Tijekom radnog tjedna, kod vas doma puštate je kroz “Kod nas doma”, a svi koji za subotnji izlazak birate udobnost poznatog naslonjača, zapazili ste njezinu ulogu u šou “The Voice Hrvatska”. Iva Šulentić na televiziji je od malih nogu. Kako su mali ekrani rasli i postajali većima, rasle su i njezine televizijske uloge i voditeljski angažmani, a danas znana voditeljica u svome životopisu ima mnogo projekata.

U iščekivanju sutrašnje prve live emisije četvrte sezone “The Voicea”, gdje će još jednom stati uz bok Ivanu Vukušiću, donosimo zanimljiv razgovor s Ivom Šulentić. O pojedinostima i voditeljskom doprinosu poznatoj emisiji, ali i o drugim dijelovima njezine profesije i radu na televiziji razgovarali smo za televizijski prilog Petkom.

Foto: Dario Njavro/HRT

Klasična štreberica

Govoreći o “The Voiceu”, koji se i četvrti put uspješno prikazuje na HRT-u, čak je devet domaćih pjevača sjelo u ulogu mentora, no kroz sve četiri sezone vodi nas poznati voditeljski par. Ivan Vukušić i vi djelujete kao uigrani duo, stoga kako teku pripreme da se taj par uigra?

– Ivan i ja dugo se poznajemo i mnogo smo projekata odradili zajedno, na televiziji i izvan nje. Ono čega se držimo i što nam je neko pravilo ilitiga zakon je – da smo dobro pripremljeni i da si čuvamo leđa. Svaki je projekt produkt rada velike ekipe u mnogo slojeva, a pogotovo veliki projekt poput “The Voicea”. Ipak, kada se svjetla upale i sve krene, na pozornici smo samo nas dvoje i na nama je odgovornost da sve teče kako treba, da svi dobiju informaciju, a opet da ne informiramo previše jer i gledatelji sami razumiju mnogo.

Svega smo toga svjesni i zato se držimo zajedno u pripremama, da oboje znamo sve kako bismo mogli reagirati u nekoj neočekivanoj situaciji, a da se to, barem ne pretjerano, ne vidi na van. U pripremi nam zato ni nema teških stvari. Sve je to dio posla, ali posla koji obožavamo. Mi voditelji trebali bismo biti u službi projekta i prije svega gledatelja te pitati gosta ono što vjerujemo da zanima gledateljstvo; omogućiti gostima ili manifestaciji da se prikažu u najboljem svjetlu. Voditelj je poveznica, svaka emisija dođe kraju, ali svakome trenutku treba dati pečat. Tajna se krije u dobroj ekipi koja stoji iza emisije i temeljitoj pripremi. I da, ne bježim od toga da sam kad je o pripremi riječ, klasična štreberica.

Koliko dugo poznajete Ivana Vukušića i kako je krenula vaša suradnja? Priželjkujete li da “Iva i Ivan”, ako već nisu, uđu u svakodnevni jezik poput “Barbare i Duška”?

– Išli smo u istu, Prvu gimnaziju u Zagrebu. Doduše, on je bio maturant kada sam ja došla kao zelena prvašica, ali od tada računamo poznanstvo. Na HRT-u su nas prvo spojili u emisiji “Garaža”. Otkad radimo “The Voice”, stisnuli smo se još više i uživamo zajedno na pozornici, doslovno si pogled pročitamo i znamo što je i kako je. Ne pretendiramo na mjesto Barbare i Duška, oni su nam kolege koje cijenimo i volimo. Mi smo mi.

Priroda emisije jest da se kao voditeljica povežete s mnogo kandidata. Kakva je ekipa ove godine? To su svi odreda mladi i ambiciozni ljudi, je li zabavno kada se ugase kamere?

– Mislim da su i gledatelji već zaključili da je ekipa fantastična. Redom izvanredni, posebni, neviđeno talentirani mladi ljudi željni rada i učenja, s urođenim smislom za dobru zabavu. Vrijedni su i ljubazni, veseli i dragi, užitak je biti im blizu i promatrati početak njihovog, vjerujem u slučaju većine, velikog puta.

Foto: Jelena Balić

Urban i Dino

Uz voditeljski par, sastavni dio “The Voicea” je i mentorski kvartet. Dino Jelusić i Damir Urban ove su se godine pridružili klapi. Sviđa li vam se kako su se obojica uklopila u kemiju žirija?

– Otkrit ću vam tajnu. Poskočila sam od sreće kad sam čula tko sjeda u mentorske stolce! Dinu znam od Dječjeg Eurosonga, na kojem smo oboje bili klinci, ali njegov talent već tada je bio izvanserijski. Ne samo da je od onda postojan, već je i rastao, a u međuvremenu je jako puno radio, učio, vježbao, pokušavao, uspijevao… Ma sve kako treba biti, a iskrica u plavom oku još je uvijek ona dječačka, uz to što sada ima dugu rokersku kosu i bradicu.

