Šibenska Aracataca na ovogodišnji KSET na Krku stiže s neobičnim osjećajem povratka na mjesto na kojem zapravo nikada nije ni nastupila.

Bend je, naime, na festivalu trebao zasvirati još 2024. godine, no svega nekoliko dana prije koncerta pjevačici Tari Šolić pukao je glas, zbog čega su nastup morali otkazati.

„KSET na Krku bio je koncert koji smo stvarno teško prežalili“, prisjećaju se danas, pa će izlazak na Scenu Zidine u subotu, 15. kolovoza, biti svojevrsno ispravljanje propuštenog susreta.

U međuvremenu se za Aracatacu mnogo toga promijenilo. Bend se predstavio debitantskim albumom „Na sve strane“, proširio postavu drugim gitaristom Franom Vrbatovićem, a iza sebe ima i iskustvo nastupa u pulskoj Areni prije Lennyja Kravitza – pred publikom od nekoliko tisuća ljudi.

Na Krku će otvoriti drugu koncertnu večer trećeg izdanja KSET-ova ljetnog festivala, prije Seine i nemanje, dok će se tijekom tri dana na Sceni Zidine izmijeniti ukupno devet izvođača.

Festival od 14. do 16. kolovoza uz koncerte donosi i radionice, kvizove, kino pod zvijezdama, dnevne aktivnosti i druženje u festivalskom kampu.

Aracataca se pritom dobro uklapa u KSET-ovu „od ljudi za ljude“ logiku. Stasali su unutar mlade šibenske scene, ali su je kroz vlastiti Headroom Festival počeli i sami aktivno graditi, a upravo osjećaj zajednice ističu kao jedan od najvažnijih dijelova bavljenja glazbom.

Uoči krčkog nastupa razgovarali smo s Tarom Šolić o tome što su naučili od izlaska pred osam tisuća ljudi, zašto danas na prvijencu ponajprije čuju koliko su napredovali, jesu li napokon pronašli „taj sound“, što je peteročlana postava donijela njihovim pjesmama te zašto im je pripadnost šarolikoj regionalnoj alternativnoj sceni važnija od pojedinačnih pozornica.

Uvježbaniji i zreliji

Na KSET na Krku vraćate se nakon planiranog nastupa 2024. godine, koji se na kraju nije dogodio. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo: objavili ste prvi album, proširili postavu i nastupili pred publikom pulske Arene. S kakvim osjećajem sada dolazite na Scenu Zidine i što danas možete ponuditi publici što prije dvije godine možda niste mogli?

– Tada na kraju nažalost nismo nastupili na KSET-u na Krku. Meni je pukao glas na koncertu koji smo svirali par dana ranije. Nisam mogla pričati tjedan dana, a kamoli pjevati.

KSET na Krku bio je koncert koji smo stvarno teško prežalili, tako da se prije svega vraćamo dvije godine kasnije na Krk presretni što smo opet dobili priliku nastupiti.

Definitivno smo od tada uvježbaniji i mislim da više pokazujemo jednu zrelost sviranja koju smo stekli s vremenom, jer se, naravno, ne može napredovati bez stjecanja iskustva.

Aracataca / Foto Sanja Junaković

Nastup prije Lennyja Kravitza u pulskoj Areni vjerojatno je bio najveći koncert u vašoj dosadašnjoj karijeri. Što ste u tako velikom prostoru otkrili o sebi kao izvođačima i mijenja li iskustvo masovne publike način na koji nakon toga pristupate drugim pozornicama?

– Prvo što smo otkrili, pritom vrlo značajno, jest da možemo nastupati pred takvom količinom ljudi. Popeli smo se na tu ogromnu binu pred tolikim žamorom ljudi i, iako smo svi bili prestrašeni i nervozni, čim smo počeli svirati, sve je bilo stavljeno na stranu jer: „Imamo posao za odraditi.“ Laći je ispao kick iz bubnja i on ga je popravljao i šarafio jednom rukom dok je drugom i dalje svirao.

Ipak, neizmjerno nam je laskalo svirati na tako velikoj pozornici, ali to ne mijenja odakle smo došli. Svaka pozornica je toga vrijedna i svaka pozornica vrijedna je iskrenog nastupa. Ako možeš nastupati pred 8.000 ljudi, možeš i ispred njih dvadesetak.

Album „Na sve strane“ doista je odlazio na sve strane – od post-punka i bossa nove do rapa, pop-rocka i francuske recitacije. Tu ste raznolikost u ranijim intervjuima objašnjavali vlastitim odrastanjem i činjenicom da ste se tek upoznavali kao ljudi i glazbenici. Što čujete kada danas slušate i izvodite taj album?

– Prije svega čujemo puno toga što može biti bolje, hahaha. Ali, naravno, čujemo neke naše početke, jednu stvarnu, naivnu tvrdoglavost zbog koje ne želimo konformirati zvuk ničemu specifičnom, nego sviramo ono za što smo uvjereni da je dobro.

