Življenje je ugodnije od umiranja – rečenica je koja odjekuje postapokaliptičnim univerzumom filma »Psi pod zvijezdama« (»The Dog Stars«) redatelja Ridleyja Scotta te unekoliko sažima sumorno stanje svijeta te katkad raspoloženje koje vlada u postpandemijskom svijetu s nekolicinom preživjelih. Kakvo je uopće življenje i(li) preživljavanje u svijetu bez nade?

Film nastao na temelju istoimenog romanesknog predloška Petera Hellera iz 2012. godine, prema scenariju Marka L. Smitha (»Povratnik«) donosi priču o svijetu simbolično i doslovno prebrisanom sivom bojom, odnosno svijetu čije je lice izmijenila nepoznata i neimenovana pandemija, koja je ostavila nekolicinu preživjelih. Jedan od njih je i civilni pilot, negdašnji mehaničar Hig (Jacob Elordi), kojem je pandemija oduzela suprugu. U danima koji ni po čemu ne izgledaju obećavajuće, već se svode na letargično preživljavanje u svijetu bez smisla, društvo mu pravi bivši marinac Bangley (Josh Brolin). Jedan sudbonosan izlet, potraga za većom zajednicom preživjelih, odvest će Higa do misteriozne Cime (Margaret Qualley) i njezinog oca Popsa (Guy Pearce), a upravo Cimina pojava u određenoj mjeri će promijeniti odnose među preživjelima, kao i samu potragu za novim početkom.

IMDB

Ostatak ostataka civilizacije

S jedne strane Hig, osoba koja je izgubila sve, suprugu, obiteljski život, a time i smisao, koliko-toliko daje znakove života u svijetu u kojem se duga i/ili trak svjetlosti kroz sivilo neba ne ukazuje, dok Bangley, bivši marinac, djeluje u skladu sa svijetom u kojem živi, u skladu s raspoloženjem koje ono nalaže i dopušta, no i s obzirom na vlastitu vojničku prošlost koja ga je oblikovala kao krutog, u svojim viđenjima jasnog, katkad oštrog te onog koji očigledno emocije mora potisnuti. A emocije, barem facijalnoekspresivno, uz često prazan pogled, potiskuje dakako i Hig, iako se one memorijski rekuperabilno u pokojem trenutku ipak osjete. U svojim kratkim izletima na druga područja, ona urbana, također opustošena, Hig se vraća u vrijeme starog života, doslovno, odlascima u kuću, no i sjećanjima. U tim se kratkomemorijskim izletima – koje doživljava posredstvom asocijativnih veza u interijeru kuće – u prošlost vraća u trenutke zajedništva sa ženom, koji signaliziraju blago tinjajuće svjetlo životnoga smisla.

Prostor njegova stana mjesto je kondenzirane memorije, sjećanja koje opstoji i čežnjom gori, malo i boli, no sve to on stoički podnosi. Smisao koji je naprasno odnijela neznana epidemija odlazak u stan barem nakratko može povratiti, no ta memorijsko-lokacijska blic-regresija ljubav i osjećaje zajedništva koji su nekad prožimali njegovo biće, vratiti nažalost ne može. Uz česte izlete u opustošena područja s ciljem pribavljanja kakvih nužnih namirnica, Hig putem radioveze čuje isprekidani ljudski glas Grand Junctiona kao doslovni signal o ostatku ostataka civilizacije. A upravo taj zov za Higa odiše nekom ljudskošću, toplinom, vjerom da iza planinskih obronka (panoramski višekratno prikazanih) postoji neki veći kolektiv koji živi barem djelomično sretno, u zajedništvu kao što je to bilo moguće prije pandemijskog vihora. No na svojem putu Hig će naići na poteškoće – kvar aviona, napad kakva primitivnog plemena, kao i na rastakanje s vremenom stvorene iluzije o postojanju boljeg svijeta i kolektiva, na što ga je uporno upozoravao Bangley.

IMDB

Američki san o preživljavanju

Odnos između Bangleyja i Higa zanimljiv je zbog njihova života i prošlosti; s jedne strane bivši marinac o čijoj prošlosti ne znamo mnogo, a s druge nekad pojedinac s osjećajem gubitka i boli koji je stremio obiteljskome životu. Pandemija je odnijela sve, ta nevidljiva, snažna i jaka pošast doslovno je isisala život sa zemaljske površine, a oni preživjeli, pesimizmom obgrljeni, doslovno preživljavaju. Njihovi su likovi stoga zanimljivi u kontekstu pridošlica, onih koji zalaze na tuđi teren, posjed; Bangley s punim pravom, pokazat će se, rješava po kratkom postupku sve koji prilaze njihovom avioskloništu s halama, dok Bangley za njegov kirurški hladan postupak iskazuje neodobravanje. U svijetu nade u egzodusu, Bangley je taj koji smatra da se strancima, došljacima, ne treba vjerovati, jer mali broj preživjelih, koje uspoređuje sa žoharima koje ni pandemija nije ubila, bori se za opstanak. Ako te virus nije ubio, opominje Bangley, nešto drugo će – »mrtav si, kao i svi ostali, samo još to ne znaš«.

S ciljem sprječavanja Higova odlaska u potragu za utopijskim potencijalom Grand Junctiona, kazat će mu ključnu rečenicu koja idejno određuje i cijeli film – »preživljavanje je ugodnije od umiranja«. Time Bangley, dakako, želi još jednom naglasiti da sam život, kakav god bio, katkad i ponudi neki smisao, više ili manje opipljiv, a zasigurno je to iskustvo bivstovanja koje, opet, nudi spoznaju, puno bolje, od umiranja, time i neznanja o mogućnostima i o onom neproživljenom. Ni njihov život nije odveć smislen, no nazvat će ga Bangley američkim snom o preživljavanju – ljepota je to smisla i(li) življenja u besmislu, odnosno (ne)podnošljiva lakoća postojanja.

