„Znam da je kasna noć, da je sutra radni dan i da ujutro morate na posao. Ali, zamislite kako je nama, kad moramo na pozornicu nakon Idlesa.“ Ovim je riječima duhovito i kolegijalno pošteno s velike pozornice INmusic festivala Caleb Followill, pjevač i gitarist headlinera večeri Kings Of Leon, proglasio „pobjednika“ zadnje večeri trodnevnog rock partija na jezeru Jarun. Zaista, nikome nije zahvalna pozicija popeti se pred publiku nakon rock tajfuna koji redovito zakovitla divlja petorka iz Bristola. No, o tome kasnije, krenimo sa zvijezdama večeri.

Današnji Kings Of Leon su na neki način uljezi na INmusic festivalu, okrenutom alternativnom rocku u najširem pojmu tog značenja. Prije dvadesetak godina drugima su se tresle gaće kad su se oni penjali na pozornicu jer su u svojim počecima isporučivali sličnu energiju kao danas Idlesi, i to još u začudnom glazbenom amalgamu post-punka i južnjačkog rocka.

Sve oko njih bilo je sazdano na uzbudljivim suprotnostima. Tri sina konzervativnog putujućeg propovjednika iz Tennesseeja i njihov bratić, donijeli kao bend grubu energiju i lo-fi estetiku, ali s teškim premazom prašnjavog, južnjačkog predznaka, zvučali nestvarno svježe, a izgledali kao da su ispali iz 70-ih. Nisu ih u doba njihovog eksplozivnog nastupnog albuma „Youth & Young Manhood“ bez veze kitili epitetom „južnjačkih Strokesa“.

U međuvremenu, smekšali su se i usporili i krenuli putem middle of the road stadionskog rocka. I umalo uspjeli postati zaista veliki tamo negdje 2008. sa globalnim rock himnama „Use Somebody“ i „Sex On Fire“.

Odjednom su autorski onemoćali, kao da su zaboravili pisati hitove, a povratka na staro više nije bilo.

Kings of Leon su se našli u svojevrsnom limbu, nisu više zanimljivi njihovoj originalnoj publici, a nove ima sve manje, pa kao ukleti Holandezi lutaju velikim festivalima na krilima nostalgije i solo turnejama u sve manjim prostorima. Ne zvuče posebno uzbudljivo, i iako su fit i žilavi, ni ne izgledaju više uzbudljivo kao nekad.

Caleb Followill  kao lider benda u prvom planu nosi nešto bezlično crno na sebi, skratio je kosu i nosi brkove, više podsjeća na imaginarnog nogometnog trenera Teda Lassa iz istoimene serije, odnosno glumca Jasona Sudeikisa, negoli na rock zvijezdu.

Ni traga starim vremenima i flambojantnoj pojavi u stilu čupavog brkonje Dickeya Bettsa iz Allman Brothers banda tamo negdje početkom 70-ih godina.

Ali, ne može se reći da sinoć  nisu imali svojih trenutaka i da publici – koje je bilo ipak nešto manje nego dan prije na Gorillaz – nije bilo zabavno.

Imaju Kings Of Leon naramak hitova, bez obzira što ne skrivaju sklonost da sviraju laganije stvari, da uspore i liše tvrdih rifova čak i adrenalinske brzance s početka karijere poput „Molly’s Chambers“, „The Bucket“ ili „Razz“ koje su odsvirali negdje usred jučerašnjeg seta. Prije i poslije toga slušali smo uglavnom “velike” rock balade uz koje je lako zborno pjevati jer sadrže rastezanje samoglasnika  “Oooooooo” i “Aaaaaaaa”  u pamtljive melodije, kao recimo u „Use Somebody“ gdje zapravo nije potrebno znati tekst da bi se okupljena publika pretvorila u veliki glasni zbor.

Set je očekivano završio sa „Sex On Fire“ i svi sretni.

IDLES Foto: Claudia Bošković

Korak unatrag, vraćamo se na one nakon kojih se nije lako popeti na pozornicu.

IDLES su prije jučerašnjeg nastupa u Hrvatskoj na istom mjestu i u isto vrijeme kao predzadnji izvođači na Main Stageu svirali 2022. godine, dok su još hvatali zalet na krilima albuma „Ultra Mono“ i „Crawler“ i ostavili takav dojam da se taj koncert pamti  kao jedan od energetski najluđih i najglasnijih koncerata u povijesti festivala.

