Mala ali nepokolebljiva filmska manifestacija u ičićanskoj lučici na kojoj je jednako važno sresti starog prijatelja kao i pogledati film, i dalje je jedini festival koji prikazuje isključivo hrvatske dokumentarce
– Onda, idemo se baciti u more, zapita nakon projekcije jedan posjetitelj filmskog festivala, drugog.
– Čekaj minutu, idemo pomoći organizatorima pospremiti stolice, odvrati mu ovaj.
Osim što bi mogla konkurirati za najbesmisleniji vic stoljeća, ova konverzacija koja se gotovo svake godine bar jednom odvije krajem ljeta u Ičićima, manijakalnim bi poznavateljima filmskih prilika u Hrvatskoj za tili čas otkrila o kojoj se filmskoj manifestaciji radi: Pa o Liburnija Film Festivalu, zaboga.
Istina, kako u Hrvatskoj festivali niču kao gljive poslije kiše, možda LFF više i nije jedini filmski festival u Hrvatskoj na kojem je kino udaljeno tri metra od mora, a u ovo beskrajno recesijsko doba gotovo je sigurno izgubio i taj ekskluzivitet da posjetitelji i gosti festivala pomažu raspremati stolice.
No LFF je u svoju devetu godinu sretno ugalopirao kao i dalje jedini hrvatski festival koji pokazuje isključivo i samo hrvatske dokumentarce.
Još je nešto ostalo isto – taj neki moderni Fellinijevski šarm i dalje se nepogrešivo od prve večeri četverodnevnog festivala uvuče u betonsku lučicu u Ičićima. Nije to onaj isti šarm sudaranja s poznatim redateljima kojim se voli hvaliti Motovun Film Festival, a nije ni onaj opušteni party šarm zagrebačkih filmskih manifestacija.
– Znaš zašto ja volim LFF? Zato jer sretnem sve te ljude koje ne vidim mjesecima, neke i po godinu dana. To mi je gušt, lijepo je to druge večeri ovogodišnjeg izdanja LFF-a sažela Riječanka u Zagrebu Nataša Medved. I doista, vjerni posjetitelji LFF-a kojih svake godine ima sve više uvijek će vam reći da u lučicu dođu po red filma, a onda i dva, tri reda ćakule.
Iznikao iz punkerskog duha
– Ja osobno guštam baš radi ljudi. Svake godine dođem tamo i sretnem puno ljudi koji vole gledati dokumentarce. Možeš se okupati, pogledati film, popiti piće. Ništa nalik nekoj besmislenoj zabavi – jednostavno, stvore se uvjeti za finu konverzaciju, reći će Natašin brat Zoran, koji je na gotovo svim izdanjima festivala pomogao svojim marketinškim iskustvom i svake godine sve boljom vještinom slaganja stolica.
Liburnija Film festival je fora, objašnjava nam on dalje, zato jer je s devet godina kontinuiranog rada osigurao pristojne produkcijske uvjete u kojima hrvatski dokumentaristi mogu u nepretenzioznoj atmosferi dostojno predstaviti svoje filmove.
A upravo je ova, druga strana LFF-ove priče, možda još važnija od nepretencioznog šarma malog mediteranskog festivala. Liburnija Film Festival zapravo je prije svega još jedna od sve rjeđih hrvatskih priča o viziji i entuzijazmu koja je počela jednog vrućeg ljetnog dana 2003. godine i to, baš onako znakovito, na terasi riječkog hotela Continental, mjestu gdje je godinama obitavao čuveni riječki punkerski duh.
– Sjedili smo Kristijan Šunić, Aleksandar Pilepić Pile i ja na pivi i krenuli pričati o tome kako postoji realna potreba da se na jednom mjestu počnu prikazivati hrvatski dokumentarci. Pile je netom prije završio svoj kasnije uspješni dokumentarac »Pula, Heroin« i bio je dosta povezan s producentskom kućom Factum, Motovun Film Festivalom i nekim hrvatskim autorima, krenuo se prisjećati Igor Bajok, čovjek koji je angažiranu ćakulu bio u stanju pretvoriti u projekt.
Ni Facebooka još nije bilo
Pile je, prisjeća se on, mogao doći do filmova, a Bajok je u pogon stavio svojih tridesetak prijatelja iz udruge »Moji Ičići« i odlučno krenuo lučicu pretvarati u ljetno kino. Iskreno, reći će danas Bajok, tada se i nije baš nervirao kako će to izgledati.
– Bio je tada gerilski festival, u kojem je većina tehničke opreme bila improvizirana. Jedina investicija koju smo u to vrijeme baš morali imati bila je kupnja 80-tak plastičnih stolica, a ostatak gledališta su činile drvene klupe iz lučice. Odmah smo uspjeli doći do Borisa Mandića koji je imao platno 3 puta 2 metra – baš ono što nam je trebalo.
