri ugošćavao mikovsku karavanu, a bitno je ojačana i ekonomsko-propagandna promidžba festivala. Te, 1969. godine, čak je tri tisuće amatera sudjelovalo u popratnim manifestacijama festivalskih večeri.

Publici je 1969. najbolja bila skladba »Samanj« – Toni Kljaković, Nelo Milotti i tekstopisac Ante Tonković

Duo Kvarner

Đuro Tomašević i Dunja Rajter vodili su Melodije Kvarnera ‘65.

I tako je MIK vozio ustaljenim ritmom da bi 1972. godine promijenio »šofera«. Na čelo MIK-a došla je prof. Alverna Smokvina kao nova direktorica, te se na toj funkciji zadržala do 1986. godine. U međuvremenu su u karavanu uskakali mnogi debitanti i velike nade s područja Istre i Primorja. Dok su neki »pjevali samo jedno ljeto«, većina njih je zablistala u punom sjaju, te preko mikovske pozornice dosegnula zvijezde.

I sam MIK, profilirajući se tijekom šezdesetih, dotaknuvši zenit tijekom sedamdesetih, tijekom osamdesetih počeo se obrušavati k majčici zemlji. »Stari MIK« zašutio je 1987. godine, a osim financijskih problema koji su ga pratili od samog početka, mnogi su mišljenja da je njegovom gašenju pripomoglo to što je premalo pažnje posvećivao »izobrazbi« mladih kadrova, prečvrsto se opirao glazbenim novitetima, vjerojatno zbog kroničnog nedostatka financijskih sredstava premalo ulagao u promidžbu, te se doveo u situaciju da ga je vrijeme pregazilo.

Tako »uspavan« ostao je sve do 1993. godine s kratkoročnim buđenjem upriličenim u sklopu obilježavanja blagdana svetog Vida, 1991. godine kad je Milka Čakarun – Lenac, nekadašnja zvijezda MIK-a, uz pomoć organizacijskog odbora za proslavu blagdana gradskog patrona, na Trgu Grivice upriličila retrospektivu MIK-a koja je pokazala da MIK među ovdašnjim pukom nikada niti nije zašutio. Urnebesna lipanjska večer ukazala je i na činjenicu da ljudi željno očekuju oživljavanje svog festivala.

Na svaku festivalsku večer mikovska karavana kretala je ispred NK-a Ivana Zajca autobusima Kvarner Expressa

Toni Kljaković, Ljubo Pavešić i Nelo Milotti primaju 1. nagradu publike za skladbu »Urinjska baklja«

Rođenje »novog MIK-a«

MIK se nanovo rodio 1993. godine pod direktorskom palicom Milke Čakarun-Lenac, te umjetničkim vodstvom Andreja Baše, a uz svesrdnu pomoć Mirka Cetinskog i Ine Mirkovića. Prvi obnovljeni MIK startao je 15. lipnja u 21 sat u Puli, propjevao Umagom i Rabom, te finalno okončao na Gatu Karoline Riječke u Rijeci. U konkurenciji se našlo šesnaest kompozicija, izvođače je pratio orkestar sastavljen od članova grupe Abraxas, a voditeljski par činili su Neva Funčić i Robert Ferlin.

Novi MIK, kao i stari, zapjevao je baš kao da nikad nije ni šutio. Sve je išlo po protokolu pa se čak ni smjena u direkciji Festivala, koja se zbila 1996. godine kad je od »troje veličanstvenih obnovitelja MIK-a«, ostalo samo dvoje – Andrej Baša i Mirko Cetinski, dok je dotadašnja direktorica Festivala Milka Čakarun-Lenac podnijela ostavku na funkciju te se isključila iz kompletne organizacije MIK-a, mogla svrstati u protokolarni dio tog festivala.

Kao i nešto kasnije činjenica da je od prvobitnih četvero čelnih ljudi MIK-a ostao samo jedan – Andrej Baša. Te, 1996. godine prestao je postojati i Moj prvi MIK, festivalska manifestacija osmišljena kao odskočna daska za sve mlade pjevačke snage s područja Istre, Kvarnera i otoka. No, stare su sadržaje zamijenili novi, MIK je nastavio raditi na principu svog »svetog trojstva«, i ove godine dogurao do svog šezdesetog rođendana.

Neovisno o tome spominjali »stari« ili »novi« MIK, moramo zaključiti kako je taj festival, koji je ponajprije temeljen na druženju sudionika, jedno od najvrednijih kulturnih nasljeđa koje su mlade generacije Istre, Kvarnera i otoka dobile na glazbenom polju. Uostalom, da nije postojao »stari MIK«, ne bi bilo ni »novoga«. Da ga stanovnici područja o kojem pjeva i na kojem je nastao nisu usvojili kao svoj identifikacijski izraz, ne bi MIK bio ono što jest – najdraži i najbolji festival na svijetu, svakom, pa čak i onom priučenom čakavcu.

Ljiljana Budičin-Manestar snimljena u garderobi prije nastupa

Maruška Šinković na stepeništu kina Neboder (danas HKD) ispred plakata festivala

Sjećanja

Iz razgovora Ane Štefok, pobjednice Melodija Kvarnera ‘64 te prvonagrađene od strane stručnog žirija, i Lee Domijan, novinarke Radio Rijeke:

Sjećate li se još 1964. i pobjede na Melodijama Kvarnera?

– Sjećam se jako dobro. Najprije sam pobijedila na Zagrebačkom festivalu, a onda u Rijeci. Pjevala sam dvije nagrađene kompozicije: »Nade«, koja je pobijedila po glasovima publike, i »Bez jedra i vjetra«, pobjednicu odlukom stručnog žirija. Prvoj je bio autor Ivo Kustan, a drugoj moj dragi prijatelj Ljubo Kuntarić. Bila mi je ta ‘64. uspješna godina. Tada još nije bilo puno festivala, ali ni nas pjevača nije bilo puno pa je publika nekako više živjela s nama, pričalo se o nama na sva usta. Nećete vjerovati, ali tih večeri 22. i 23. svibnja 1964. kino Partizan izgledalo je glamurozno. Znate zašto? Radi pjevača! Svi smo se trudili, a posebno pamtim da je sve bilo prekrasno tonski, unatoč onoj staromodnoj tehnici. Sve je štimalo, sve se prekrasno čulo – orkestar i izvođači. I ja sam se divno čula, dobro sam pjevala i to je publika osjetila.

Sjećate li se toaleta, frizura (…)?

– Sjećam se i danas kako sam se obukla. Znate tko mi je kreirao haljine? Gospođa Jagoda Buić! Kreirala mi je za tu prigodu dvije haljine, tako s nekim zlatnim nitima. Jedna je bila siva, druga ljubičasta. Ručna izrada, naravno! Šarmantno, elegantno i čedno. Minice, samo ne ove današnje minice, nego onako fino, iznad koljena. Prekrasne su bile, a ja sam bila mlada, krhka, s tim nježnim glasom, pa su onda i po novinama pisali o meni. Pozitivno se pisalo o ljudima, ne tračevi. A baš za te dvije haljine mi je jako žao što ih nisam sačuvala jer su bile prekrasne i po današnjim mjerilima, a zamislite kak je to bilo onda. Kako sam najprije išla na Zagrebački festival, onda su me još tamo pofarbali i smislili neku razbarušenu frizuru pa mi je to dobro stajalo. Takvu sam imala i u Rijeci. Šminka? Naravno decentna, samo trepavice jako naglašene. A i iza pozornice je atmosfera bila poticajna. Mi smo puna dva mjeseca prije festivala održavali probe za nastup. Radilo se profesionalno. (…)