Ovaj put je bilo, rekli bismo, malo tiše i malo sporije zbog naravi studijski sjajnog posljednjeg „Tangk“ albuma. Joe Talbot, taj ultimativno divlji i beskompromisni frontmen kakvom je teško naći par, nabacio je koju kilu i kad je krenuo s nepoznatom, novom stvari „Levitator“ učinilo se na trenutak da su IDLES po putu prosipali nešto od svoje originalne ludosti i „gladi“ da na pozornici izgledaju i zvuče kao zvijeri puštene iz kaveza.

No, već naredni klasik „Never Fight a Man With a Perm“ je postavio stvari na početne postavke, IDLESI i dalje isijavaju nevjerojatnu energiju i zvuče opasno i u svakom trenutku imate osjećaj da svjedočite nečem značajnom, nečem što ostavlja traga.

U globalu, dinamika koncerta je ovaj put bila ponešto drugačija, u toj buri bilo je i zatišja, jer su na nekoliko lakših stvari s albuma „Crawler“ (The Beachland Ballroom, Car Crash, When the Lights Come On), dodane i one s aktualnog „Tangka“ gdje su IDLES zaokrenuli zvuk prema nešto upeglanijem zvuku.

Što god zasvirali, vidjelo se da ispred njih stoji vojska fanova dediciranih bendu, Talbota je u većini pjesama pratio zbor, a kad bi se zakuhalo bilo je i mosh pita koji je doslovno i figurativno dizao prašinu pred pozornicom.

Komunikacija benda s publikom je poslovično sjajna, da ne kažemo prisna, obojica osebujnih gitarista nisu se libila ući daleko u publiku, da im sviraju na uho, da ih čupaju i nose kroz publiku zajedno s instrumentima, dok bi Talbot tu i tamo koncert pretvarao u političku tribinu pjevajući i pričajući antimonarhističke, antifašističke, proimigrantske i propalestinske priče. Koncerti IDLESA intenzivno su iskustvo.

Možda je ovaj put bilo mrvicu više rutinski nego prvi put, ali tako je valjda sa svim stvarima u životu. IDLES i poslije drugog nastupa u Hrvatskoj ostaju visoko na listi kolosa rock and rolla uživo 21. stoljeća.

Trećeg dana na „periferiji“ festivala nije bilo previše dojmljivih nastupa, bar po onom što smo uspjeli pohvatati zbog preklapanja koncerata na tri pozornice.  Nominalno treće ime zadnjeg dana art punk sastav Dry Cleaning na World Stageu u večernjem terminu nisu bili za svačije uši, ili bar nisu idealan bend za otvorene velike prostore.

Naime, spoken word stil Florence Shaw – gdje ona stoji gotovo nepomično, potpuno odsutna i hladna, te monotono recitira bizarne, misli toka svijeti preko post-punk podloge vrlo brzomože postati monotono iskustvo ako niste u pravom raspoloženju za ovakvu glazbu.

Dry Cleaning Foto: Claudia Bošković

Slični simptomi bi se mogli pripisati i belgijskom kolektivu Omar Dahl koji je na istoj pozornici nastupio podvečer.

Ideja da miješaju downtempo house beat pušten preko matrice s etno i istočnjačkim melodijama, koristeći živu gitaru, violinu i saksofon u teoriji, pa i na studijskim snimkama zvuči intrigantno.

Uživo, ubrzo se čini da bend svira jednu te istu pjesmu na jedno 115 BPM-a samo s različitim instrumentalnim začinima.

Insan Foto: Claudia Bošković

Za oko i uho na Hidden Stageu zapeli su Insan, osebujni bend iz Ljubljane kojeg predvodi Benjamin Krnetić, tekstopisac i glumac bosanskih korijena. Ovaj momak između ostalog piše pjesme za regionalnu trap zvijezdu Senidah, a za sebe kaže da mu je kao klincu bilo isto slušati Cecu i Merlina ili EKV, Haustor, TBF, Tram 11.

U skladu s tim, a možda i protivno tome, Insan pruža spoj tradicije i melosa balkanskih prostora, ex-Yu rock, estetiku novog vala i prepoznatljive vokalne linije s klupskim, elektroničkim da ne kažemo trap zvukom. I sve s dozom ironije. Dodali bismo da u svemu tome ima i konceptualnih poveznica avangardnosti  i teatralnosti jednih Buldožera.

Zabavni su i impresivni, prava je šteta što su nastupali u „tjesnacu“ između IDLESA i Kings Of Leon, a ne na kraju programa pred više ljudi kad su pozornicu okupirale članice belgijskog sastava Marija Iskariot, koje na svojoj strani imaju mladost, energiju i činjenicu da su žene. Njihov punk rock jest sirov i brutalan, ali i prilično generički i lako zaboravljiv.