Ankica Jurić Tilić: Film je najjači kulturni izvozni proizvod Hrvatske

Foto: Dragan Matic / CROPIX

Kada bi se na već uređen sustav koji imamo putem HAVC-a nadogradili snažniji regionalni fondovi, veći interes televizija i porezne olakšice za sponzore dobili bi idealnu bazu za renesansu filmske djelatnosti

Nije bez vraga da po glavnog Oscara za film godine na pozornicu izlazi producent, osoba najzaslužnija što je autoru ili autorskom timu uopće omogućeno da realiziraju svoju viziju. Iza uspjeha Matanićevog »Zvizdana« na Cannesu, po mnogima najvećeg u kratkoj povijesti mladog hrvatskog filma, potpuno očekivano stoji tako Ankica Jurić Tilić i njezin tim iz »Kinorame«.

Očekivano stoga jer je riječ o producentici koja je prva u Hrvatskoj počela potezati »filmski« novac iz europskih fondova, iskusnoj filmskoj profesionalki koja precizno zna oživiti potencijal »Koka« na filmu i prepoznati buduće festivalske prvake poput »Tuluma« i »Crnaca«, no istovremeno stati i iza nekih novih, neprofiliranih autora. Odnedavna docentica produkcije na ADU, postdiplomantica na studiju književnosti i članica više europskih udruženja producenata, trenutačno je zasigurno jedna od najutjecajnijih osoba hrvatske filmske industrije.    

Znanje i reputacija

Možete li se malo prisjetiti svojih producentskih početaka? Koji su bili prvi projekti na kojima ste radili kao producentica i u kakvim uvjetima?

  – Zapravo se i često i rado sjetim početaka – počela sam još tijekom studija kao slobodnjak u Dramskom programu Hrvatske televizije i tamo sam u radila organizatorske poslove u TV filmovima, dramama i serijama, da bi mi na koncu povjerili da budem producent TV filmova, od kojih su neki bili prvijenac Dalibora Matanića »Blagajnica hoće ići na more«, prvijenac Daniela Kušana »Veliko spremanje«, film Snježane Tribuson »Prepoznavanje« – sve su to redatelji s kojima sam kasnije nastavila suradnju unutar svoje produkcijske kuće Kinorama. Što se mog osobnog odnosa i strasti prema ovom poslu tiče ne vidim neku promjenu od tih ranih početaka do danas, a što se tiče uvjeta, oni naravno variraju od posla do posla. Ono što je specifično za našu djelatnost je da se način rada, tehnologija, načini distribucije i mnogi drugi aspekti neprekidno mijenjaju i stalno moramo pratiti nove tokove, unaprijeđivati znanje, biti budni i spremni prilagoditi se promjenama.

   Kako ste startali s Kinoramom i koliko je zahtjevno bilo razvijati jednu filmsku producentsku kuću posljednjih desetak godina u »hrvatskim uvjetima«?

  – Kinoramu sam osnovala s Hrvojem Pervanom i Draganom Jurićem 2003. godine. Razvijati filmsku producentsku kuću vjerojatno je jednako teško kao i razvijati bilo koji pogon kojem je jedini startni kapital profesionalno znanje i reputacija. Mislim da je jednako teško razvijati autopraonicu, obiteljski hotel, marketinšku agenciju… Počeci su uvijek jako teški i prve smo godine zaista preživljavali teškom mukom, ali imala sam sreću da su moji partneri jednako kao i ja vjerovali u upornost, predani rad i strpljivost. Imali smo strategiju, planove koji možda nisu bili napisani – crtali smo ih, ali su bili jasni i imali smo zaista neograničeno strpljenje, što je danas gotovo izumrla osobina. Mislim da je ključ bio u razmišljanju pet godina unaprijed i u odabiru pravih suradnika za naše projekte. Posljednjih se godina osim uspjesima u kinima i na festivalima možemo pohvaliti i time da smo produkcijska kuća koja je osigurala najviše sredstava iz europskih fondova i na to smo osobito ponosni.

 Skupljanje značkica

Producirali ste većinu Matanićevih filmova. Kako je počela ta suradnja i što je sve tu »kliknulo«?

