Ceylanov »Zimski san« ipak nije na razini njegovih ponajboljih komada, Andrej Zvjagincev morao se zadovoljiti tek nagradom za scenarij, a ulagivanje Godardu pretvorilo se u čisti snobizam
CANNES » Od onih nekoliko poderanih plakata na jednoj canneskoj ulici kojom smo svakodnevno prolazili, uključujući i onaj s Le Penom na čije je čelo netko tetovirao svastiku (njegova kćer Marie valjda je shvatila da je bolje igrati na tatin imidž), dalo bi se zaljučiti da Francuzima baš i nije previše stalo do euroizbora. Ali festival je upravo zbog njih okončan u subotu i trajao je dan kraće od uobičajene satnice.
No kad je na čelu žirija osoba poput Jane Campion, znali smo da će u onom drugom canneskom festivalskom glasanju biti puno šmiranja i prenemaganja, te da će radikalnija filmofilija ostati zakinuta. Zato su drski genijalci poput Cronenberga (»Maps to the Stars«) ostali kratkih rukava, iako je njegova glumica Julianne Moore zasluženo osvojila »Zlatnu palmu« za najbolju žensku ulogu (mogla ju je ex aequo dobiti i sumanuta Kanađanka Anne Dorval za ulogu majke u Dolanovu filmu »Mommy«).
Zato se forsirao Ceylanov »Zimski san«, koji ipak nije na razini njegovih ponajboljih komada, pa se sve to već pomalo pretvara u iritantno autorsko poziranje. Najveći favorit Andrej Zvjagincev (»Levijatan«) morao se zadovoljiti tek nagradom za scenarij, iako je njegov film puno bolji od Ceylanova. Jedino što ih veže slični je tretman netaknutih prirodnih krajolika (Kapadokija vs. Kola).
Feministički apetiti
Isto tako, moglo se očekivati da će barem jedna od nagrada pripasti ženi, kako bi se budimo malo ironični zadovoljili feministički apetiti Jane Campion, iako je za razliku od dobitnice prevažne Velike nagrade žirija Alice Rohrwacher za film »Le meraviglie« koja se poput »Realityja« opet bavi talijanskim TV trešom, umjesto nje je u konkurenciji trebao biti najnoviji komad Asie Argento »Incompresa«. Ali njen je punkerski vrisak očito bio preglasan.
Na isti način, za razliku od izvrsnog novog Xaviera Dolana (»Mommy«) koji je doista zaslužio Nagradu žirija, ulagivanje kasnom Godardu (»Zbogom jeziku«) kojem je ista nagrada dodijeljena ex aequo, pretvorilo se u čisti snobizam, ma koliko njegov eksperiment u isti mah bio fascinantan i konfuzan, pa je on fino prdnuo u lice publici i žiriju ne pojavivši se ni na svečanoj premijeri, ni na dodjeli nagrada. Takav je bio i prdac njegove heroine koji je odjeknuo filmom, dok je njen partner filozofirao obavljajući veliku nuždu.
Ipak, u tom filmu ono najljepše ostaje 3-D pogled Godardova psa Roxyja, koji mu treba da bi lamentirao o prirodi. Isto vrijedi i za pogled psa Hagena iz Mundruczova »Bijelog boga« proglašenog najboljim filmom selekcije »Izvjestan pogled«.
Dobre vijesti
Dobra je vijest da je nagadu za režiju osvojio Bennett Miller za film »Foxcatcher«, iako ju je trebao dobiti i neprepoznatljivi Steve Carell koji u tom filmu glumi hrvanjem zaluđenog tajkuna du Ponta, što ne znači da je Timothy Spall kao Mr. Turner u istoimenom filmu Mikea Leigha loš. A najboljim debitantima proglašeni su Marie Amachoukeli, Claire Burger & Samuel Theis koji stoje iza filma »Party Girl«, čiji se naziv odnosi na istoimeni song Chinawoman koji njihova nestrašna junakinja naprosto obožava (Theis je u tom direktnom filmu angažirao vlastite roditelje koji glume sami sebe).
No kad je riječ o francuskim autorskim nadama, treba obratiti pažnju na izvrsnog Thomasa Cailleya čiji je »Les combattants« (Borci) na »Quinzaineu« pobrao sve neslužbene nagrade (one sužbene ne postoje jer ih u tom off programu dodjeljuju isključivo različite umjetničke organizacije). U tom eksplozivnom komadu autor promatra ljubavne i borbene etape jednog para koji se u svojoj akvitanskoj šumi sumarum priprema za kraj svijeta.
