Nevia Rigutto: "Svi mikovci oduvijek proljeće i ljeto štimaju po datumu početka MIK-a"

Nevia Rigutto / Foto: Marko Gracin

Na MIK-u pjeva desetljećima, ostvarila je zavidnu karijeru kako u ondašnjoj državi, tako i u Švedskoj, ali najdraži festival oduvijek joj je Festival Melodije Istre i Kvarnera

povezane vijesti

Ira Kraljić: “Bukaletu” sam izvela u kratkoj haljini bez rukava, to se Antonu Martiju i publici jako svidjelo
Duško Jeličić Dule: “U duši sam roker, ali bez MIK-a više ne mogu”
Jubilarno izdanje MIK-a ima nove datume održavanja. Ulaznice su već u prodaji

Rođena Riječanka, Fijumanka, Nevia Rigutto dobro je znana publici koja voli MIK, ali i šire. Festival je to na kojem je najviše nastupala, premda je već kao mlada pjevačica stekla zavidnu karijeru u bivšoj državi.

Bila je članica riječke Vokalno-instrumentalne skupine Grupa 777. Prisjetit ćemo se nekih od skladbi koje izvodi: »Kameni grad«, »Lipi kraju moj«, »More u tvojim očima«, »Na kraju ljeta«. Povod za razgovor MIK-ova je obljetnica, a poznata riječka pjevačica ispričala nam je kako je započela njezina veza s MIK-om.

Prisjetila se svojih glazbenih početaka i prijateljstva s Lidijom Percan, što priprema za ovogodišnji MIK, otkrila kako je nastala glazbena komedija »Ma noi torneremo/Ma mi ćemo se vrnut«, te kakvu glazbu slušaju u Švedskoj, zemlji u kojoj živi dio godine.

Ove je godine MIK-ova obljetnica. Prisjetite se svojih početaka na MIK-u. Kako je došlo do vašeg nastupa na ovom prestižnom festivalu?

– Za vrijeme mog djetinjstva u mojoj kući, susjedstvu i cijelom kvartu se puno pjevalo, po cijele dane… Žene, muškarci dok su radili, spremali oko kuće, pratili su se festivali iz Opatije, Zagreba, poglavito Sanremo, a od 1964. i Melodije Istre i Kvarnera.

Pratili su se najprije preko radija, kasnije i televizora, i za par dana svi bi pjevali te pjesme. Tako sam i počela pjevati na balkonu moje kuće, a potom u školi, te na dječjem festivalu Djeca Rijeke pjevaju i na nekoliko dječjih festivala, koji su se održavali u Zajednici Talijana Rijeka.

Kasnije kao pobjednica na festivalu Moj prvi uspjeh u Zagrebu predstavila sam Hrvatsku na natjecanju mladih glasova cijele Jugoslavije i pobijedivši potpisala ekskluzivni ugovor s tadašnjom diskografskom kućom Jugoton za koju sam i snimila svoje prve ploče.

To se sve događalo krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, a odmah nakon toga 1970. godine ponuđeni su mi nastupi na svim festivalima bivše države, te tako i na Melodijama Istre i Kvarnera, festivalu kojem sam se najviše radovala.

MIK je bio nešto posebno. Trajao je po 15 dana i putovali smo svaki dan u drugo mjesto. Puno smo se družili. Stekla sam poznanstva i prijateljstva od kojh neka traju još i danas. Na mom prvom MIK-u pjevala sam dvije pjesme, »Tri nonice« Drage Gervaisa koju je uglazbio Francesco Squarcia i »Ajme« od Emila Cossetta.

Foto: MARKO GRACIN

Nevia 70-ih godina na nekom od MIK-ova, Foto: PICASA

Trajna mikovska prijateljstva

S obzirom na godine sudjelovanja na MIK-u, što vam MIK znači?

– Tijekom niza godina sudjelovanja na »starom« MIK-u imala sam sreću surađivati s mnogo renomiranih kompozitora, pjesnicima i glazbenicima, no sretna sam što sam i s novijim i mlađim generacijama našla zajednički jezik, jer u glazbi ne postoje granice. Lijepo je učiti od mladih i stvarati, a vjerujem i obratno.

Nastale su prelijepe pjesme, prave kartuline našega kraja, koje traju i sigurno se neće pozabit, jer dijalekti su bogatsvo jednog naroda. MIK i naš lepi kanat na čakavski i na fijumanski su naša tradicija, naša štorija, to moramo sačuvati. Ponosim se da sam i ja mali del tega.

Prisjetite se dogodovština s Mikove karavane?

– Kako sam već napomenula, MIK je trajao po dva tjedna i duže, ali pripreme od kad bih dobila pjesmu, probe prije snimanja, tada se išlo snimati u Zagreb, probe s velikim orkestrom su trajale više dana, tako da se proljeće, ljeto i privatni život planiralo po MIK-u. Lijepo je bilo susretati se svake godine s kolegama, upoznati nove.