  – Suradnja s Dadom započela je dok je on završavao studij režije – upoznali smo se tijekom priprema filma »Blagajnica hoće ići na more« koji je nastao u okviru Dramskog programa HRT-a. Često znam pričati kako je izgledao prvi dan na našem filmskom setu – on je bio zaista mlad i k tome izgledao još koju godinu mlađe, a bio je okružen prekaljenim profesionalcima koji su ga skeptično gledali kada je sa snimateljem Lintom došao na set. Svega nekoliko sati kasnije, imali su obojica nepodijeljeno poštovanje cijele ekipe jer su znali i što hoće i kako će to napraviti. Bilo je to jako lijepo iskustvo, a film je te godine bio veliko iznenađenje Pula film festivala i odnio nekoliko krasnih nagrada. Montažer Pavlic i ja smo znali hodati po gradu i gledati sa zadovoljstvom redove ispred kina – bilo je to posebno iskustvo. Nakon toga smo napravili kratki igrani film »Suša« koji je završio u canneskom programu »Quinzaine des realisateurs«, što je bilo divno i neočekivano. Nisam producirala sve Matanićeve filmove, ali sam u svima sudjelovala na ovaj ili onaj način i drago mi je da smo odmah u prvoj suradnji prepoznali da se odlično nadopunjavamo i izvlačimo jedan iz drugog najbolje i sigurna sam da će tako i ostati.

  Kad govorimo o jednom takvom filmu kao što je »Zvizdan« koji puca na neke ambicioznije festivalske i općenito »inozemne« rezultate, kolika je tu uloga producenta i u kojim sve pravcima se vaš producentski angažman odvija?

  – Građenje nekog međunarodnog puta filma započinje još dok je film u fazi razvoja scenarija – jako je važno osjetiti kako međunarodna scena gleda na vaš projekt i prije nego što je film snimljen. Radimo li nešto lokalno ili radimo nešto što govori svima? Ako nam je važno da govori svima, bitno je projekt predstaviti na međunarodnim marketima i radionicama, testirati ga. Sa »Zvizdanom« smo bili na nekoliko njih u fazi razvoja i na jednom značajnom francuskom u fazi post-produkcije. Osim toga, razvoj filma je osim HAVC-a podržala i europska Media, a na takvim marketima smo filmu osigurali i koprodukcijske partnere, Gustav film iz Slovenije i SEE Film Pro iz Srbije. Zajednički smo kasnije osigurali i sredstva europskog fonda Eurimages za koprodukcije. Ovaj europski karakter bitan je kasnije i za festivale i za širenje tržišta. Sve su to »skupljanja značkica« koje jedna do druge mogu činiti razliku i osigurati uspjeh. Naravno, premisa svega je odličan film – tek ako je film izuzetan ovaj sav rad i strategija mogu doći do pravih rezultata. Prekrasno je da je film počeo svoj festivalski život baš u službenom programu najjačeg svjetskog festivala – dalje će sve biti daleko lakše, nakon ovakvog početka.

 Borba na tržištu

Koliko će dakle i na koji način uspjeh »Zvizdana« utjecati na inozemnu promidžbu, pa posljedično i razvoj hrvatskog filma, a koliko će pomoći ubuduće vašoj producentskoj kući i Mataniću kao autoru?

  – Tijekom ovog boravka u Francuskoj zaista smo se uvjerili da svi govore o »hrvatskom filmu« – češće su ga nazivali tako, nego koristili naslov filma. I direktor festivala Thierry Frémaux je u svakoj najavi isticao da se radi o »hrvatskom filmu«. Sigurno će sljedeće, a i nekoliko godina iza toga pažljivo gledati filmove koji dođu s te adrese. Utoliko je to dobro za sve filmaše, kao što je dobro i što je recimo Ognjen Sviličić prošle godine otvorio vrata Venecije koja su isto tako dugo bila zatvorena za naše filmove. Svaki od tih uspjeha važan je za svakog od nas. Mataniću kao autoru to će sigurno značiti puno – na primjer, naši francuski distributeri žele nastaviti raditi s njim na sljedećem filmu, i kao koproducenti i kao prodajni agenti. To je samo jedan od efekata koje je polučilo ovo prikazivanje u službenom programu Cannesa. I za nas kao Kinoramu ovo je naravno veliki korak naprijed – referenca kao što je nagrada iz Cannesa je sigurno značajna.

  Kako izgleda producirati filmove u hrvatskim produkcijskim uvjetima i koliko se ti uvjeti razlikuju od nekog, nazovimo to, standarda u razvijenim zemljama Europe?

