PARANGALI

Znate li što su to plutajući parangali? Najbolji su za lov ušata, iglica i druge površinske ribe

Boris Bulić

Premda danas veliki broj ljudi koji se žele okušati u ribolovu s parangalima svoje parangale bacaju nasumce po sistemu 'gdje-padne-da- padne-nešto- će-se- uloviti', parangali nipošto nisu alat koji lovi slučajno i nasumično. Dapače, u rukama iskusnog ribara on postaje selektivan ribolovni alat koji može donijeti bogat ciljani ulov…



Ako nekome želiš zlo, daj mu parangal – stara je, skoro zaboravljena, ribarska uzrečica. Naravno, kao i sve ostale narodne izreke, nikla je na vrlo konkretnim i čvrstim temeljima. Danas, u suvremeno doba ispunjeno elektronikom, puretić blokovima, raznoraznim vinčevima i svom silom tehničkih postignuća koja olakšavaju ribarski zanat, ni rad s najgrubljim alatima nije toliko iscrpljujuć i nepodnošljiv da bi mogao pokvariti ribolovni užitak. No u vrijeme naših djedova i pradjedova kad se sve što se radilo radilo golim rukama, rad s parangalima je bio smatran itekako teškim i mukotrpnim poslom.


Kad bi se parangali bacili na plićim terenima, tada se još i moglo govoriti o nekakvom guštu, pogotovo kad bi se poklopilo da i lovina bude plemenita, a ukupan ulov bogat. No kada bi se radilo o parangalima položenima na dubokim poštama poput onih za landovinu u kulfu, tada je taj posao bio sve samo ne zadovoljstvo. Nagnut preko bande ribar bi polako, paš po paš, pažljivo slažući pic po pic, udicu po udicu, zgrbljenih leđa podizao svoj parangal, što je kao nijemo  svjedočanstvo ostajalo zapisano u usječenim tragovima na bandi broda i na njegovim žuljevitim, izrađenim, ribarskim rukama.





Materijali od kojih su se tada parangali izrađivali nisu bili dostupni kao danas, tako da je svaki zadjev značio veliki gubitak, a iznenadni neverin pravu muku, jer je ostavljanje parangala u moru duže od predviđenog značilo gubitak lovine, a možda i cijelog parangala koji bi ponešen često nepredvidivim kurentima završio tko zna gdje, ili još gore, na mjestu na kojem je ostavljen samo s oba sinjala jednim uz drugoga.


Ipak, unatoč svim nevoljama, parangal je preživio i opstao kao tradicionalni ribolovni alat otočana i ljudi vezanih uz more.


I premda danas veliki broj ljudi koji se žele okušati u ribolovu s parangalima svoje parangale bacaju nasumce po sistemu ‘gdje-padne-da- padne-nešto- će-se- uloviti’, parangali nipošto nisu alat koji lovi slučajno i nasumično. Dapače, u rukama iskusnog ribara on postaje selektivan ribolovni alat koji može donijeti bogat ciljani ulov.


Iako je neupućenima većina parangala slična, pri čemu ih uglavnom razlikuju samo po boji i veličini kofe ili gume po obodu, parangali se međusobno itekako razlikuju. Svaki ribar izrađuje parangale prema svom kroju, prema terenima na kojima ih polaže i lovini koju traži.


I premda postoji jako puno tipova parangala, posebno su zanimljivi plutajući parangali koji su temeljno namijenjeni ribolovu površinske i pučinske ribe.



Plutajući parangali koji se koriste za lov ušata, iglica i slične površinske ribe su kraći, najčešće tek do dvadesetak udica i u pravilu izrađeni od tanjih materijala.


Maestra je najčešće uglavnom monofil promjera 0,60 milimetara, s pramama također od najlonskog monofila promjera do 0,35 milimetara. Prame su duge do 1,5 do 2 metra međusobno udaljene 4 do 5 metara, a polažu se na rubovima i sastajalištima kurenata.


A plutajući parangali koji su namijenjeni pučinskom ribolovu tuna, igluna i iglana izrađeni su od najnosivijih materijala. Najčešće su višesegmentne konstrukcije koje u konačnom spoju čine jedinstvenu cjelinu, a zavisno od mjesta, odnosno dubine na kojoj love, razlikuje se i lovina.