Iako je Berlin naprosto savršena (festivalska) lokacija za »Obranu i zaštitu« Bobe Jelčića jer njegov film govori o nevidljivoj mostarskoj granici sumnje i nepovjerenja, dakle, onoj istoj liniji razdvajanja koja je Berlin poput Mostara dugi niz godina dijelila na istočni i zapadni dio (Jelčić je čak najavio da će na berlinskom Potsdamer Platzu izvesti performans na tu temu), jedini stvarni Zid koji trenutno egzistira na Berlinaleu je onaj stakleni koji dijeli art kino Arsenal od Sonyjeva multipleksa. On se simbolično ruši tek tijekom festivala kad sve dvorane multipleksa postanu dostupne za festivalske projekcije. U jednoj od tih dvorana održana je i glavna projekcija Jelčićeva filma uvrštenog u prestižnu off selekciju Forum, u kojem njegov junak Slavko (Bogdan Diklic, izvrstan!) odluči probiti tu nevidljivu barijeru i otići u muslimanski istočni dio na dženazu njegova prijatelja. 

  Iako je u filmu jedina vidljiva granica između ta dva dijela tek u boji osmrtnice, jer ona muslimanska nema crni okvir već zeleni, nepovjerenje je i dalje prisutno i potrebno je jako malo da čitava stvar pukne. Zato su Slavku rekli da je »više na njihovoj strani« pa on živi u vječnom strahu da će ga stanoviti Dragan s kojim je zakazao susret linčovati ako sazna da je prešao taj nevidljivi Rubikon i otišao na drugu stranu. »Nema ti ovdje više života. Tko može neka bježi!«, kaže mu žena. 

 Pita

Dok autor prati Slavka nemirnom kamerom u seriji krupnih planova, precizno bilježeći njegove postupke koji su često na granici paranoidnog, prosede mu priziva retoriku rumunjskog filma. On naprosto ne želi ulagivati se publici. Slavkovo putovanje iz zapadnog u istočni Mostar podastire se na slični način kao i Lazarescuovo putovanje iz jedne bolnice u drugu, a bolničku čekaonicu zamjenjuje dugi kadar uredske čekaonice u kojoj Slavko čeka da ga Draganova sekretarica napokon pozove na misteriozni sastanak s njime. Stari novi mostarski most pojavljuje se tek u jednom kadru. A monotoniju junakova dana razbit će tek dva snažna zvučna udarca, jedan sveden na junakovu fantaziju, a drugi na njegovu večeru s obitelji i prijateljima na kojoj svako priča sa svakim u kakofoniji nerazumljivih glasova. Uostalom, kakav bi to bio Mostar da se barem u jednom kadru ne razvlači tijesto za pitu, bez obzira na kojoj strani Neretve se ona stavljala u pleh. 

  Motivima nepovjerenja, putovanja i granica bavi se i Thomas Arslan, u vesternu »Gold«. Autor je pripadnik treće generacije turskih gastarbajtera u Njemačkoj, a njegov film bavi se grupom njemačkih doseljenika u Kanadi na izmaku 19. stoljeća koji kreću na dugo putovanje prema zlatnoj rijeci Klondike, perdvođeni kaubojem Markom Mandićem, kojem je ovo jedan od rjeđih filmskih izleta jer je više angažiran u teatru. Nažalost, nemojte očekivati još jedan »Indianerfilm« u maniri adaptacija Karla Maya, već je riječ o veoma sporom i smirenom komadu vesterna u kojem nepovjerenje proizvodi lik koji glumi Nina Hoss (sjećamo je se iz Petzoldove »Barbare«), naprosto zato jer putuje sama. 

 Marks

U konkurenciji je prikazan i najnoviji film Borisa Hlebnikova ironičnog naziva »Dug i sretan život«. Priča je to o mladom idealisti koji pokušava okupiti seljake kako bi organizirali mini revoluciju protiv korumpiranih lokalnih vlasti i spasiti stari kolhoz u bespućima poluotoka Kole, barem ono što je od njega ostalo, jer im ga država želi preoteti uz kompenzaciju, kako bi izvršila prenamjenu. No njihova je akcija već unaprijed osuđena na debakl. Sličnom temom bavi se i izvrsni film prokleto simboličnog naslova »Za Marksa« u režiji Svetlane Baskove prikazan u Forumu, u kojem radnici jedne ruske čeličane organiziraju nezavisni sindikat kako bi prosvjedovali protiv nehumanih radnih uvjeta. Čak su osnovali i radnički filmski klub u kojem se vode debate o estetskim konceptima Brechta protiv Hollywooda. Prošla su vremena zlatnog doba agitpropa u produkciji Mosfilma u kojima je klasje bilo žuto poput zlata…

KRUGOVI SRĐANA GOLUBOVIĆA 

ŽENE U NASLOVIMA REDATELJI SEBASTIAN LELIO, MATIAS PINEIRO I DENIS COTE

  I dok Lelio prati »damu određene životne dobi« koja pokušava pronaći novu mladost, a koja to isto traži od svog novog partnera, žrtvu vlastite obitelji, Pineirova »Viola« fino istražuje što film može učiniti s teatrom, kako izvući iz njega ono najbolje kao subjekt i izvorište novih ideja, te kako ga proširiti i oživjeti, dovodeći šekspirijanski koncept promiskuitetnog do krajnje mogućih granica. Svaki glumac može glumiti bilo koji karakter – uključivši i promjenu spola – pa je teško razlučiti koja imena, tijela i karakteri pripadaju Pineiru a koji Shakespeareu. Viola je mlada glumica angažirana u produkciji Bardove komedije »Na Tri kralja« u kojoj glumi Basania, iako se u životu deklarira kao Cesario. Takva rodna konfuzija pruža junacima šansu da žive onako kako to oni žele, poput individualaca koji pokušavaju postići uspjeh u umjetnosti i ljubavi, miješajući se u simboličnoj orgiji u kojoj film i teatar, muškarci i žene, glazba i literatura, posao i razonoda, dejtanje i pričanje, postaju jedan entitet. Zato je Pineirov komad najljepši akt filmske magije.

  S druge strane, Cote u »Vic i Flo« nastavlja tamo gdje se zaustavio u »Curlingu«, i dalje preferirajući iščašene, neprilagođene i krajnje ekscentrične face na rubu. Njegova Vic izlazi iz zatvora i seli se kod paraplegičnog starog ujaka koji se doima poput Broja 1 iz »Alana Forda«. Stvari će se izmijeniti kad se u njen život vraća ljubavnica Flo, kad bivaju uvučene u zamku, i to ne onu figurativnu.