73. Mostra

Žene, muškarci i alieni: Novi filmovi na Venecijanskom filmskom festivalu

Dragan Rubeša

Reuters

Reuters

VENECIJA Neuništivi Wim Wenders ne odustaje od 3D formata. No dok je »Pina« bila u vječnom pokretu, mnogi su se pitali kakve uopće veze ima autorova adaptacija Handkeove drame »Lijepi dani u Aranjuezu« s 3D-om. No, iako će pri kraju dugog dijaloga jednog muškarca (Reda Kateb, fizionomijom blizak Handkeu) i jedne žene (Sophie Semin) smještenih u sjenici vrta jedne vile u predgrađu Pariza, njen protagonist ironično reći »Akcija!«, možda i zato da bi se malo razgibao od dugog sjedenja na neudobnoj drvenoj vrtnoj stolici, u filmu su riječi te koje zamjenjuju akciju, iako u ponekim trenucima one zvuče handkeovski pretenciozno. Tu je i lik pisca smješten za radnim stolom na kojem se nalazi njegov pisaći stroj u koji je netom umetnuo prazan list papira. On iz prikrajka promatra njihov dijalog, a koji je u stvari tekst njegove (Handkeove) drame. Udaljit će se od svog radnog stola tek da promijeni vinil na svom juke-boxu, poput songa Nicka Cavea »Into My Arms«, koji će se ukazati za klavirom u piščevu salonu, da bi nastavio pjevati tu istu stvar uživo.

No 3D Wendersu treba  prije svega za promatranje prirode, odnosno parka šume koji okružuje vilu, iako on nije korišten tako ingeniozno kao što to u recentnom opusu čini Godard. Ostaje tek intelektualno iskrena igra pitanja i odgovora koji postepeno otkrivaju karaktere muškarca i žene, ali i njihove različitosti, penetrirajući 3D-om u njihove emocije i osobnosti.


Patološka želja za majčinstvom


Što se tiče najnovjeg filma Dereka Cianfrancea »The Light Between Oceans«, već sada sa sigurnošću možemo reći da se ove zime na blagajnama naših multipleksa mogu očekivati  redovi žena s maramicama u torbi. Snimljen prema istoimenom romanu spisateljice M. L. Steadman, film govori o opsesivnoj i gotovo patološkoj želji za majčinstvom pod svaku cijenu u priči o usamljenom svjetioničaru (Michael Fassbender) koji na svoj pusti otok vječno šiban snažnim vjetrom i okupan romantičnim purpurnim zalascima sunca, dovodi mjesnu slatkicu (Alicia Vikander). No nakon njihova vjenčanja (oni su inače partneri i u stvarnom životu), stvari će krenuti izbrdo. Najprije im umire prvo dijete. A potom će ona tijekom trudnoće izgubiti i drugo. Kad se na obali njihova otoka nasuka lađa u kojoj pronalaze bebu i mrtvo tijelo njena oca, oni ne prijavljuju to otkriće, već će zakopati tijelo i usvojiti bebu. No na scenu ubrzo stupa njena biološka majka (Rachel Weisz). Garnirana agresivnim partiturama Alexandera Desplaita i hipertrofiranim emocijama, Cianfranceova melodrama ponešto je inferiornija u odnosu na autorov fini prethodni komad »The Place Beyond the Pines«, u nas preveden kao »Grijesi očeva«. No dame će imati u čemu  uživati. A i smiješi mu se najmanje jedan Oscar. 

Oni koji su u najnovijem komadu »Geomul« (Mreža) u režiji Kim Ki-duka očekivali puno krvi i ultranasilja, ostali su pomalo zatečeni, iako je priča to obećavala.


Neizbježna tragedija


Na samom njenom početku vidimo sjevernokorejskog ribara kako se ševi sa ženom u ranu zoru, dok njihovu ljubavnu igru promatra obitelj Velikog generala s fotografija smještenih iznad kreveta. Nakon seksa, muž odlazi na ribarenje, ali mu se mreža zaplela u propeler pa mu je brod prešao liniju demarkacije i završio u južnokorejskom teritorijalnom pojasu, gdje ga hvataju tajne službe i odvode u Seul na ispitivanje, vjerujući da je riječ o špijunu. Južnokorejske vlasti pokušavaju ga navrbovati da pređe na njihovu stranu, ali pod  uvjetom da se zauvijek odrekne obitelji.




U igru se uključuje i drugi sjevernokorejski zatočenik kojeg su uhvatili na granici s Vijetnamom. No ni šetnja Seulom neće odvratiti našeg junaka od ideala, te on stalno pokušava držati zatvorene oči da ne bi morao promatrati kapitalističke opačine. Da bi paradoks bio veći, kad je ipak otvorio oči, ugledao je u izlogu onog istog plišanog medu kojim se igrala njegova kćer, samo što se potonji već raspadao.


Junakov povratak u Sjevernu Koreju generira nove nedaće. Tragedija je neizbježna. No od svih Kimovih dobro znanih ludosti, prodario nam je tek scenu u kojoj će njegov junak odgristi vlastiti jezik i progutati ga, što je taktika koju moraju usavršiti svi Sjevernokorejci kad se nađu u situaciji u kojoj postoji izgledna opasnost za izdaju vlastite domovine.


Izvanzemaljci i lingvistkinja


Poput Kimova protagonista koji je dolaskom u Seoul tretiran poput aliena, tako i najnoviji komad Denisa Villeneuvea »Arrival« ima aliene kao dominantnu temu i metaforu. Nakon što oni izvedu invaziju na naš planet, na scenu stupa mlada lingvistkinja (Amy Adams) koju koristi američka vlada da prevodi njihove nerazumljive poruke. U akciji joj se pridružuje i vojni fizičar Jeremy Renner. Jezik i znanost u borbi protiv neželjenih Drugih.


Nakon autorova prethodna filma »Enemy« u kojem se dogodila invazija ogromnih paukova, opet su u igri neprijatelji. Ili možda oni to ipak nisu? Inače, autor je trenutno zauzet snimanjem sequela »Blade Runnera«. Davno su prošla doba kad nas je ovaj talentirani Kanađanin uveseljavao malim pametnim komadima iako, što se tiče autorova najnovijeg filma, nemamo nikakvih posebnih zamjerki.