Prilika je bila to za bolje upoznavanje. Putovalo se autobusima svaki dan u novi kraj, na otoke, u Istru, na Kvarner, gdje bi nas mještani dočekali s velikom počasti. Bila je tu i limena glazba, folklorne grupe koje su pjevale i plesale, nudili svoje autohtone proizvode, častili i veselili se našem dolasku, to je bila velika fešta za sve nas, za sudionike i publiku, koja bi navečer kulminirala nastupom i izvođenjem novih skladbi. Trajalo bi sve do kasno u noć.

Vraćali bi se doma pjevajući u autobusu i sutradan ponovo nastavili s gostovanjem u novom mjestu. Mikovska euforija svih nas je trajala sve vrijeme, a kad bi došal kraj, jedva bi čekali da ponovo MIK krene.

No, mogu reći da se taj entuzijazam i ljubav prema MIK-u ni puno promenil, uvjeti su drukčiji, tehnički je lakše, iako danas nekako »nimamo vrimena« ipak glazba spaja, ujedinjuje, a prijateljstva nam uvijek trebaju.

O MIK-u se govori kroz celu godinu, i dobro i loše, hvali ga se i kritizira u stilu – ma ča će mi to…, a na kraju ga svi vole. Jer MIK je MIK!

Lidiji Percan vi ste najdraža kolegica. Otkrite nam nešto više o tom vašem prijateljstvu s Lidijom?

– Za Lidiju sam prvi put čula kad su na Radio Rijeci predstavili njenu snimku pjesme »Mamma mia dammi cento lire«, znala sam tu pjesmu, jer se često pjevala u društvu starih Fijumana, ali kad san čula Lidijinu toplu boju glasa, pjesma me tako dirnula i pomislila sam kako bi je voljela upoznati i jednog dana i ja pjevati tu pjesmu.

Nekoliko godina kasnije na MIK-u se to dogodilo. Pjevale smo zajedno. Odmah smo nekako kliknule i počele se družiti, obje smo govorile neki »čudan« simpatičan jezik, pola istrioto/fijumanski, pola čakavski, koje smo samo mi razumele.

Tako smo iz dana u dan djelile životne priče, vesele i teže trenutke, uspjehe i neuspjehe, a najviše od svega ljubav za glazbu, kroz zajedničke nastupe na raznim priredbama, zabavama i festivalima.

Život nas je udaljio, ali smo kad god je bilo prilike našle vrijeme da se družimo, nasmijemo i veselimo. Tako sam nedavno imala čast biti uz Lidiju na svečanoj dodjeli nagrade za životno djelo »Krasna zemljo«. Istu večer u njezinom stanu uz njene prijatelje i kolege svi zajedno smo zapjevali Lidijine uspješnice i naravno »Mamma mia dammi cento lire«.

Foto: MARKO GRACIN

Ljiljana Budičin Manestar i Nevia Rigutto, Foto: MIK

Ususret MIK-u

Pretpostavljam da ćete i ove godine nastupiti na MIK-u. O kakvoj je pjesmi riječ, predstavite nam je?

– Početkom 2020. nakon malo duže pauze, iz obiteljskih razloga vratila sam se našim domaćim dijalektalnim festivalima, upoznala sam i mlade, za mene nove autore, i došlo je do lijepih suradnji, tako da sam skoro svake godine pripremala po koju pjesmu kao solistica ili u duetu.

Uspješna je svakako suradnja s Francescom Squarciom, autorom prelijepih pjesama, od kojih smo nekoliko na čakavskom i fijumanskom predstavili u duetu na MIK-u i Čansonfestu u Kastvu.

Jedan od zadnjih uspjeha je svakako MIK ‘21, i prva nagrada publike za »Da bimo i kletu« Roberta Pilepića. Prekrasna kombinacija, Tamara Brusić, Duško Jeličić Dule, Mauro Staraj i ja.

Uživali smo na sceni kao kvartet ČA-BBA. Publika je to prepoznala i nagradila. Prošle godine, autori pjesme »Pod ruku me ćapaj«, za koju je stihove napisao Robert Pilepić, a uglazbio Duško Rapotec Ute, pomislili su da bi ta kancona lijepo pasala Duletu i meni, te su nas spojili i pogodili, jer je lijepo primljena u svakom mestu i ukupno se plasirala treća.

Znači dok moji vršnjaci već dugo uživaju u mirovini, ja ne mirujem nego uživam u glazbi, pjevam puno čak i doma, jer sam to uvijek radila kao mala i s mojom djecom, a sada s mojom unukom Kiarom.

I ove smo godine pripremili jednu lijepu pjesmu, koja nosi naslov »Noć«. Autor stihova je Ljubica Bestulić Stanković, glazbe Lara Pilepić, a aranžman potpisuje Darko Jurković Charlie. Još ne znamo hoće li biti odabrana između brojnih drugih, ali se nadamo.

Angažirani ste i u predstavi »Ma noi torneremo – Mi ćemo se vrnut«. Kažite nam nešto više o ovom glazbenom projektu Laure Marchig i songova koje u njemu izvodite?