Čujemo koliko smo napredovali kao muzičari i čujemo koliko nam je stvari ostalo još napraviti.

Našli taj sound

Uz singl „Sjeti me se“ poručili ste da ste „valjda našli taj sound“, dok se nadolazeći materijal najavljuje kao snažniji i urbaniji. Što za vas zapravo znači pronaći vlastiti zvuk? Je li to suziti broj utjecaja i uspostaviti prepoznatljiviji izraz ili nešto drugo?

– „Naći taj sound“ jedna je od prvih internih šala koje imamo. I stvarno se može i ne mora shvatiti ozbiljno, ali s vremenom se pokazalo da je naša potraga za „tim soundom“ upravo upotpunjena uspostavljenim prepoznatljivim izrazom.

Ja svim srcem mislim da je poveznica unutar našeg zvuka naš stil sviranja, kroz sva žanrovska odstupanja.

„Sjeti me se“ nastala je nakon završetka jednoga dugogodišnjeg prijateljstva, a govorili ste o rehabilitirajućem potencijalu pretvaranja osobnih iskustava u tekst. Postaje li vam s vremenom lakše neke intimne priče izložiti publici?

– Da i ne. Da, jer dokle god se jedna radnja ponavlja, svaki sljedeći put bit će lakša. Ne, jer ponekad kad pišem, ako pišem o nekome specifično, i dalje mi zna biti krivo, hahaha, pa se trudimo to upakirati na neki prihvatljivi način.

Ali također mislim da većina umjetnika voli dijeliti svoje intimne priče jer, kako da kažem, u opisu posla je. Moraš naučiti biti ranjiv sam sa sobom. Svaki put kad se popneš na pozornicu si ranjiv, to je dio užitka.

Aracataca / Foto Sanja Junaković

Bend sada djeluje u proširenoj, peteročlanoj postavi s Franom Vrbatovićem kao drugim gitaristom. Kako je njegov dolazak promijenio odnose unutar benda, proces aranžiranja i koncertni zvuk? Donosi li dodatna gitara veću zvučnu širinu, tjera li vas da preciznije odredite prostor i ulogu svakog instrumenta?

– Frane je prije svega uljepšao naš zajednički rad. On je jako sretna osoba i njemu je sve dobro, tako da je divno u radnom okruženju imati jednu takvu ličnost.

Ali osim toga je odličan gitarist s odličnim uhom. Naravno, zvuk nam se proširio. Mislim da smo čak i pjesme na kojima Frane prije nije bio, koje smo naknadno rearanžirali, uzdigli jer je dosta onoga što Frane svira „cherry on top“ svemu ostalom što smo prije napisali.

Jedan dodatan „sparkle“. A što se tiče određivanja uloge svakog instrumenta, mislim da je to nešto za čime nismo pretjerano marili prije, pa ni sad.

Predivna balkanska scena

Aracataca je bend nastao unutar mlade šibenske scene, ali ste tu scenu počeli i aktivno stvarati: nakon niza otkazanih nastupa pokrenuli ste Headroom Festival kako biste sebi i drugim mladim bendovima osigurali pozornicu. Koliko vam je zbog tog iskustva bliska volonterska i DIY logika KSET-a? Što vama kao mladom bendu najviše nedostaje – mjesta za sviranje, organizacijske podrške, medijske vidljivosti…?

– Zbog toga nam KSET daje taj jedan „homey feel“ za koji mislim da će se dosta ljudi složiti, baš zato što se polazi iz premise „od ljudi za ljude“.

Mi imamo veliku sreću što stvarno imamo odličan sustav podrške oko sebe i divne ljude na koje se možemo osloniti. A od svega što bismo mogli imati, vjerojatno možda bolje medijsko pokriće?

Ili novca… Bilo koga da pitate, nije baš jeftino biti u bendu, sve to balansirati ili biti muzičar sam po sebi.

KSET na Krku zamišljen je kao trodnevna zajednica koncerata, radionica, kampiranja i druženja, a ove godine okuplja devet izvođača različitih generacija i estetika, među kojima su Ki Klop, Funk Shui, Seine, nemanja i Smrdljivi Martini. Koliko vam je važan taj osjećaj sudjelovanja u široj regionalnoj nezavisnoj sceni, osjećate li se njezinim dijelom?

– Ma to je super. To je najljepši dio svega. Naši kolege i ta poznanstva sa scene. Predivno je, što sam spomenula nekom drugom prilikom, to što naša scena i obujam muzike proizlaze iz nje.

Mislim da je stvarno predivna balkanska scena alternativne muzike, ima svega, šarolika je, bogata, a i dalje pristupačna.

Definitivno se osjećamo njezinim dijelom, mislim da činimo dobro svojim prisustvom na sceni i mislim da ćemo se svi jednog dana, kad se budemo okretali iza sebe i gledali što smo postigli, najviše osvrtati baš za tim.