U vječnom nadmetanju srpskog i hrvatskog filma, potonji je izvlačio najsnažnije adute u sferi animacije. Čak i kad su mnogi oplakivali agoniju Zagreb filma, zaboravivši da su na scenu zakoračili novi igrači s pečatom Kengesa i Bonobo studija (Narath, Popović). O srpskoj produkciji animiranog filma nismo znali ništa, kao da praktički ne postoji. Ali srpska animacija odlučila je preko noći uzvratiti udarac. Riječ je o filmu ‘Technotise – Edit i ja’ Alekse Gajića najavljenom kao prvi srpski dugometražni animirani film ikad snimljen, koji će biti prikazan u riječkom Art-kinu ‘Croatia’ u sklopu Dana strip kulture.

Već na samom početku filma, kad autorova heroina sahranjuje svoju omiljenu igračku Otoma, odmah postaje evidentno koji su Gajićevi najveći uzori. Ali uz Miyazakija, tu je i francuska škola stripa (promatrati suludu scenu u kojoj jedan ciganin zove svog sina ‘Moebius!’), te Bessonove sci-fi ludorije (futuristički Beograd 2074. u kojem je ambijentirana priča, doima se poput metropolisa iz ‘Petog elementa’). A natruhe hentaija prisutne su tek u sceni u kojoj Edit mora oralno zadovoljiti profesora koji govori hrvatskim naglaskom, s očitim aluzijama na aferu kupovanja ispita seksom na hrvatskim fakultetima.

Autorova fascinacija anime estetikom prisutna je i u bijelom suncobranu koji nosi sjedokosi Edi, eho njene podsvijesti, nakon što su joj ugradili čip koji se počeo razmnožavati po njenom tijelu razvivši vlastiti nervni sistem.

Do sada su anime estetiku u Europi uglavnom baštinile superiornije disco ekstravagancije Daft Punka (‘Interstella’). Ali Gajić igra na vrhunski producirani komad pop kulture koji jako pazi na vizualni identitet, dok su političke konotacije prisutne tek u liku djeda koji se prisjeća napada na Skupštinu i rušenja ‘Miška’, kad anime ustupa mjesto klasičnim animacijskim tehnikama a la Kentridge, ali i u obiteljskoj slici glavnog negativca prikazanog kao bivši pripadnik Crvenih beretki.