A Urban, on je priča za sebe. Priznala sam njegovoj Milici da sam ogromna obožavateljica i da sam revno pohodila njegove koncerte i skakutala u publici, zatvorenih očiju pjevušila njegove stihove i plesala kao da me nitko ne gleda. To kako on piše svoju uglazbljenu poeziju, meni je divno, volim takav doživljaj glazbe i umjetnosti općenito jer to je glazba koja živi i koja nam pomaže da ozdravimo.

A takve riječi može napisati samo netko tko živi u redu sa sobom i u sebi, svjestan ljudi oko sebe, čovjek sa životnim pitanjima i u potrazi za dogovorima na iste, prepun ljubavi, empatije i ljubaznosti prema svakom čovjeku. Mislim da su to sada primijetili i gledatelji i zavoljeli ga i oni koji su ga drukčije doživljavali zbog njegovog stila. On je naprosto hodajuće srce. I zato – da, kemija je neminovna, uz duhovitog i spontanog genijalca Gopca i našu divnu divu Vannu.

U subotu započinju emisije uživo. Je li to jedna stepenica više u procesu proizvodnje televizijskog sadržaja? Koliko se voditelji moraju drugačije ophoditi s gledateljstvom i kandidatima u emisijama uživo?

– Volim sve što ide uživo. Drukčija je to vrsta adrenalina i uopće osjećaja u glavi i tijelu. Što se proizvodnje tiče, i one emisije koje se snimaju, prolaze konkretne i detaljne pripreme. Uz malu zonu komfora koja je – ako se pogriješi, stat ćemo i riješiti u montaži.

U emisiji uživo toga nema. One iziskuju detaljnu i koncentriranu pripremu svih uključenih, bez iznimke, sve mora već na prvoj probi štimati kako je osmišljeno, dogovoreno, zapisano, a onda se kroz nekoliko njih sve brusi do savršenstva. Naše je ophođenje u emisijama uživo direktnije, na nama je doista i davanje loptice što se riječi tiče i tajminga i uputa gledateljima što se glasanja i rezultata istih tiče.

Što se kandidata tiče, divim im se još od audicija zbog njihove hrabrosti. Moje je divljenje neopisivo kada dođu emisije uživo. Jer mi smo već njih radili i znamo u što se upuštamo. Za ove mlade ljude to je izlaganje gotovo milijunskom gledateljstvu i ogoljavanje, a svega nekoliko minuta imaju kako bi se predstavili u najboljem mogućem svjetlu i time bili korak bliže ostvarenju svoga sna. Kapa dolje!

Posao koji obožavam

Već govorimo o emisijama uživo koje su zapravo zadnje emisije “The Voicea”. Budući da pripreme traju dugo, da se audicije snimaju kudikamo prije lajva, da se snimaju i ostale faze nokauta pa tek onda emisije uživo, predstavlja li vam “The Voice” dugačko televizijsko putovanje? Koliko zapravo prethodnih tjedana/mjesece vi radite na tom projektu koji se, eto ga, polako ali sigurno privodi kraju?

– Žao mi je uopće pročitati ovo “ide kraju”, ali da, tako je. U proljeće su objavljene prijave na audiciju, prije ljeta naša je produkcijska ekipa krenula na put po Lijepoj Našoj kako bi poslušali sve prijavljene, a u rujnu smo snimali blind audicije. Dakle, glavne karike naše ekipe godinu su dana (i više!) sustavno u projektu, a mi smo krenuli kasom pred ljeto.

Otkad smo upoznali kandidate, krenuo je galop. U nekoliko snimajućih dana mjesečno od onda snimilo se sve što je emitirano, a između su se pripremali kandidati za nastupe sa svojim timom, ali pripremao se i svaki drugi detalj, pa i onaj oku i uhu nevidljiv, a bitan. Zaista vrhunski profesionalci rade na ovom projektu i čast je biti dijelom takve ekipe.

Da ovaj vojsovski blok popratimo glazbom. Postoji li nastup iz proteklih sezona koji posebno pamtite i zašto?

– Naravno! “Lovely” Filipa Rudana i Albine, “Pelin i med” Vinka Ćemeraša iz treće sezone te Nina Kraljić i njena izvedba “Što te nema” iz prve sezone. Zašto? Utipkajte te nastupe u YouTube i sve će vam biti jasno.

Tijekom tjedna vas gledamo u emisiji “Kod nas doma”. Svojevrsni je to mozaični prikaz raznih aktualnosti, ali emisija u sebi ima i mnoštvo stalnih gostiju/rubrika. Koliko se tu mijenja vaš pristup proizvodnji televizijskog programa u odnosu na “The Voic”e? Zašto volite raditi “Kod nas doma” i je li uzbudljivo svakog dana oko 17 sati iznova stajati pred gledatelje?

