U povodu 50. obljetnice objavljivanja, diskografska kuća ECM reizdala je kultni album »Solo Concerts – Bremen/Lausanne« koji donosi snimke koncertnih solo izvedbi pijanista Keitha Jarretta. Na ovom izdanju dokumentirani su koncerti snimljeni 20. ožujka 1993. u Salle de Spectacles d’Epalinges u švicarskoj Lausanni te 12. srpnja 1973. u Kleiner Sendesallu u njemačkom gradu Bremenu. U studenom iste godine snimka je objavljena na trostrukom LP izdanju, a poslije i na dvostrukom CD-u.

Izniman umjetnik

Poznat po suradnjama s Charlesom Lloydom, Milesom Davisom i Janom Garbarekom, svojem Standards Triju, American Quartetu i European Quartetu, pijanist i skladatelj Keith Jarrett je ostvario i iznimnu karijeru kao solo izvođač. U tom kontekstu snimio je dvadesetak albuma, sve za diskografsku kuću ECM. Prvi od njih bio je »Facing You«, koji donosi studijsku snimku, a objavljen je 1972. Mnogi od njih donosili su koncertne snimke, baš kao i ovaj.

Osim toga, u kasnijim razdobljima izvedbe su mu počele poprimati sve više elemenata klasične glazbe, posebice pod utjecajem skladatelja kao što su Bach i Šostakovič. Spominjemo li samo albume s koncertnim izvedbama, i to samo one na kojima svira klavir (inače svira i čembalo, klavikord, orgulje, sopran saksofon i bubnjeve) uslijedili su »Sun Bear Concerts« snimljen iste godine na koncertima u Kijotu, Nagoji, Tokiju, Saporu i Osaki i objavljen kao deseterostruko LP, a poslije i šesterostruko CD izdanje; »Concerts« 1981. u Bregenzu i Münchenu, »Dark Intervals« 1987. u Tokiju, »Paris Concert« 1988., »Vienna Concert« 1991., »La Scala« 1995. u Milanu, »Radiance« 2002. u Osaki i Tokiju, »The Carnegie Hall Concert« 2005. u New Yorku, »Paris/London: Testament« 2008., »Rio« 2011. u Rio de Janeirou, »Creation« 2014. u Torontu, Tokiju, Parizu i Rimu, »A Multitude of Angels« 1996. u Modeni, Ferrari, Torinu i Genovi, »La Fenice« 2006. u Veneciji, »Budapest Concert« 2016. i »Bordeaux Concert« 2016.

Zbog hiperprodukcije neke od tih snimaka, pogotovo one iz kasnijeg razdoblja karijere, nisu objavljene odmah nakon snimanja, nego tek nakon niza godina. Naime, Jarrettu je početkom 2000-ih dijagnosticiran sindrom kroničnog umora što je umanjilo njegove tehničke sposobnosti.

Morao je promijenti tehniku sviranja klavira i smanjiti otpor pri pritisku na tipke kako bi mogao nastaviti svirati.

Osim toga, 2018. je pretrpio dva teška moždana udara što ga je u potpunosti udaljilo od nastupanja i snimanja. Nakon drugog udara ostao je paraliziran i proveo je gotovo dvije godine u ustanovi za rehabilitaciju. Iako je ponovo stekao ograničenu sposobnost hodanja sa štapom i može svirati klavir desnom rukom, ostao je djelomično paraliziran na lijevoj strani i ne očekuje se da će više ikad nastupati. No diskografska kuća ECM i dalje objavljuje snimke njegovih koncerata.

Vjerojatno postoji još puno snimaka koje će tek ugledati svjetlo dana i koje će nas s vremena na vrijeme podsjetiti na ovog iznimnog umjetnika.

Tajanstveni detalji

Ovo izdanje, prethodilo je, govorimo li o njegovim solo ostvarenjima, megapopularnom albumu »The Köln Concert«. No i za ovaj album Jarrett je primio mnogobrojna priznanja, primjerice proglašavan je remek-djelom. Osim toga, bio je proglašen albumom godine u časopisima Time, New York Times, DownBeat i Stereo Review u SAD-u, Jazz Forum u Poljskoj i Swing Journal u Japanu. U Njemačkoj je osvojio Groser Deutsche Schallplattenpreis, a u recenziji u AllMusicu dobio je maksimalnih pet zvjezdica.

Za razliku od koncerata koje je održao u kasnijem razdoblju, koji su sadržavali kraće izvedbe, u ranijem, pa tako i na ovom albumu, to su bile duže izvedbe. Te godine Jarrett je počeo svirati potpuno improvizirane solo koncerte. Izjavio je da su njegovi najbolji nastupi bili kada je imao tek neznatnu naznaku o tome što će svirati u sljedećem trenutku. Iako je poznat po izvedbama mnogobrojnih jazz standarda, posebice u trio postavi s kontrabasistom Garyjem Peacockom i bubnjarom Jackom DeJohnetteom, na ovom albumu, kao i na ostalima koji donose solo izvedbe, to su isključivo njegove skladbe, zapravo spontane improvizacije.

Jarrett se prepušta trenutnom unutrašnjem stanju, prenosi svoje osjećaje, meditira uz glasovir, toliko je udubljen u svoje maštarenje da je nemoguće odrediti u kojoj mjeri su njegove izvedbe podsvjesne, a koliko proračunate. Bez obzira na to što te tri izvedbe traju osamnaest, četrdeset i pet te šezdeset i pet minuta, on bez prestanka slušatelje, one na koncertu i pokraj gramofona ili CD playera, sugestivno uvlači u svoj duhovni svijet, na njih prenosi svoj spokoj, ali i nemir.

Ništa se ne događa bez razloga, slijed misli je logičan, glazba mirno plovi, razvija se bez stresova, obogaćuje tajanstvenim detaljima. Iako nikad nije bio u potpunosti predan samo solo izvedbama – primjerice između ovih dvaju koncerata u Europi, Jarrett je svirao u SAD-u sa svojim American Quartetom s kojim je iste godine snimio album »Fort Yawuh« – upravo u solo izvedbama, posebice na ovom albumu, ogleda se njegovo majstorstvo spontanih improvizacija – istinskih, muzikalnih, intuitivnih, inventivnih, neponovljivih.