  – Posljednjih desetak godina sam bila na nekoliko međunarodnih profesionalnih škola i imam širok krug poznanika i prijatelja među europskim producentima, tako da sam dobro upoznata s uvjetima rada u drugim zemljama – i ovima koje su siromašnije od naše, i ovima koje su daleko bogatije od naše. Na našu sreću, mogu reći da ni zapadnjacima nije ništa lakše nego nama. Možda su im cijene više, naknade za rad ozbiljnije, ali borba na tržištu je jednaka – konkurencija je velika, sam posao je posve neizvjestan, rizici su ogromni. Svi neovisni producenti Europe imaju slične probleme kao i mi. Komparativno sa susjednim zemljama, mi radimo u vrlo čvrstom i stabilnom sustavu zahvaljujući HAVC-u, sustavu koji potiče i razvoj i proizvodnju i promociju, i to prateći vrlo jasna pravila i u čvrstim rokovima.

 Opasna igračka

Možete li navesti nekoliko primjera kad je produkcija nekih hrvatskih projekata bila čista improvizacija i kako je to izgledalo?

  – Zapravo ne mogu. Vjerujem u improvizaciju tek ako je ona nadogradnja na promišljen i čvrsto utemeljen svijet. U ovom našem poslu koji je na žalost skup, spor i nimalo jednostavan, improvizacija je zapravo opasna igračka. Svejedno, bilo je i treba i dalje biti projekata koji su nastali na neuobičajen način, pomicali granice, eksperimentirali. Evo, u zadnjih nekoliko godina mogu nabrojati baš Matanićevog »Ćaću«, onda recimo Čučićevo »Pismo ćaći«, Marasovićev film »Vis-a-Vis«…

  Na koji način birate projekte? Zanimljivo je da stojite iza najkomercijalnih hrvatskih filmskih projekata kao što je franšiza »Koko«, no i iza krajnje artističkih nekomercijalnih filmova kao što su oni Zvonimira Jurića ili Lukasa Nole…

  – Kriteriji su nam kvaliteta projekta koja je uvijek povezana s nekom autorskom iskrenošću, koju smatram premisom svakog dobrog projekta. Važni su nam suradnici, pa tek onda priče. Ako vjerujemo u autore, onda vjerujemo da s njima možemo doći i do dobrog rezultata. Moram iskreno reći da nas jednako vesele i ovi dječji filmovi kao i filmovi poput »Kosca« ili »Tuluma«. Sa svim našim autorima imamo odnos koji je temeljen na povjerenju i na iskrenosti – ovaj je posao pretežak da bi ulazili u njega sa skrivenim namjerama i kalkulacijama.

  Koliko je teško »prodati« hrvatski film hrvatskoj publici i što pri tome igra glavnu ulogu?

  – Mislim da je definitivno žanr glavni čimbenik kod prijema filma kod publike. Svi znamo da su kod publike omiljeni žanrovi komedija, dječji film i akcijski spektakl. Za ovo posljednje dugo još nećemo imati produkcijske mogućnosti, a što se tiče ova prva dva žanra – imamo sjajne primjere domaćih uspješnih komedija i dječjih filmova. Sigurno bi ih moglo biti više, ali s obzirom na to kolika smo zemlja, mislim da možemo biti sasvim zadovoljni.

  Koliko je teško hrvatski film prodati inozemnoj publici?

  – Jednako teško koliko i hrvatskoj recimo finski ili estonski ili kostarikanski film. Male zemlje, mali jezici velika su poteškoća kod prodaje. Film mora biti zaista velika uspješnica, poput Brešanove »Svećenikove djece« da probije granicu i distribuira se na puno teritorija. Brešanov je uspjeh zaista golem – taj film je dospio na puno teritorija i ostvari zaista dobre rezultate. Nisam sigurna da postoji svijest o tome koliko je to značajno i koliko je teško doći do takvog rezultata. Gotovo sve zemlje svijeta imaju problem premoći američkog filma u domaćim kinima i na televizijama. Filmovi iz malih zemalja gotovo da nemaju šanse.    

