Ovogodišnji Pulski filmski festival ponudio je publici tri ostvarenja s potpisom Dade Ćosića, a uloga Lovre u kontroverznoj drami »Lijepa večer, lijep dan« redateljice Ivone Juke donijela mu je ono najviše glumačko priznanje, Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu.

Riječ je o filmu koji je istodobno osvojio publiku upečatljivim vizualnim prizorima i emotivnom dubinom, ali i ostavio s »kosti u grlu« zbog eksplicitnih scena gay odnosa i prokazivanjem političkog progona pedesetih godina.

Za ovu ulogu, glumac Zagrebačkog kazališta mladih prošao je kroz ekstremnu tjelesnu transformaciju, smršavivši čak 23 kilograma u samo dva mjeseca.

No, lik Lovre za Dadu Ćosića nije bio samo poligon za testiranje tjelesnih granica, već duboko emotivno putovanje na kojem je, unatoč surovosti povijesnog konteksta, uspio sačuvati kako naglašava ono najvažnije – ljudsku nježnost.

U trenucima dok paralelno balansira između filmskih trijumfa i kazališnih uloga, Ćosić u javni prostor donosi rijetko viđenu izravnost. Izvan kazališnih dasaka i filmskog platna, ovaj se svestrani umjetnik okrenuo i novoj životnoj zanimaciji, psihoterapiji, zbog koje ponovno uči i istražuje ljudsku psihu.

U neposrednom razgovoru nakon primitka nagrade, Dado nam potpuno ogoljeno otkriva kako je tekao proces snimanja, kako gradi niti koje ga vežu uz likove te kako danas, s odmakom i zrelošću, gleda na svoj glumački poziv i društvo u kojem živimo.

Nepoznata strpljivost

Ove ste se godine na Pulskom filmskom festivalu predstavili s tri filma, a paralelno vas očekuje i »Kralj Lear« na Brijunima. Što vam ovakav trenutak u karijeri govori o putu koji ste prošli, a što o putu kojim tek želite krenuti?

– Rekao bih da mi je prije jedanaest godina, kada sam prvi put bio na Pulskom filmskom festivalu, strpljivost bila potpuno nepoznat pojam. Imao sam osjećaj da nemam vremena i da sve presporo događa, a bez jasne svijesti prema čemu zapravo žurim.

Danas mi se pak čini da, iako ga objektivno imam manje, imam sve vrijeme ovoga svijeta, i da ga koristim puno bolje nego tada. Od 2020. godine na ovamo bilo je puno prilika da se uvjerim u to koliko je sve oko mene krhko.

I koliko je polagati vlastitu sreću u eksterne validacije unaprijed izgubljena bitka. Moći biti objektivan prema svemu što radiš, a raditi bez fige u džepu, znati gdje prestaje posao, a počinjem ja, i obrnuto, mislim da ne može biti naučena lekcija, već test vremena koje uporno padam ili polažem. U vremenu koje dolazi volio bih što više takvih testova proći.

Film »Lijepa večer, lijep dan« govori o homoseksualnosti, ali još više o pravu čovjeka da bude ono što jest. Što je za vas sloboda življenja? Ovisi li ona ponajprije o pojedincu i njegovim izborima ili ipak više o društvu? I, naposljetku, mislite li da se društvo doista promijenilo ili samo misli da jest?

– Ja to zapravo ne znam. Živim u centru Zagreba, većinu vremena provodim uz Deželićevu i niz Ilicu na potezu do Zagrebačkog kazališta mladih, gdje radim. Krećem se u uskom krugu ljudi, svojih istomišljenika koje zanimaju iste ili vrlo slične stvari kao i mene.

Ja nemam pojma kakva je to realna slika Hrvatske. Što se događa ne izvan Zagreba, nego izvan centra Zagreba. Mediji tu uglavnom ne pomažu, vijesti se pišu po clickbait principu.

Što se fašizma tiče, pitanje je – je li ikada otišao. U zadnje vrijeme žestoki povijesni revizionizam, od kojeg se vladajuća partija ne ograđuje da ne bi izgubila glasače, pa čak i sudjeluje u narativu, nanosi ogromnu štetu.

Posljedice toga vidjet će se u godinama koje dolaze. 2026. godine u Hrvatskom saboru se srpska imena plasiraju kao uvreda, sa pogrdnim kontekstom. 2025. godine u Hrvatskoj je ubijeno devetnaest žena, od toga petnaest ubojstva se klasificira kao femicid.

Sve više je priziva savjesti pri (ne)izvršenju pobačaja. U nekim bolnicama ne postoje liječnici ili sestre koji nisu na prizivu savjesti, u tim bolnicama ženama je taj postupak nedostupan.

