Katalog recentne japanske filmske produkcije dostupan na japanskom štandu u sklopu canneskog Marchea pravo je umjetničko djelo, čiju naslovnicu krasi grafika Utagawe Kuniyoshija »Pauk čudovište stvara monstrume u dvoru Minamotoa Yorimitsua«.
Račun šutnje
No udinski Far East festival valjda je jedini koji u atriju svog teatra nudi posjetiteljima opuštanje uz jogu u jutarnjim satima, što je dobra terapija nakon Keisukeova sirovog splattera »Hime-Anole« koji promatra jedan bizarni trokut nad kojim se nadvija sjena psihopata (glumi ga J-pop idol Morita Go) koji počne slijediti ljubavnike, iako je njegov primarni cilj osvetiti se onima koji su ga kao žrtvu mobinga tjerali da masturbira u prepunoj učionici i jede izmet. Njegov canneski pandan je »Harmonij« Kojija Fukude u kojem Tadanobu Asano nakon izlaska iz zatvora ulazi u život bivšeg školskog prijatelja i suučesnika u ubojstvu koji će mu ponuditi posao u tokarskoj radionici. No on sada želi naplatiti račun šutnje u skladu s yakuzinim zakonom odanosti. Prema Fukudi, japanska (protestantska) obitelj čiji članovi redovito odlaze na misu, već od samog početka predstavlja neprirodnu i gotovo kancerogenu ćeliju koju treba razoriti. Ćeliju u kojoj nema nikakve ljubavi, osim one majčine, iako je ona više kompulzivna nego majčinski strastvena, kad se ona posvećuje kćeri prikovanoj za invalidska kolica, lica zamrznutog u bolnu grimasu, nakon što uljezova anđeoski bijela košulja ustupi mjesto crvenoj majici vraga/monstruma.
I dok je Far East imao sjajnu retrospektivu »Beyond Godzilla«, Cannes je u programu posvećenom restauriranim klasicima (Cannes Classics) prikazao propagandni anime Mitsuyoa Seoa »Momotaro, sveti vojnici« iz 1945., iza čije je realizacije stajalo japansko Ministarstvo pomorstva, a koji je utjecao na brojne generacije u tom žanru (isti program donio je i film France Štiglića »Dolina miru« na što su akreditirani slovenski novinari bili itekako ponosni, jer je njihova kinoteka za razliku od one naše onakva kakva bi svaka prava kinoteka trebala biti). Seov anime bio je japanski odgovor na prvi kineski animirani film »Princess Iron Fan«. U njemu djeca sanjaju kako će postati veliki i hrabri vojnici, jenkiji su transformirani u »onije« s rogovima na glavi, a neće ostati pošteđen ni mitski Popeye.
No dok je u periodu u kojem je napravljen »Momotaru«, Hollywood već imao pravu industriju animiranog filma, predvođenu Disneyem i Fleischerom (možda je zato Seo ubio Popeyea bacivši mu limenku sa špinatom u glavu), danas taj isti Disney hoda ruku pod ruku s Ghibli facama. A Nizozemac s britanskom adresom Michael Dudok de Wit, predstavlja u Cannesu svoj najnoviji animirani film »Crvena kornjača«, napravljen u suradnji s Ghibli Studijima, anime senseijem Isaom Takahatom (Groblje krijesnica, Priča o princezi Kaguya), i sjajnom francuskom redateljicom Pascale Ferran.
Kreativni zanos
Čak i Shunji Iwai snima svoj prvi anime »The Case of Hana & Alice« kao prequel njegovu igranom filmu »Hana & Alice«, iako je za rotoskopsku animaciju bila zadužena Kuno Yoko. Zato nije čudno da je One Hitoshi ambijentirao svoj najnoviji u Udinama prikazani komad »Bakuman« u miljeu redakcije najprestižnijeg japanskog manga časopisa »Shonen Jump« u kojem se pokušavaju afirmirati dvojica talentiranih teen crtača, ne bi li njihovi crteži ušli na vrh ljestvice najprodavanijih manga. No postati slavni »mangaka« doslovno znači pišati krv u kreativnom zanosu, dok struganje crtačeva pera po papiru postaje čisti techno.