Je li koncept koprodukcija napokon zaživio u Hrvatskoj, odnosno je li se regija u tom smislu filmski povezala?  – Koprodukcije su u Europi postale nužnost – malo je samodostatnih nacionalnih kinematografija. Čak se i golema tržišta kao što su njemačko, francusko ili španjolsko okreću koprodukcijama, a za male zemlje je to nužnost. Nitko od nas ne može u potpunosti financirati film u vlastitoj zemlji. Uz komplikacije koje nose, jer se proizvodnja usložnjava, koprodukcije imaju i benefite poput razmjene autora, otvaranja novih tržišta i slično. Opet, nemoguće je očekivati da će svaki film imati podršku stranih fondova i zato bi bilo dobro da u Hrvatskoj imamo i regionalne fondove i snažniju podršku televizija. Regionalne koprodukcije su naravno prirodnije i lakše ostvarive pa ih zato više ima, ali Hrvatska koproducira i sa zemljama poput Danske, Rumunjske, Nizozemske, Finske, tako da nismo orjentirani isključivo prema regiji.

Kako gledate na poziciju žena u hrvatskoj industriji, pogotovo u svjetlu činjenice da ni na svjetskoj razini žene iza ekrana, no i ispred ekrana nemaju isti tretman kao muškarci? Je li »brzina« probijanja kroz filmsku industriju i u Hrvatskoj još uvijek djelomično pitanje spola?  – Iako se statistike zadnjih godina popravljaju, porazne su za redateljice, i u Hrvatskoj i u svijetu. Slično se može reći i za scenaristice, a i ženskih je uloga, osobito vodećih, isto puno manje nego muških. Činjenica je da dominira »snažniji spol«.   Jedno od rijetkih filmskih zanimanja u kojem nije tako je baš produkcija – mislim da u Hrvatskoj imamo više producentica nego producenata, ili ih je barem podjednak broj. Ne znam gdje treba tražiti odgovor zašto je tomu tako – možda je razlog što za ovo zanimanje treba puno strpljenja, diplomacije, davanja i predanosti, a to nekako ženama bolje leži.

Renesansa filma

Hrvatski film često bolje rezultate postiže na filmskim festivalima, no u kinima. No ni na najpoznatije festivale nije baš lako ući. Kakva je vaša »festivalska politika« kad razmišljate o tome na što bi trebao »pucati« neki film koji je tek završen?

  – Rezultati u kinima ukupno uopće nisu zabrinjavajući – sve dok domaći filmovi poput »Sonje i bika« ili već spomenute »Svećenikove djece« dosežu brojke Jamesa Bonda ili Sumrak sage – dobri smo. Ne može niti treba svaki film ostvariti veliku gledanost. Postoje i drugi ciljevi, slični onima koje imaju i ostale grane umjetnosti. Ne mjeri se kvaliteta književnog djela po broju prodanih primjeraka – najčešće je mjerljiva s ozbiljnim vremenskim odmakom. Neki od filmova koje je publika u kinima ignorirala ostat će zapamćeni kao važna umjetnička djela. Što se festivala tiče, oni uglavnom imaju svoje programe i svoje »ukuse« – nije svaki film za svaki festival i kad radimo festivalsku strategiju, pokušavamo pogoditi senzibilitet festivala kojem nudimo film. Koji put uspijemo, koji put ne. Ukupno, mislim da neću pogriješiti kad kažem da je film općenito najjači kulturni izvozni proizvod Hrvatske.

  Kako gledate na sustav financiranja – u kojoj bi mjeri filmovi trebali biti financirani državnim novcem, a u kolikoj mjeri bi taj novac trebao stizati iz nekih drugih izvora?

  – Europski film beziznimno je sufinanciran iz državnih izvora, jer je kulturni proizvod, jer je dio nacionalnog identiteta. To je tako i nadam se da će tako i ostati. Ono što je javnosti bolje poznato je američki model, model tržišta od 320.000 ljudi samo u SAD-u, koji je drugačiji – film se financira prodajom, pa se i proizvodi po komercijalnim uzusima. U Hrvatskoj se, kao i u Europi, film djelomično financira iz državnih izvora, ali i od svih koji zarađuju na medijskom tržištu. Bilo bi dobro da se djelomično financira iz sponzorskih izvora, ali za senzibiliziranje sponzora bilo bi neophodno uvođenje poreznih olakšica koje kod nas ne postoje. Kada bi se na već uređen sustav koji imamo putem Hrvatskog audiovizualnog centra nadogradili snažniji regionalni fondovi, veći interes televizija i porezne olakšice za sponzore dobili bi idealnu bazu za renesansu filmske djelatnosti.