– Ovo je jedna lijepa priča koja je započela slučajnim susretom Laure i mene u jednom kafiću u Trstu, gdje se uz jedan aperol dvije Fijumanke malo ispovijedaju…

Lauru Marchig intrigirao je jedan dio moje životne priče i kratke uspomene iz kvarta Toreta, koje bih ja čula tu i tamo od starijih od sebe. Nedugo nakon našeg susreta Laura mi je poslala krasan tekst, koji je trebao uglazbiti naš virtuozni gitarist Darko Jurković Charlie i tu je počela komedija u Laurinoj glavi, u kojoj je od jedne pjesme krenula pisati više njih, dakako uz Charliejevu glazbenu potporu, i tako je i nastala muzička komedija »Ma noi torneremo /Ma mi ćemo se vrnut« u kojoj sudjeljuju Alida Delcaro, Ana Blečić Jelenović, Mirko Soldano, Anamaria Drezga i ja.

Dosad smo imali nekoliko uspješnih nastupa u Rijeci, po otocima i Istri. Dvije pjesme iz ove komedije sam snimila uz trio Charlie i njih sam predstavila na dijalektalnom festivalu »Dimela cantando«.

Nevia i Francesco Squarcia, Foto: SERGEJ DRECHSLER

Fijumanka u Švedskoj

Dio godine živite u Švedskoj. Kakav je život na dalekom sjeveru? Nastupate li i tamo i kako se nordijcima sviđa naša glazba?

– Svijet je postao mali, mjenjaju se klima, ljudi i navike… Tako i Švedska. Lijepo je živjeti tamo: ništa nije čudno, strano, neviđeno, postoji veliko poštovanje za raznolikost…

Svatko od svakoga nešto nauči, i dobro i loše. Sačuvati svoj identitet nije lako, te to malo teže pada tradicionalnom starijem stanovništvu, no mladi se prilagođavaju, prihvaćaju promjene, raznolikost, novosti, multikulturu, jer tako treba biti. Zato je u svijetu glazbe Švedska jedan od najvećih svjetskih izvoznika glazbe, puno hvale i prihvaćaju druge kulture.

Producenti i skladatelji pišu i surađuju s najvećim izvođacima diljem svijeta. Nije važno tko od kuda dolazi, jer postoji respekt za suradnju. U početku, čim sam došla u Švedsku, često sam nastupala, to su bile takozvane »gaže« po hotelima, terasama, barovima, brodovima. Isto kao što je bilo i kod nas.

Prestala sam kad sam postala mama. Danas mladi svugdje u svijetu slušaju skoro istu glazbu, neku vrstu mixa, latino, afro, orijenta i Balkana, pa tako i u Švedskoj.

Ne postoji ono »naša glazba« ako ne mislimo na folklornu ili baš tradicijonalnu, no znam da se Šveđanima, kao i drugim turistima kad borave kod nas, sviđa naš folklor, naš ča, naši običaji, a u to spada i MIK. Zato čuvajmo to bogatstvo.

I za kraj otkrijte nam kakve su vam želje: što biste željeli ostvariti u svojoj glazbenoj karijeri?

– Ne planiram na dugo i uvijek mislim da imam vremena za sve svoje planove i želje, kao da ću živjeti do sto let, (hehehe ter nisam daleko), no u zadnje vrijeme i na nagovor nekoliko dragih osoba ozbiljno razmišljam o dva koncerta.

Jedna od mojih pjesama je na čakavskom, imam naslov u sebi već dugo »Naš ča, dragi, lipi« po jednoj mojoj mikovskoj pjesmi. Osjećam da sam to dužna pokloniti vjernoj publici koja me bez obzira ča me neko vrijeme ni bilo tu, ni zaboravila i još uvijek prati. Drugi bi koncert bio talijanskih pjesama, mojih i onih koje su mi se najviše usadile u srcu.

Zvao bi se »Fiume nel mio cuor« po naslovu pjesme koju sam prije nekoliko godina snimila i uspješno predstavila na Melodijama Kvarnera. Autori su Bruno Krajcar i Valmer Cusma. Ima vremena.

Nevia se priprema za nastup, Foto: MARKO GRACIN

Nevia s Mariom Lipovšekom i kćeri Kiarom, Foto: SERGEJ DRECHSLER

S poštovanjem slušam svaku pjesmu

– Volim sve vrste glazbe, slušam često Radio Rijeku, Radio Pulu ili druge neke naše stanice. Nikad se ne dogodi da isključim radio ili promijenim stanicu, jer mi se neka pjesma ne sviđa.

Slušam s poštovanjem svaku. Znam da je iza svake pjesme ljubav i veliki rad. Mislim da puno ovisi o našem raspoloženju pa nam se u izvjesnom trenutku neka pjesma sviđa više, neka manje.

Rođena kao primorska Fijumanka, goransko/istarske/friulanske krvi, imam puno dragih pjesama, pogotovo one ča se pjevaju u društvu od »La mula de Parenzo«, »Ciribiribin paghe’ una birra«, »Le mule de Fiume«, »Da nije ljubavi«, »Ancora un litro de quel bon«, »Kad su se dva Bracanina«, do »Što će mi život bez tebe dragi«, »Bolan leži mlad Stojan«, te druge jer na sreću muzika je bez granica, pjesme postaju naše čim ih pjevamo ili sviramo.