Na današnji dan prije punih trideset godina, negdje oko 17 sati, John Lennon, živuća legenda Beatlesa i jedan od u tom trenutku najcjenjenih glazbenika na svijetu, potpisivao je u New Yorku, u društvu svoje supruge Yoko Ono, odličan povratnički album “Double Fantasy”, ploču koju je kritika i publika primila s oduševljenjem svijesna da se nakon pet godina mirovanja na scenu vraća jedan od najznačajnijih autora rock glazbe, temeljnog glazbenog izraza dvadesetog stoljeća.

U gužvi koju su stvorili mnogobrojni fanovi i ljubitelji djela ovog britanskog kantautora, ni sam Lennon vjerojatno nije uočio trenutak kada je na poleđinu svog novog albuma stavio potpis pomalo neuglednom krupnijem muškarcu koji je frizurom i naočalima oponašao svog uzora. Takvih je ljudi bilo puno na toj promociji pa Lennon ni jednog trenutka nije naslutio kako je potpisao album – svom ubojici!

Izniman utjecaj

Time je, 8. prosinca 1980. godine, zaključena jedna od najtamnijih stranica povijesti rock glazbe, odnosno kraju priveden događaj koji je zasigurno u velikoj mjeri utjecao na daljnji razvoj rock glazbe. Naravno, ova tvrdnja i ne može biti ništa do klasična hipoteza u stilu »što bi bilo kad bi bilo«, ali iz cijelog dotadašnjeg doprinosa Lennona suvremenoj pop i rock glazbi nedvojbeno je kako je njegov udio u stvaranju pop kulture i angažiranog rock pogleda na svijet bio izniman, ravan onome kojeg su tih godina stvarali Bob Dylan, Jim Morisson, Janis Joplin, Bob Marley, Bruce Springsteen, Joe Strummer…

Najveći idealist

Ono što veže spomenute velikane (dalo bi ih se nanizati još) i što ih čini nezaobilaznim kamenom međašem u svakom iole ozbiljnijem pregledu rock glazbe, činjenica je da su, za razliku od ogromne većine današnjih instant zvijezdica, živjeli za glazbu i ideale, a ne za novac. Istina, cinici će reći da im je baš to bio najbolji put za ogromne novce koje su zaradili, ali bez obzira na točnost te primjedbe nedvojbeno je kako je to bio znatno teži put, put na kojem su zauvijek ostali daleko od zrelih godina Janis, Morrison, Marley i Lennon, put na kojem su, uporno inzistirajući na poštivanju svojih stavova, Dylan i Springsteen radije odabirali višegodišnju šutnju nego li »štancanje« albuma po željama njihovih diskografskih kuća…

Štoviše, od svih spomenutih upravo je Lennon bio najveći idealist, čovjek koji je živio rock and roll i do srži ostajao vjeran idealističkom peace and love stavu boreći se za pozitivne vrijednosti ne samo svojim sjajnim pjesmama, već i kontroverznim i skandaloznim nastupima kojima je upravo cilj bio skrenuti pažnju javnosti na nepravde i probleme. Klasičan primhjer takvog odnosa bilo je snimanje pjesme »Give Peace A Chance« koju su Yoko i Lennon snimali u montrealskom »La Reine Elizabeth« hotelu punih sedam dana, a pažnju javnosti privlačili su tako što su često šetali goli što je bio itekakav mamac za sve najjače TV i novinarske kuće. No, cilj im nije bila građanska nepristojnost, provokacija i širenje nemorala. Cijelu su situaciju Lennon i Yoko koristili kako bi u što većoj ideji širili ideje mira i kritizirali one koji su u Africi i Azioji vodili brojne ratove – samo zbog novaca.

Prateći spot snimljen je u tom nudističkom izdanju, a snimljena pjesma ne samo da je postala hit te godine, već je i danas njena live izvedba (u kojoj, između ostalih, sudjeluje i čuveni pjesnik Allen Ginsberg) himna svakog tko se smatra iskrenim mirotvorcem.

Svijet bez granica

I dok je takvim skandalima plijenio pažnju javnosti privlačeći mlade ljude pozitivnom načinu razmišljanja, s druge je strane svojom glazbom i stihovima prodirao još dublje i dalje. Jer, ima li ljepših i idealističnijih stihova od njegove »Imagine« (Zamisli) u kojoj govori o tome kako uopće nije teško zamisliti (»Lako je ako pokušaš«), a onda i učiniti to da države nemaju granica, da ne postoje religije koje nas dijele, da svi ljudi žive u ljubavi i miru, a iznad nas je samo nebo…