Amerikanac Gil odlazi u današnji Pariz sa zaručnicom Inez te majkom i ocem. Priča ubrzo postaje neka vrsta spoja »Povratka u budućnost« i »Broadway Danny Rose«, kada Gil ulazi u paralelni svijet koji idealizira Pariz dvadesetih
U zadnje vrijeme Woody Allen ne traga za neurozama po Manhattanu, već mu je nekako draža Europa. Najprije se obreo u Londonu (»Završni udarac«, »Scoop«). Potom se nakratko zadržao u Barceloni u društvu Vicky i Christine. A njegov najnoviji film »Midnight in Paris« ambijentiran je u francuskoj metropoli. Kažu da će ga idući projekt odvesti u Rim.
Inače, Allenov film koji je novinarima prikazan nije prvi njegov film ambijentiran u Parizu. Već je u Gradu svjetlosti bio puno ranije no što je krenuo na europsko putovanje, konkretnije, u mjuziklu »Svi kažu volim te« iz 1996. u kojem je jedna od najupečatljivijih scena upravo ona ambijentirana pored jednog od mostova na Seini.
Ta mitska scena s raspjevanom Goldie Hawn i Allenom u smokingu možda je najpoetičnija iz čitava autorova opusa i funkcionira kao neka vrsta suludog hommagea Minnellijevu »Amerikancu u Parizu«.
Na doručku sa Sarkozyjevima
Taj isti smoking mogao je iskoristiti i za canneski crveni tepih. Ali najveća tabloidna senzacija bila je Allenova odluka da jednu od cameo uloga u »Ponoći u Parizu« dodijeli prvoj dami Francuske Carli Bruni-Sarkozy.
Iako mi je kao glumica puno zanimljivija njena talentirana starija sestra Valeria Bruni Tedeschi, Mme Sarkozy je fino odradila posao u ulozi muzejske vodičkinje i marketinški progutala čitav film, iako se ukazuje tek u tri kadra.
U prva dva održala je malu lekciju o Rodinu i pokušala junaku dokazati da je slavni kipar mogao istovremeno imati i ljubavnicu Camille i ženu Rose. A u trećem mu prevodi na engleski isječak iz stare knjige koju je on netom kupio na uličnom standu.
Inače, Allen navodi u press materijalu filma da su on, njegova žena Soon Yi i režiserova sestra Letty Aronson koja je producirala skoro sve njegove filmove, bili pozvani na doručak sa Sarkozyjem i prvom damom. Iako je Allen tada imao idealnu priliku da malo priupita francuskog predsjednika zašto se tako nehumano odnosi prema tuniskim izbjeglicama i tretira ih kao stoku, njemu je očito bilo važnije da mu preporuči »patisserie« s najboljima macaronima.
Otvorenje filmskog festivala u Cannesu popraćeno je glamurom za koji su bile zaslužne perjanice Hollywooda. osim Roberta de Nira kao predsjednika žirija, tepihom su proštetale Uma Thurman, Salma Hayek, uvijek posebna Lady Gaga, Woody Allen, Rachel McAdams, Melanie Laurent, Antonio Bandras i Melanie Griffith, bolivudska ljepotica Aishwarya Rai i brojni drugi
Onako usput, valjda kod trećeg croissanta, pitao je Carlu Bruni bi li željela glumiti u njegovu najnovijem filmu, naglasivši joj da se neće morati posebno pripremati za ulogu, te da će joj snimanje oduzeti tek tri dana. Ona je na to odmah pristala, rekavši mu da će jednog dana barem moći svojim unucima pričati da je glumila u filmu.
Paralelni svijet
Što je osim Carle Bruni ostalo u Allenovu filmu? Na početku nam se učinilo da smo se zatekli na dramaturškom terenu njegova prethodnog komada. Gil je hollywoodski scenarist koji je kao mladić htio postati slavni pisac u tradiciji Hemingwaya i Fitzgeralda.
Ali postao je žrtva starog hollywoodskog vica: »Sjeo sam pored bazena, a kad sam ustao bilo je to 10 godina kasnije«. On odlazi u Pariz sa zaručnicom Inez, majkom i ocem, konzervativnim biznismenom koji u Francuskoj treba zaključiti veliki posao.
Za Gila je Pariz »praznik u pokretu«. Za njegovu majku Pariz je »promet u kojem se ništa ne kreće«. Gil će u Parizu upoznati visoku tamnu strankinju, modnu stilisticu (Marion Cotillard). A Inez će upoznati visokog tamnog (bradatog) stranca, američkog profesora na Sorboni (Michael Sheen).
Owen Wilson i Rachel McAdams koji glume Gila i Inez već su glumili zajedno u »Lovcima na djeveruše« gdje je ona portretirala gotovo identični lik bogatašice. No, priča ubrzo kreće u onirični smjer, kao neka vrsta spoja »Povratka u budućnost« i »Broadway Danny Rose«, kad Gil ulazi u paralelni svijet koji idealizira Pariz dvadesetih kao kulturnu Meku.
Više od metafore
Pariz ovdje postaje više od metafore, sveden na nivo ultimativnog sinonima.
Gil se počne sudarati s njegovim mitovima, a sve da bi došao do zaključka kako je famozni »l’age d’or« krajnje relativni pojam. Salvador Dali (Adrien Brody) druži se u filmu s Bunuelom i Manom Rayem (suluda je sekvenca u kojoj Gil daje Bunuelu ideju za scenarij »Anđela uništenja«, a potonji mu kaže, »A zašto nisu izašli?«, aludirajući na zatočenistvo njegovih buržuja u luksuznom salonu, koje će ih pretvoriti u životinje).
Film zapravo razbija iluzije o tome da su životi drugih bolji. »Nostalgija je poricanje« – kaže pedantni profesor. Rodinov mislilac, Monetovi lopoči, Picassov portret Gertrude Stein (glumi ju Kathy Bates). Gaugain, Degas i Lautrec za istim stolom. Čisti can-Cannes. Od Pariza danas ostala je tek razglednica. A od Amerike danas tek smo saznali da su članovi Tea Partyja »kriptofašistički arijevski zombiji«.