– Sve ste rekli, hvala vam, volimo tako misliti o sebi. Sedma nam je sezona i neopisivo nam je drago što su gledatelji prepoznali naš rad i trud i što su im sve ove godine naše teme i gosti zanimljivi i inspirativni. Kada je započelo emitiranje, znali smo da radimo nešto kvalitetno, a kada je tako, uvijek zamišljamo najbolji scenarij za budućnost. I – eto nas, sedam godina poslije, s još uvijek svježim idejama, gostima koji rado dolaze i vjernim gledateljima.

Iz prekonekoliko razloga volim raditi “Kod nas doma”. To je prije svega posao, ali posao koji obožavam, koji mi daje priliku svaki dan naučiti nešto novo i upoznati nove zanimljive ljude ili, pak, na fotelji pokraj sebe ugostiti neke stare znance koje inače ne bih imala prilike sresti tako skoro. Mislim da pružamo opuštajući, a opet ne plitak sadržaj, nudimo pregled aktualnosti, ali progovaramo i o bitnim temama za društvo i boljitak istog. Mislim da se gledatelji mogu poistovjetiti s temama, a gosti ih svojim pričama i razmišljanjima mogu opustiti nakon radnog dijela dana.

Nismo napadni, možemo biti u pozadini dok se nešto obavlja po kući, a onda se približi ekranu kada je poseban interes za pojedinu temu. Mislim da smo znatiželjni u najboljem mogućem smislu, taman toliko da saznamo informaciju, a potom dopustimo glavnim likovima naših priča da sjaje. Upravo iz tog razloga i dalje mi je uzbudljivo čekati našu špicu u studiju i iznova pozdraviti poštovane gledatelje.

Foto: Dario Njavro/HRT

Serije koje se pamte

Nakon toliko godina bivanja na televiziji, a gledamo vas od malih nogu, osjećate li tremu i napetost prije početka emisije ili je prisutna ona vatrica u trbuhu?

– I dalje imam tremu i njegujem je da mi što dulje potraje. Ona mi je sada saveznik i partner i dokaz da mi je stalo. Kada je više ne budem osjećala, mislim da će biti vrijeme da stanem.

Uvijek se rado sjetim vaše avanture u “Plesu sa zvijezdama”. Uz Damira Horvatinčića činili ste jedan od najumješnijih plesnih parova, no ispali ste nekoliko emisija prije finala. Kako se prisjećate svog plesnog izazova i Damirovog mentoriranja, “onog” jivea Ive i Damira, a potom i prekrasnog komentara Milke Babović koji se i danas može gledati na YouTubeu?

– Hvala vam! Uživala sam plešući s Damirom i ne mogu vjerovati da je prošlo gotovo 15 godina od tada! Baš ću pogledati te snimke.

Na svom Instragram profilu znate se prisjetiti razdoblja kada ste snimali duhovite reklame. Neki se kritično odnose prema takvim minulim stvarima otprije mnogo godina, no vi se toga, čini se, rado prisjećate.

– Apsolutno. Vrlo je malo projekata na koje nisam ponosna, nastojala sam birati one u koje vjerujem. Naravno da sam putem i griješila, ali s tim reklamama ne. One su mi toliko drage, toliko su kvalitetno napravljene da sam sigurna da bi i u ovo vrijeme imale dobru prođu i baš mi ih je zgodno pogledati i dan-danas. Kad me uhvati takva nostalgična minuta, odlučim ih okačiti na Instagram i tada uvidim da nisam pogriješila – i drugi ih se sjete s osmjehom i dozom nostalgije.

A mi se rado prisjećamo vaših glumačkih uloga kojih je bilo sijaset. Koja vaša uloga vam se ističe kao jedan od najbolja ili najuspjelija? Snimanje koje serije posebice pamtite?

– Rado se sjetim većine jer je svako snimanje imalo neku posebnu čar, no izdvojit ću dvije. Prvo seriju “Kad zvoni?” redateljice Vlatke Vorkapić koja me i dovela iz ZKM-a s audicije u prvu moju emisiju na HRT-u kad sam imala 12 godina. U toj sam seriji igrala jednu od glavnih uloga, Iru Mladineo, bila je super ekipa, scenarij su potpisali Vlatka i Zoran Ferić i žao mi je što ta serija ne ide u reprizu jer, iako tada kao srednjoškolci koje smo glumili nismo imali mobitele, teme se itekako aktualne među današnjim mladima.

