Film »Tanka linija« potresni je dokumentarac o ratnim zločinima, s posebnim fokusom na ratna silovanja, uvršten u službenu konkurenciju nadolazećeg 14. Liburnijskog filmskog festivala koji se na Ljetnoj pozornici u Opatiji održava od 22. do 26. kolovoza. Film paralelno prati priču žrtve silovanja u ratu u BiH te sudionika ratnih zločina mučenja, bivšeg talijanskog vojnika u tzv. mirovnoj misiji UN-a u Somaliji. Film je suautorski projekt redateljica Nine Mimice, koja prati priču Bakire Hasečić, i Paole Sangiovanni, koja prati priču Michelea Patruna. O tom filmu razgovaramo s Ninom Mimicom.

Ratno silovanje je velika tema. Što vas je ponukalo da se tome posvetite?

– Nisam mogla ostati ravnodušna na činjenicu da je, toliko godina nakon rata, većina zločina silovanja ostala nekažnjena. Ne samo nekažnjena, nego su zločini i žrtve ustvari zaboravljeni, prekriveni nekom vrstom srama, straha, poricanja, izbjegavanja.

Noćne more

Kako je došlo do suautorskog projekta Paole Sangiovanni i vas i kako se on razvijao do početka produkcije?

– Producentica Augusta Eniti, Talijanka, željala je istražiti uzroke ratnog zločina silovanja, njihovu ulogu u ratu te motive kasnijeg prikrivanja i nekažnjavanja. Zaintrigirali su je slučajevi iz rata u bivšoj Jugoslaviji, kao i zločini koje su počinili pripadnici mirovnih snaga. Augusta je vidjela moje filmove »La guera é finita«, »Open House« i »Matilda« i shvatila je da se bavim sličnim temama. No željela je napraviti univerzalnu sliku – jer zločini silovanja jesu univerzalni, koriste se kao oružje u ratovima u posve različitim sukobima i zemljama – pa je Paolu angažirala da istraži priču o zločinima talijanskih vojnika UN-a u Somaliji.

Kako je izgledala paralelna suredateljska suradnja, odnosno do koje mjere ste dogovarali i utvrđivali narativne, stilske i druge aspekte i koliko ste sudjelovali u snimanju ili koncipiranju priče suautorice?

– Otpočetka smo radile zajedno na scenariju – on je morao biti cjelina. Film je zamišljen kao jedinstveni film u kojem jedna priča traži odraze u drugoj. Kroz četiri godine istraživanja nalazile smo sve više zajedničkih točaka, jer ti zločini na sličan način obilježe i žrtvu i počinitelja, bez obzira na kojem se meridijanu dogodili. To su noćne more, zdravstvene smetnje, neprihvaćanje okoline, tajenje događaja, obračun sa samim sobom kroz godine i pokušaj objašnjenja zašto se to uopće dogodilo. Taj događaj postane centralna tema života i to je ono najstrašnije. Ponekad se čini da za njih vrijeme uopće nije prošlo.

Kako su nam se naši glavni protagonisti sve više otvarali, što smo više saznavali, scenarij se mijenjao. Znale smo satima, noćima razgovarati preko skypea izmjenjujući iskustva, riječi, slike, kombinirajući sve to u jedinstvenu priču.

Jednom kad ste imali snimljen materijal, na koji ste način kreirali cjelinu?

– Poanta je bila u tome da se neprestano tražio ekvilibrij te dvije priče. Obje priče su snažne, no nijedna nije smjela dominirati. Morale su imati emotivnu strukturu cjelovečernjeg filma – da emocija raste i na kraju ide prema katarzi, a da to ne budu dvije priče koje se jednostavno odvijaju paralelno, nego da jedna drugu grade i da se emocije jedne i druge priče slažu u jedinstvenu strukturu.

Imale smo svaka užasno puno snimljenog materijala, vrijednog materijala. Trebalo je uklopiti i arhivski materijal, pa smo tjednima radile na tome, zatvorene u montaži, slažući, režući, vraćajući se, mijenjajući i ogoljavajući do srži.

Drugi je izazov bio što svaka od nas ima svoj stil snimanja, razmišljanja i trebalo je naći zajedničku venu kako ne bismo uništile svoju autorsku crtu, a ipak uspjele napraviti jedinstveni projekt. Na kraju smo shvatile da je taj spoj naših različitosti dodatna vrijednost filma.

Žrtva i mučitelj

Kao autorice obje ste nevidljive, no što mislite da je bilo teže, slušati ispovijedi žrtve ili mučitelja, pa makar on bio pokajnik?

– Definitivno je puno teže slušati žrtvu. Sjećam se da mi je Paola rekla da je, nakon što je gledala dokumentarne snimke sa suđenja za silovanja na Haškom sudu, imala noćne more. Ja sam cijelo vrijeme montaže spavala s upaljenom noćnom lampom.

Možda je ovo pitanje za vašu kolegicu, ali zašto u filmu saznajemo sve o žrtvi silovanja u ratu u BiH, a o mučitelju, bivšem talijanskom vojniku na mirovnoj misiji u Somaliji, tek da se kaje za nešto neodređeno što je učinio, pomalo se opravdavajući mladošću, željom za pripadanjem i slično? Iz priče ne saznajemo ni zašto je nečasno otpušten iz vojske, ni što je sve činio.

– Prijelomni trenutak života Bakire Hasečić je silovanje. Za Michelea ne postoji jedan prijelomni trenutak, nego on opisuje cijeli crescendo događaja – mučenja ispitanika, upravo iživljavanje nad njima – u kojima se gradio mentalitet krda i osjećaja moći koje pripadnost krdu daje tim UN vojnicima, što je rezultiralo i silovanjem kojemu Michele nije prisustvovao nego je, kako sam kaže u filmu, ostao posramljen kada je u novinama pročitao o tome.

– Film se prikazuje na festivalima koji su zainteresirani za ozbiljne teme, gdje u pravilu izaziva burne diskusije i začuđujuće veliku participaciju publike u tim diskusijama. Drago mi je i mislim da je bitno da zahvaljujući i ovom filmu sve više ljudi osvješćuje uzroke i posljedice ratnih silovanja, što je jedini način filmaša da barem malo promijeni svijet.