I tako, angažirala se volonterski hrpa prijatelja i poznanika, GIF nam je izašao u susret s ozvučenjem, a nas tridesetak rješavalo je u hodu sve tehničke probleme. I onda je došao Pile s torbom punom filmova. Neke skromne plakate dobili smo tek večer prije početka i marketinga praktički nije bilo nikakvog te prve godine. Nije bilo čak ni Facebooka, ali nekako se riječ proširila i već je prvu večer došlo više od sto ljudi. Onda smo skužili da bi ipak htjeli da imamo i nekakav žiri pa smo malo potražili u publici.
Našli smo Danila Šerbedžiju koji je tamo bio kao frend od Pileta, Aljošu Pužara i Žaka Valentu i tako su oni postali prvi žiri. Dinko Lupi sa Svid Radija uskočio je kao voditelj, prisjeća se dalje Bajok kako je pokrenuo festival s doslovce par tisuća kuna budžeta.
Časnu titulu prvog pobjednika LFF-a odnio je »Patchwork« Tanje Miličić, a mnoštvo ljudi koji su tih rujanskih večeri navratili na prvo izdanje festivala ponudili su se da volontiraju i iduće godine. I tako je krenulo. Nakon tri godine festival je iza sebe počeo ostavljati svoj revijalni karakter.
U priču je ušao Oliver Sertić, kojem je na LFF-u prikazan film, a uz to je i dobio poziv da drži predavanje na popratnim festivalskim filmskim radionicama. Tada već iskusni festivalski »znalac«, Sertić potom preuzima ulogu umjetničkog direktora i kreće s promišljenijim izborom filmova i natječajem.
– Brzo ti se taj festival nekako uvuče pod kožu. Imao sam tamo svoj prvi i posljednji film i dobio uz to priliku da prenosim znanje. To ti kao mladom autoru puno znači. A u stvari sam ostao nekako najviše zbog Bajoka i ostatka ekipe i te silne pozitivne energije, reći će Sertić.
Rast budžeta brzine puža
Lučicom u Ičićima počeli su se motati i hrvatski redatelji. Sve se češće dalo vidjeti Branka Ištvančića, Silvija Mirošničenka i druge autore, koji bi svi, nakon jednog LFF iskustva poželjeli doći ponovo.
Bajok i ekipa, međutim, godinama su kuburili na budžetu od 10 tisuća kuna od Grada Opatije i još neke siće koja bi se našla od sponzora.
– Nismo svih mogli zvati da prespavaju, ali činjenica je da bi se svatko tko je došao prvi put, nekako zaljubio u festival, priča nam Bajok. Jedne godine u lučicu je tako ušetao i kultni slovenski redatelj i snimatelj Karpo Godina koji je naslijedio kuću u Opatiji i počeo u njoj provoditi ljeta.
– Karpo je samo ušetao na festival jedne večeri i od tada je redovan gost. Mislim da do danas nije propustio pogledati gotovo niti jedan film na festivalu, prisjeća se Bajok.
Iako se i s novim izdanjima, bogatijim kvalitetnim filmovima i publikom, budžet povećavao tek puževom brzinom, LFF-ov direktor s ponosom će reći da im se svih tih godina niti jednom nije ugasio razglas ili recimo palo platno, a kiša im je zasmetala tek tri puta. Čak i kad je bila najavljena kiša, prisjeća se on, navratilo bi u lučicu stotinjak ljudi, iako pojma nisu imali kakvu su im sudbinu namijenili organizatori.
Mic po mic dogurao je LFF i do gotovo 200 prikaznih hrvatskih dokumentaraca.
To je u hrvatskim okvirima uvijek bio originalan festival, jedini koji promovira isključivo hrvatske filmove. LFF je dao šansu hrvatskim dokumentarcima kad su bili puno lošiji nego sad i kad im nitko drugi na taj način nije dao šansu. I primjetio sam da se stvari zaista pomiču i da mi je iz godine u godinu teže odabrati tih dvadesetak naslova, jer ima sve više boljih filmova, zaključit će Sertić.
I tako, nije čovjeku teško, dok pijucka vino za šankom i u toploj ljetnoj noći gleda najnoviji hrvatski doks uz zvuke sudaranja jarbola, shvatiti zbog čega ekipa iz LFF nije nikada htjela odustati unatoč činjenici da im budžet i dan danas iznosi cifru koju na nekoliko službenih putovanja potroše službenici prosječne hrvatske lokalne samouprave.
A iduća godina je deseta i ona će označiti novi polet, najavljuje nam ponosno Bajok koji nevoljko priča o počecima i »svojoj« viziji.
– Nije LFF moj festival, nego festival svih tih ljudi koji godinama rade na njemu, podcrtava Bajok, u uzaludnom pokušaju da ih sve nabroji, a da ne zauzme bar još cijelu jednu stranicu novinskog prostora.
Nemaš brige, uvjeravam ga, kao da je ikome na LFF-u, za razliku od nekih drugih hrvatskih filmskih festivala, ikad bilo stalo hoće li izaći u medijima…