Mnogo žena odlazi u Sloveniju napraviti prekid trudnoće. Prognoziralo se da će biti tako, i govorilo se godinama ranije da će doći do toga, govorilo se i govorilo i ništa se nije napravilo.

Sa svime time na umu, teško mi je biti kreativan oko pitanja slobode življenja u Hrvatskoj. Samo bih volio da ekipa u foteljama počne raditi svoj posao i da ne biraju fotelje kojih se neće moći odreći.

Tijelo je ključ

Vaš Lovro plaća visoku cijenu samo zato što je ono što jest. Dok ste gradili taj lik, što vas je u njegovoj sudbini najviše boljelo, a što vas je možda iznenađujuće oslobodilo?

– Mogu vam reći šta mi je bilo izvedbeno uzbudljivo za istražiti – a to je kako se ponaša netko, tko je opisan kao ratni heroj. Kakvo je to, izvan ratnih okolnosti, herojsko ponašanje. U tom smislu mi činilo da bi najherojskija odlika mogla biti da osoba, unatoč svemu, nije izgubila nježnost. I prema drugima i prema sebi.

Zbog uloge ste u samo dva mjeseca izgubili čak 23 kilograma. Tijelo je podnijelo veliku žrtvu. Jeste li u nekom trenutku osjetili da prelazite granicu između glumačke predanosti i vlastitog zdravlja?

– Pokušavao sam što svjesnije ići kroz taj proces. Bilo mi je lagano jer sam zapravo radio ono što volim – puno sam trčao. I manje sam jeo. Za ovo posljednje je motivacija bila ključna.

Prvi put da sam dobio priliku napraviti takvu transformaciju i želio sam tu priliku iscrpiti do kraja. Poznajem svoje tijelo, znam mu slabe točke i znam oko čega je tvrdoglavo, pa je to zapravo kao neka igra gdje svjesno zavaravaš neke nesvjesne dijelove sebe u nadi da si pogodio. I meni je ta igra dosta dobro išla.

Koliko vas je to iskustvo promijenilo? Je li vas naučilo nečemu o vlastitim granicama, ali i o snazi koju čovjek možda ni ne zna da nosi u sebi?

– Jako volim trčati. Volim osjećaj koji dolazi s trčanjem. I nikada me nije brzina zanimala nego trajanje. Trčao sam u stadijima visoke gladi i bilo mi je fascinatno otkriti iskustveno i tjelesno, koliko je toga zapravo u glavi, i kako mentalna prepreka nema nikakve veze s onim što tijelo zapravo može.

Film donosi eksplicitne scene homoseksualne ljubavi i mušku golotinju. Navikli smo da je žensko tijelo u umjetnosti gotovo očekivano, dok muško još uvijek izaziva nelagodu. Zašto je, po vašem mišljenju, tako?

– Zato što je golo muško tijelo rijetko kada bilo u kadru. Zato što je golo žensko tijelo bio i način prodaje filma pa se žensko golo tijelo normaliziralo. I zato što je na taj način patrijarhat i sebe štitio.

Što je za vas tijelo? Je li ono tek glumački alat ili mjesto na kojem ostaju upisana sva naša iskustva, radosti, strahovi, ožiljci?

– Nije ili. Nego je jedno posljedica drugoga. Sva moja iskustva, radosti, tuge i slično su u meni žive i dostupne. To su sve glumački alati. Povezujući se ponovno s iskustvima koja rezoniraju s dramskom radnjom, tijelo postaje alat.

I sva ta iskustva moraju biti pomirena i obrađena da bi mogla postati alat. Tijelo je ključ. Tijelo je mjesto dramske napetosti i emotivne borbe. Najlakše ga je izgubiti, a najteže naći.

Jeste li ikada odbili ulogu zato što vas je plašila? Ili su upravo one uloge kojih ste se najviše bojali bile one koje su vas najviše oblikovale?

– Nisam. Ali da budem iskren, nije da uloge padaju sa neba. Scenariji se pišu godinama, zatim je borba s financijama, a onda borba s glumačkim terminima. Pet do sedam godina prođe od ideje do prvog snimajućeg dana.

Kod nas ne snima puno filmova, a to malo što se snimi je jako dobro i važno u kontekstu europske kinematografije. Nelagoda koja dolazi s novim izazovima je važna. Nelagoda je znak promjene.

Posao i poziv

Najprije ste upisali Fakultet političkih znanosti, a tek potom Akademiju dramske umjetnosti. Kada ste prvi put osjetili da gluma nije samo zanimanje, nego životni put?

– Pokušavao sam shvatiti koja je razlika između posla i poziva. Pretpostavljam da je ona leži u tome koliko je to što radimo preplavljujuće i koliko nam vremena uzima.