Cijelu 2004. pamtim po tom snimanju, baš je bilo nezaboravno i puno sam naučila na tom setu i od te ekipe. Druga serija koju bih svakako istaknula je “Lud, zbunjen, normalan!” Bila bih i luda i zbunjena i apsolutno nenormalna da vam je ne spomenem kao najdivniju seriju snimanu u Sarajevu, s izvanserijskom ekipom vrhunskih glumaca kojima sam kao klinka stala uz bok, susprežući se od smijeha u scenama kada bi počeli izvaljivati šale. Svaki put u Sarajevo bio je gušt i svaki put bih se vratila obogaćena prekrasnim iskustvom i prijateljstvima koja i dan-danas njegujem. Divni ljudi, fantastična serija!

Kćerkica probudila unutarnju djevojčicu

Postoji li neki profesionalni izazov ili neostvarena želja koju biste još htjeli postići?

– Postoji, ali neće mi se ostvariti ako vam kažem (smijeh).

Blagdani su iza nas. Je li prinova u vašoj obitelji dala jednu novu dimenziju blagdanima i kako ste ih proveli?

– Naravno da jest. Sve je drugačije i sve je ljepše otkad je ona ovdje. Provele smo ih mirno, u krugu obitelji, slaveći i uživajući. Nadam se da je tako bilo i kod vas i kod vaših čitatelja.

Povrh poslovne svakodnevice, što vas privatno istinski veseli? Čuvate li dijete u sebi i koliko kćerkica pridonosi tom čuvanju?

– Hvala vam na ovom pitanju! Svakako je kćerkica probudila moju unutarnju djevojčicu koju sam i donedavno čuvala, ali na drugi način. Sada sam je samo – pustila! Privatno me istinski vesele lijepi dani, šetnje u prirodi, bivanje na moru, putovanja, dobri ljudi, fini zalogaji, razgovori o idejama i lijepi planovi.

Putoholičarka ste. Gdje ste zadnje bili i planirate li novo putovanje?

– Malo mi je ta ovisnost na pauzi pa sam sada samo putofil. Zadnje sam posjetila, u trudnoći, Napulj, a od onda sam se muvala po Lijepoj Našoj s bebom u trbuhu i u naručju. Sada nam planiram neka putovanja po Europi da već ovako mala doživi svijet, a onda ćemo skupa i u daleke avanture. Zaista joj želim prenijeti i usaditi ljubav prema različitostima i otkrivanju stalno nečeg novog u ovom našem začuđujućem svijetu.

Tko vam je u karijeri dao najbolji savjet i kako je on glasio?

– Jao, svi pomalo. Stalno sam kao klinka slušala i upijala sve što mi govore. A imala sam tu sreću da sam došla na televiziju kada se doista nesebično dijelilo znanje. Od gospođe asistentice redateljice kojoj je moja prva emisija, “Zagonetni ulomak”, bila zadnja pred penziju pa me koječemu naučila, preko naših fonetičara u Službi za jezik i govor, do Jasmine Nikić koja me znala nazvati i ispravljati nakon nekih emisija pa do Marije Nemčić s kojom smo Ivan i ja satima sjedili u pripremama prije prve sezone “The Voicea”. Nema konkretnog savjeta kojeg bih sada mogla izdvojiti. Tko želi slušati i učiti, taj iz svake rečenice izvuče dobar savjet, nauči nešto i implementira ga u svoj rad.

Zlatna HRT-ovska garda

Koja su vam omiljena TV lica nevezano kojom se televizijskom formom bave i zašto? Koje je TV lice djelovalo na vas, bilo to mentorski ili možda kao vaš uzor?

– Recite da sam staromodna, ali meni su i dalje u ovom poslu nedodirljivi pripadnici one stare, zlatne HTV-ovske garde – Oliver Mlakar, Ksenija Urličić, Helga Vlahović, Željka Fattorini, Gordana Bonetti, Jasmina Nikić… Elegancija, dikcija, obrazovanje, umjerenost, šarm.

Poput dobro skrojenog odijela ili elegantne toalete, neke su stvari svevremenske, a vjerujem da je profesionalnost tih zvijezda nešto što slobodno možemo nazvati zlatnim standardom s kojime se sve ostalo treba uspoređivati. Ne mogu reći da su mi uzori, no cijenim ih najviše i imam strahopoštovanje prema tim ljudima.

I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koje se TV sadržaje opuštate u slobodno vrijeme?

– Da ste me pitali prije nešto više od godinu dana, moj bi odgovor bio sasvim drukčiji. Sad je možda i očekivan, s obzirom na kontekst – u zadnje se vrijeme opuštam uz bebeći sadržaj, bilo u kojem formatu. I dobro, tu i tamo koja kraća epizoda nečeg opuštajućeg na Netflixu, a u zadnje vrijeme to je “Space Force” s fantastičnim Steve Carellom.