Veliko zanimanje ne samo na premijernom prikazivanju, već i na reprizi u video-Sali Teatra Miele, vladalo je za film „Oktobar“ koji je uvršten u kategoriju Specijalnih događaja
TRST Za razliku od hrvatske kinematografije, koja – sudeći po zastupljenosti na tršćanskom filmskom festivalu – gotovo ne postoji, slovenska i srpska je vrlo zastupljena.
U kategoriji „Zidovi zvuka“ prikazan je film „Bijelo dugme“ beogradskog redatelja Igora Stoimenova, koji je polovinu zainteresiranih – ostavio ispred vrata. Stoimenov prikazuje članove sarajevskog banda kao predstavnike jugoslavenskog vala „sex drugs and rock’n’roll“ te politički utjecaj koji je njihova glazba učinila krajem šezdesetih i ranih sedamdesetih kad su imali iznimnu popularnost na prostorima Jugoslavije, s čijim su raspadom praktički nestali sa scene.
Beznađe
Veliko zanimanje ne samo na premijernom prikazivanju, već i na reprizi u video-Sali Teatra Miele, vladalo je za film „Oktobar“ koji je uvršten u kategoriju Specijalnih događaja. Film je omnibus sedam uradaka studenata Fakulteta dramskih umjetnosti iz Beograda – svi su ti budući redatelji trenutno u klasi Slobodana Šijana, a njihovi su filmovi nastali pod nadzorom asistenta Stefana Arsenijevića, koji je za svoj kratki film „Atorzija“, još kao student dobio nagradu u Berlinu!
Film „Oktobar“ rađen je na temu Deset godina od uličnih protesta u Beogradu, koji su se događali u listopadu 2000-te godine. Ono što objedinjuje svih sedam kratkih filmova nastalih 2010. godine je beznađe – Srbija viđena očima redatelja-studenata izaziva jezu…
Mladi se utapaju u alkoholu i drogi, ubojstva su svakodnevica, seksualni delikti dešavaju se u obitelji, mafija prijeti običnim građanima koji više nemaju ni posao, ni dom, ni nadu… A posljednji film u nizu – „Revolucija jede svoju djecu“ – kao da je preslikan s Denevnika HTV-a: radnici nekada uspješne tvrtke koju je vlasnik doveo na rub bankrota – štrajkaju glađu, a onda ih kupuje novi vlasnik i dogovara mir sa sindikatom… Na Balkanu – ništa novo! Filmove potpisuju Milica Tomović, Ognjen Isailović, Ognjen Glavonić, Damir Romanov, Dane Komljen, Senka Domanović te Ivan Pecikoza.
Ženska emigracija
Slovensku kimatografiju u dokumentarnom segmentu, predstavio je film „Aleksandrinke“ Metoda Peveca. Zanimljivu temu ženske emigracije sa slovenskog sela (ali i gradova) u Egipat, krajem 19.. i početkom 20. stoljeća, Pevec je najprije namjeravao snimiti kao igrani film, ali je shvatio da bi povijesni prikaz nadišao svaki realni budžet slovenskog filma, pa se opredijelio za dokumentarni, koji je mogao uraditi sam, ili s malim brojem suradnika.
No i tu je naišao na teškoće: nitko nije htio pred kameru! Najprije, mnoge žene koje su dvadesetih ili tridesetih godina iz Vipavske doline krenule „trbuhom za kruhom“ da bi služile u bogatim obiteljima u Alexandriji – više nisu žive, a i za života nisu o tome pričale nikome, jer je ženska emigracija, evidentno, mišljena kao nešto o čemu treba šutjeti. Nakon što je obitelj, zahvaljujući njihovim zaradama, preživjela gladne godine, dočekane su kao strankinje, a tako su se i osjećale, jer su došle iz sasvim drugačijeg svijeta… Zvali su ih Aleksadrinke, a nisu odlazile samo iz sela Vipave, već i iz Gorice, Ljubljane, Trsta.
Na istu je temu prije nekoliko godina talijanski redatelj Franco Però postavio kazališnu predstavu, koja je prvi put sa scene progovorila o životu tih žena, koje su se vraćale u Trst još do kraja pedesetih godina. Ostarjele i formirane u drugoj sredini, jedino su se družile međusobno, jer u obitelji nisu bile dobrodošle…
Sukob spolova
O teškoćama koje je imao pri istraživanju što je prethodilo snimanju, Metod Pevec je govorio na konferenciji za novinare, konstatirajući kako je najviše podataka dobio od mjesnog svećenika u Prvačini, ispovjednika, koji je imao priliku slušati o teškoćama koje su kod kuće dočekale Aleksandrinke.
Na redateljevu žalost, ni svećenik nije htio stati pred kameru. Metod Pevec na kraju zaključuje da je problem zapravo u sukobu spolova, jer se od žena nije očekivalo da budu hraniteljice obitelji, daleko od svojih muževa i male djece koje su ostavile kod kuće. Njihov se rad smatrao nekom vrstom prostitucije, makoliko novac bio dobrodošao.
-Da su u Aleksandriji radili njihovi muževi, o tome bi danas imali knjige i filmove, zaključio je Metod Pevec, uz napomenu da je ovaj dokumentarac, zbog svoje specifične tematike, imao dobar odjek u slovenskim kinematografima, što je prava rijetkost, jer dokumentarci dospiju tek do televizijskog gledateljstva.
