Tanker »Zeila« isplovio je 23. ožujka 1943. godine iz luke Taranto u konvoju s parobrodom za spašavanje »Artiglio«, kako bi otplovio u luku Messina u pratnji dvije poprilično stare torpiljarke, bivših razarača »Antonio Mosto« i »Angelo Bassini«, njemačkih lovaca na podmornice UJ-2201 i UJ-2204, koji su isplovili iz luke Crotone prethodne večeri, te nekoliko talijanskih protupodmorničkih brodova tipa VAS.

Svrha plovidbe bila je, barem za stari parni tanker, priprema za sudjelovanje u opskrbi talijanskih trupa u Tunisu. Naime, moderniji tankeri su već bili potopljeni ili oštećeni. Angažiranje starih brodova bio je posljednji pokušaj da se trupama dostavi prijeko potrebno gorivo.

Kriv je dim

No, stari tanker nije uspio doći niti do polaznih luka na Siciliji. Tijekom plovidbe iz Taranta za Messinu, u 12.45 sati u danu isplovljavanja, dim iz njihovih dimnjaka privukao je pažnju britanske podmornice HMS Unison pod zapovjedništvom Anthonyja Roberta Daniella, koja je odmah poduzela manevar da se dovede u položaj za napad. Do 13.22 sati, Britanci su se bavili identificiranjem brodova u konvoju. Zapisali su: »Dva trgovačka broda u pratnji razarača starijeg tipa, dvije velike ribarice i dva MAS-a«. U operativnom dnevniku ostalo je zapisano i da »nebom leti više zrakoplova u ophodnji«. Daniell je ispalio četiri torpeda u 14.09 sati s udaljenosti od 1.830 metara.
Pogođeni tanker potonuo je za manje od minute (prema talijanskim podacima u 14.20, vrijeme koje se unekoliko razlikuje od vremena zapisanog od Britanaca) na položaju 37°57’ N/16°10 E, četiri milje od rta Spartivento Calabro.

Od 24 člana posade tankera »Zeila«, deset je potonulo zajedno s brodom, šest je ranjeno, od kojih dva teško.

Britanska podmornica je nakon ispaljivanja torpeda, očekujući reakciju brodova u pratnji, zaronila na dubinu od 27 metara. No, zbog iznenadne deaktivacije dubinomjera, podmornica je nekontrolirano zaronila do dna na 105 metara dubine. Posada nije uspostavila na vrijeme kontrolu nad njenim kretanjem, te se podmornica »odbila« od dna i vratila na 30 metara dubine. U tom trenutku je posada uspjela uspostaviti kontrolu, ali dočekala ju je žestoka reakcija ratnih brodova: od 14.17 do 17.45 bačene su ukupno 133 dubinske bombe od strane njemačkih brodova. Oni su nakon toga zaključili da je podmornica uništena, ali prava je istina bila da niti jedna bomba nije eksplodirala niti blizu britanske podmornice! Jedina šteta na podmornici, barem prema dnevniku, je bila – prsnuće nekoliko žarulja.

Ratni dug

Zapovjednik podmornice zbog naglog zaronjavanja nije znao rezultat napada njegovih torpeda, iako je čuo njihovu eksploziju. Na povratku u bazu, na Maltu, saznao je ime potopljenog broda te je dobio potvrdu njegova potapanja.

Tanker »Zeila« je 30. travnja 1943. izbrisan iz upisnika trgovačkih brodova. Gotovo deset godina kasnije, 16. veljače 1952., AGIP ga je formalno vratio kompaniji Shell Italiana, koja je u međuvremenu promijenila ime u Nafta. To je, vjerojatno, učinjeno da bi se formalno platio ratni dug.
Podrtina tankera »Zeila« danas leži na dubini između 95 i 105 metara oko 1,9 milja od obalnog mjesta Brancaleone (Calabria).

I još nekoliko zanimljivosti o ovom tankeru: on i blizanac »Trigonia«, bili su prvi brodovi flote Shella koje su pogonili parni strojevi čiji kotlovi su mogli koristiti ugljen i naftu, umjesto samo ugljen kao do tada. Oba broda je naručio Marcus Samuel, utemeljitelj tvrtke Shell Transport and Trading. Ovo tehničko rješenje privuklo je pažnju britanskog Admiraliteta, a zbog dobrih osobina, svi brodovi Shella su preuređeni za korištenje ugljena i nafte, a nakon nekoliko godina kotlovi su se ložili samo naftom. Ubrzo je i Royal Navy odlučio da napusti loženje kotlova ugljenom.