U tom smislu gluma može biti poziv, jer joj možeš dati sve vrijeme ovoga svijeta, i uvijek ćeš imati na čemu raditi. Nosiš je doma. I promatraš svijet malo drugačijim očima.

Ali, ona je i posao. Mladim glumcima je izazovno pronaći balans između jednog i drugog. Tako je bilo i meni, ali to je nužno. Trebalo mi je duže da shvatim da je gluma i jedno i drugo. To »poziv« ponekad se i zloupotrebljava. Vrlo često je to izlika da nam ne plate.

Dado Ćosić / Foto Zvonimir Ferina

Surađivali ste s redateljima različitih poetika. Koliko vam je važna sloboda stvaranja? I koliko se, kao glumac, osjećate odgovornim sudjelovati u nastajanju lika, čak i onda kada vaša intuicija možda vodi drukčijim putem od redateljske zamisli?

– Važno mi je, ali to je kolektivni posao. Glava kuće je redatelj odnosno redateljica. Mi pričamo priču kroz te oči. Ponekad je bolno kada moraš odustati od nekih ideja koje su ti drage, ali to »bolno« je meni obično znak da se moram malo distancirati i da sam preosoban.

Da se radi o meni, a ne bi se trebalo raditi o meni. Trebalo bi se raditi o sceni i predstavi.

Često tumačite karaktere koji žive na rubovima društva ili nose teške moralne dvojbe. Ostavljaju li takvi likovi trag u vama ili ste s vremenom naučili od njih se oprostiti kada se spusti zastor ili završi posljednji kadar? Je li vam se dogodilo nekad tako nešto?

– Ne, nije. Nije mi se nikada dogodilo, niti mislim da može. Naš posao je da vas, nakratko, uvjerimo u neku drugu stvarnost. I da, što je moguće duže, idealno cijelu predstavu ili film, odgodimo vaše nepovjerenje u tu stvarnost.

I da vam ponudimo zrcalo u kojem se možete ogledati. Ali mi to svjesno stvaramo, ne gubeći se u likovima. Teško bi bilo u kadar pozicionirati osobu koja je izgubljena u liku, ha, ha, ha.

Pravo vrijeme za učenje

Gdje u svemu tome završava lik, a počinje Dado Ćosić?

– Morat ću vas razočarati, to vam je sve uvijek Dado Ćosić.

Kroz svoje uloge neprestano ulazite u tuđe živote, emocije i unutarnje svjetove. Spomenuli ste da vas privlači psihoterapija, čini mi se prirodnim nastavkom glumačkog poziva. Kako se kod vas događa susret s drugim čovjekom kroz lik? I zbog čega ste poželjeli ta znanja produbiti i osvijestiti?

– Poželio sam učiti. Zaželio sam se učenja. I čini mi se, da je sad, na pragu 40-ih, pravo vrijeme za to. Školujući se prolaziš ogroman broj sati vlastite terapije tako da koliko učim o drugima toliko učim o sebi.

Sve me to jako raduje. Jednog dana bih volio imati znanje i kvalifikacije da mogu raditi s ljudima. Zaljubio sam se u teoriju transakcijske analize, ukoliko me prime na edukaciju, to će biti smjer koji ću učiti.

Djelujete kao čovjek koji ne gradi karijeru pod svaku cijenu. U vremenu u kojem je uspjeh gotovo postao mjera ljudske vrijednosti, što je za vas važnije od uspjeha?

– Divno bi bilo, kada bi se u starosti osvrnuo i pogledao natrag, da mogu reći da sam bio čovjek.

Lubenice na placu šapuću moje ime

Koji su vam susreti najvrjedniji – oni koji se dogode na sceni ili možda oni koji se dogode na putu do scene? Gdje se osjećate najviše dirnutim i najviše živim?

— Kada vidim prijatelje koje dugo nisam vidio.

Kad završe sve ljetne obaveze, gdje će te se opustiti, odmoriti, obnoviti energiju?

– Na Uni.

Imate li već sada neke nove projekte o kojima možete govoriti? Postoji li nešto čemu se posebno veselite?

– Na placu ima barem 15 lubenica koje tiho šapuću moje ime, a vi me o poslu pitate.

Osobni rast

Istaknuli ste kako vam je kvaliteta ljubavnog i intimnog života važna za osobni rast, gotovo u jednom platonovskom smislu. Koliko je za čovjeka važno imati prostor bliskosti, ljubavi i dubokog odnosa s drugim bićem?

– Ne, nego mislim da je kvalitetan ljubavni i intimni život indikativ osobnog rasta. Mislim da čovjek prvo mora moći biti sam sa sobom da bi bio s nekim drugim. A kada je s drugim, mora znati kako graditi odnos i komunicirati.