Radila sam na recepciji hostela i upoznala žene koje rade na čišćenju i održavanju, iz Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je kako različite živote vodimo..., kaže nagrađena Ines Khannoussi
VELI LOŠINJ – Na nedavno završenom Festivalu dokumentarnog filma »Apox« na Lošinju – ove godine i u Malom i u Velom Lošinju – nagradu za debitantski film dobila je Ines Khannoussi, za ostvarenje »Normalan život«. Debitantski, jer ovo je njezin prvi dulji dokumentarac (41 minuta), nakon dva kratka rada. Bila je i gošća festivala, pa smo iskoristili priliku za kratak razgovor s njom, o filmu koji tematski pripada bliskom nam susjedstvu – ženama iz Bosne kojima su ratne strahote presjekle djetinjstvo, mladost ili zrelu dob te su počele nove živote u Austriji, te o aktivistkinjama koje su glas žena koje su izgubile svoje najdraže u genocidu u Srebrenici 1995. godine.
Žene izbjeglice
O čemu su bila prva dva vaša filma?
– Prvi je bio o mojim korijenima u Tunisu, u svjetlu Arapskog proljeća. Išla sam po Tunisu i razgovarala s ljudima. Dotad je za mene Tunis bio mjesto godišnjeg odmora, a ovo je bilo moje osobno putovanje, jer rođena sam u Beču; napola Austrijanka, a napola Tunižanka, Berberkinja, koji čine jedan posto stanovništva zemlje. Drugi film bio je o francuskoj kazališnoj grupi u Beču, koja i dalje igra na francuskom, iako je već godinama u Austriji. Oni miješaju profesionalne i amaterske glumce i kod njih se gube granice između amaterizma i profesionalizma.
Kako se razvila ideja za »Normalan život«?
– Radila sam na recepciji hostela i upoznala žene koje rade na čišćenju i održavanju, iz Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je kako različite živote vodimo… Koliko god je tema teška, one imaju duh, čak se i našale na svoj račun. Htjela sam ih učiniti vidljivima. Često su im uvjeti rada teški, a zanimljivo je kako su se snašle u novoj sredini. Zapravo, film nije samo o ove četiri žene, nego o svim ženama izbjeglicama i gastarbajtericama. Namjeravala sam da ovo bude samo audiointervju, a da budu prikazane sobe hostela, ali sam u procesu shvatila da se onda one opet ne bi vidjele. No, nisam ih forsirala da se pokažu, već su same pristale pojaviti se pred kamerama. U Austriji, snimali smo u lunaparku, hotelu, kinu, školi. Posjetila sam njihova rodna mjesta u Bosni i htjela prikazati te paralelne svjetove.
U Bosni, posjetili smo Tuzlu, Bijeljinu, Gornji Šepak uz granicu sa Srbijom, Cersku kraj Srebrenice. Kako sam htjela pokazati i političku pozadinu, posjetila sam i aktivistkinje, većinom smještene u Sarajevu. Isprva, doduše, nisam htjela da to bude o ratu, ali kontekst je neizbježan. Mislim da je na izbor teme utjecalo i to što je u mojem školskom razredu 90 posto djece bilo iz bivše Jugoslavije.
Traume
Kakve su bile reakcije na film?
– Naišla sam i na nezadovoljstvo Srba, koji su rekli da je film samo jedna strana priče. No, odgovorila sam im da je to priča o ovim ženama. Imala sam i primjedbu da sam govorila o ženama koje su otišle iz Bosne, a nisu provele rat pod opsadom. Temi treba pristupiti pažljivo, jer ipak su to traume. Kada su vidjele film, sudionice su bile zadovoljne, iako je nekima od njih bilo čudno vidjeti se na filmskom platnu. No, ponosne su, ponosne da je ta priča ispričana. Moj najveći strah bio je predstaviti film u Sarajevu, jer su ljudi ondje to sve doživjeli.
Ali nije bilo negativnih komentara. Ionako to nije priča o povijesti, nego o osobama. Film je premijerno prikazan upravo na Sarajevskom filmskom festivalu u kolovozu, pa je na Lošinju bilo drugo prikazivanje, a uvršten je i na ženski filmski festival u Torontu.
Teme migracija i identiteta
Usporedba lošinjskog festivala sa Sarajevom?
– Ovdje je sve manje, ali je i osobnije, što mi odgovara. I tu i tamo, ljudi su otvoreniji nego u nekim drugim dijelovima Europe.
Čime se još bavite; kakvi su planovi?
– Radim i s kazalištima, teme migracija i identiteta, te se bavim videoprodukcijom. Imam plan za igrani ili igrano-dokumentarni film. Znam da u današnjem ubrzanom svijetu to zvuči čudno, ali još nemam konkretnu sljedeću temu. Ako želim napraviti dokumentarac koji će trajati, onda istraživanja moraju trajati dugo.
Mislim da općenito moramo usporiti, da bismo postigli kvalitetu.