Taj žarko željeni san o novoj utopijskoj zajednici, koja je u određenoj mjeri idejna preslika one iz prošlosti, ostat će nedosanjan, jer Grand Junction koji bi u postapokaliptičnoj anarhiji trebao biti locus amoenus, neočekivano se pretvara u retro (zvukom »Memories Are Made Of This« Deana Martina doznačen) locus horridus, koji prolazak i simbolično i doslovno biva između sna i jave. Tročlana ekipa koja je jedva izvukla živu glavu od napada plemena zakoračit će u svijet doslovnog kanibalističkog horora koji će zlosutno naglašeno predstaviti misteriozna Darlene. Dio je to filma koji opstoji kao šokantna žanrovska digresija, a može se kome činiti i kao neusklađena, no u kontekstu svijeta u kojem likovi prebivaju, opstoji kao simbolično doznačavanje negativnog predznaka drugog društvenog uređenja.

IMDB

Lutanje u postapokaliptičnoj šumi

S obzirom na portretiranje međuljudskih odnosa koji se doimaju kao lutanje u gustoj postapokaliptičnoj šumi, film dobrim dijelom preuzima žanrovske obrasce znanstvene fantastike i drame, kao i žanrovske obrasce akcijskog trilera koji figuriraju kao borba za opstanak nekolicine s ostatkom. Scenarij logičnog slijeda, koji je u dosluhu s općom idejom filma i romana o pronalaženju smisla i potrazi za novom nadom, u cjelini je solidan, a sadrži i neke trenutke filozofskog promišljanja o svijetu, smislu, kao i strancima. Ono u odnosu nježno-brutalno, odnosno lirično te akcijom i napetošću nabijeno u romanu i jest u film pretočeno pa se ogleda u kontrastiranju akcijskih trenutaka s onim mirnijim, elegičnim dijelovima koji poprimaju meditativnu narav. Šumoviti planinski predjeli, krajolik od ljudi većinski samotan u službi je psihologiziranja likova, oblikovanja njihovih unutarnjih svjetova. Kamera stoga notira one planove koji likove postavljaju u kontekst prirode i one (idejom) naložene atmosferičnosti.

Šutnjom, ukočenošću tijela i nerijetko tupim pogledom, Elordi je kreirao lik Higa, koji je oživotvoren u skladu s protagonistovom traumom, a graniči s jednoličnošću. U ulozi Bangleyja Brolin stanovitu grubost zaodijeva krutošću, ironijom te prikrivenom privrženošću. Nasuprot njemu, toplinom i smirenošću Qualley je oblikovala lik Cime, dok je Pearce liku Popsa dao znak nepovjerenja i autoritet čovjeka s izraženim zaštitničkim štitom. Glede lika Cime valja istaknuti da on u cijelu priču unosi tračak nade, želju za dodirom, bliskošću te je znak obnove zajednice, no njezin lik ipak ostaje u funkciji Higova emocionalnog preporoda, odnosno ona biva prenositeljica nade, akterica s indeksom ljubavi. Također, njezina medicinska znanja i sposobnost skrbi upućuju na važnu razliku između (samo)preživljavanja i obnavljanja života.

Zraka nade

Važnu poveznicu između onoga izgubljenog i sadašnjeg predstavlja Higov pas Jasper, njegov, i sam će naznačiti, najbolji prijatelj, emocionalni oslonac i posljednja uspomena na obiteljski život. U sivilu svijeta u kojem je čovjek čovjeku prijetnja, odnos čovjeka i psa (p)ostaje pečatiranje onog bezuvjetnog povjerenja. Sudbina protagonistova psa stoga je znak dokidanja njegove čvrste veze sa starim životom, pa kad ta veze pukne, ostaje mu jedino vjera u to da je život (ipak) vrijedan življenja. Naslovna sintagma – psi pod zvijezdama – stoga je motivsko ulančavanje psa i zvijezda; pas je zvijezda koja sjaji na nebu, stoga signal i gubitka i kontinuiteta, odnosno ideala u koje su oči uprate.

Dio koji se odnosi na strance valja tumačiti s razumijevanjem opće ideje filma, stanja u svijetu u kojem se likovi nalaze, pa s obzirom na to i izostaviti pogrešno potencijalne ksenofobne znakove. Glazbena podloga koja uključuje izvanprizorne melodije Hozierove »Like Real People Do«, »By and By« Caampa, »The Long Black Veil« The Cheiftainsa, u suglasju je s ponešto sumornom atmosferičnošću (i fotografijom Erika Messerschmidta) podebljanom velom melankolije kroz koju simbolično probija zraka nade. A kad već spominjemo glazbu, treba dodati i da se scenom u kojoj se stavljaju slušalice na uši još jednom potvrđuje uvijek nezamjenjiva uloga glazbe (umjetnosti), koja se sve više podcjenjuje. No da nije riječi, jezika, potom i umjetnosti, nota bene, ne bi ni bilo svijeta kakvog poznajemo.

Kakvo značenje ima Scottov posljednji, možda ne najbolji, no dobar uradak u njegovu filmskom opusu, pitat će se mnogi – filozofska je to refleksija o svijetu nakon onog kakvog poznajemo, snalaženje u sivilu, traženje smisla u posvemašnjem besmislu, preživljavanje zarad življenja, ali i znak da uvijek postoji onaj netko tko će (ponovo) upaliti svjetlo života u nama. Kao i roman, i film je priča o žalovanju, samoći, nužnosti za povezivanjem te najprije ili najsposlije, priča o ljudskoj potrebi za nadom koja tinja u svima nama.