VENECIJA Čak dva filma na Mostri bave se temom razuma i vjere. Poput Bressonova »Dnevnika seoskog župnika«, tako i najnoviji komad Paula Schradera »First Reformed« započinje odlukom njegova reformističkog svećenika (Ethan Hawke) da se posveti pisanju dnevnika koji je odlučio uništiti nakon 12 mjeseci. Nakon sinove tragične smrti na iranskom ratištu, povlači se u izolirani gradić, gdje ga u lokalnoj crkvi posjećuje djevojka (Amanda Seyfried) koja ga moli da porazgovara s njenim mužem ekološkim aktivistom koji ju je nagovarao da prekine trudnoću i »ubije« njihovo dijete, jer ne želi da mu kći za pedeset godina živi u svijetu koji će klimatski otići kvragu.

Povrh svega, žena pronalazi u podrumu njihove kuće prsluk bombaša samoubojice, te ga predaje svećeniku. No nakon što svećenik dođe na mjesto na kojem je s njime zakazao novi sasanak, ugledat će ga prostrijeljene glave te po mladićevoj oproštajnoj želji posipa njegov pepeo na mjestu na kojem je lokalna tvornica koja daje izdašne donacije crkvi zagađivala okoliš. Iako se svećenik i žena preminulog aktivista sve više počinju zbližavati, on prihvaća njegove ekološke ideje u ritualu isusovskog samoranjavanja, kad na površinu ispliva Schraderov kalvinistički duh.

S druge strane, William Friedkin se u najnovijem doksu »The Devil and Father Amorth« vraća motivu kojim se bavio u mitskom »Egzorcistu«, samo što je sada u igri pravi egzorcist, otac Amorth iz naslova filma, inače jedan od najcjenjenijih vatikanskih istjerivača Nečastivog. Zanimljivo, u ratu se borio u pokretu otpora, iako je tada istjerivao neke druge (fašističke) vragove. Sada on dopušta Friedkinu da snimi egzorcistički ritual, čiju će snimku redatelj pokazati nekolicini renomiranih neurokirurga da bi od njih dobio drukčije mišljenje, kad se vjera i njene aberacije počinju sudarati s razumom.

»Svećenica magle« 

U retro hororu »The Shape of Water« Guillermo del Toro vraća se omiljenoj premisi po kojoj monstrumi nisu oni drugi, već mi, igrajući na ikonografiju starih holivudskih B-filmova a la »Stvorenje iz crne lagune« Jacka Arnolda. Zatekli smo se u Americi hladnoratovskih šezdesetih, inkarniranoj u kičastom platnu ostarjelog slikara na kojem »muž izgleda kao da je upravo osjetio čari misionarske poze«. Slikar živi s nijemom curom koja radi kao čistačica u vladinu tajnom laboratoriju koji u cilindričnoj vodenoj komori čuva čudovište uhvaćeno duboko u Amazoniji. No čudoviste svojataju i ruski špijuni. Tu je i brutalni zaštitar (tko drugi nego Michael Shannon) koji je svoj elektrošoker već testirao na crncima u Alabami. On pokušava minirati misiju monstrumova spašavanja, kad se zaljubljena nijema ljepotica (Sally Hawkins) i njeno čudovište dobrog srca upuste u strastvenu vezu, vodeći ljubav u kadi njene kupaonice u kojoj se osjećao najugodnije.

Neki su je zvali »svećenicom magle«. Za druge je bila »Billie Holiday punk generacije«. Pravo ime joj je Christa Pffagen. To ime uklesano je i na ploči njena groba u berlinskom Grunewaldu, u kojem počiva i njena majka. Ali svi je znaju kao Nico. Karijeru je započela ranih šezdesetih kao Lanvinova i Chanelova manekenka. Tada ju je uočio i Felllini, dodijelivši joj manju ulogu u »Slatkom životu«. Njeno ime spominje se i u soundtracku filma »Striptease« koji potpisuje Serge Gainsbourg.

Tijekom boravka u Londonu izdaje tada posve anonimni singl »I’m Not Sayin’«, na kojem je na gitari prati Jimmy Page. Potom se vraća u Pariz gdje upoznaje Boba Dylana koji će je nešto kasnije u New Yorku upoznati sa škvadrom iz Warholova »Factoryja«, kad se njena tri songa pojavljuju na mitskom albumu »The Velvet Underground and Nico«, čiji je omot ukrašen legendarnom Warholovom bananom. Najpoznatiji od ta tri songa je »All Tomorrow’s Parties«, kojem su se kasnije dogodile brojne verzije, od Siouxsie do Japana i Nicka Cavea. Sve ostalo je povijest.

KUD Idijoti 

Ovakva biografija, a riječ je tek o njenom komadiću, bila bi idealni materijal za biopic u kojem bismo iza kamere rado voljeli vidjeti jednog Todda Haynesa. No ta iznimna umjetnica fascinirala je talijansku redateljicu Susannu Nicchiarelli, iz čijeg brojčano ne baš bogatog autorskog opusa valja izdvojiti tek fini komad »Cosmonauta« o mladoj komunistkinji koja sanja kako će postati slavna astronautkinja.

Riječ je o filmu »Nico, 1988«, kojim je otvorena paralelna selekcija Mostre. Vec sam naziv Nicchiarellina komada naglašava da autoricu zanima kasnija faza u životu ikone Nico, konkretnije, tri godine koje su prethodile njenom tragičnom padu s bicikla na Ibizi, kad ju je Warhol vulgarno opisao kao »debelu spodobu« (u filmu je glumi izvrsna Trine Dyrholm, koju pamtimo iz sjajne TV serije »Nasljednici«).

»Bila sam na vrhu i bila sam na dnu. Oba mjesta su prazna«, kaže autoričina heroina na svojoj kasnijoj turneji na kojoj su joj za prateći bend uvalili »džanki amatere«, među kojima je jedino cijenila mladu violinistkinju. Turneja će dosegnuti vrhunac sjajnom čehoslovačkom scenom u kojoj ona izvodi u staroj praškoj dvorani energičnu numeru pred ekstatičnom publikom, dok koncert prekida dolazak milicije. Tada se ona više ne želi prisjećati Velvet Undergrounda i želi da je pamte po njenoj samostalnoj karijeri te da je zovu Christa. Tijekom turneje pokušava izvući iz francuske psihijatrijske klinike sina od kojeg se otuđila, a koji će prerezati vene u berlinskom stanu njena prijatelja čiji zid krasi, pazite sad, žuti poster KUD Idijota (šifra: EP »Hoćemo cenzuru« ’88.). Moramo priznati da Nicchiarelli ima dobre glazbene ukuse.