Piše: Saša Botaš

Počelo je umornim buđenjem, nakon jedva prospavanih nekoliko sati.

Alarm u 06:00 označio je ustajanje i jutarnju rutinu, pripremu opreme i na dogovoreno mjesto – vez Lovrine barke.

Lovro Tomić, naš barkariol, jedan osebujan  lik, zanimljiv i zabavan i uz sve vrhunski navigator bio nam je na usluzi.

Uglavnom, još u bunilu od sna dolazim do pontona u 07:10 a njih još nema.

Zovem Davora, kaže da dolazi, zovem Lovra, kaže evo me Bole, na motoru sam

OK, nisu zaspali.

Trio Fantastikus pagellus je tu!

Gledam, imamo lignje i srdelu za ješku pa nešto razmišljam, dagnje, nabrati ili ne?

Do mjesta gdje ih ima, imam cca 200 metara pa se onako jutarnje lijen odlučujem da će današnji lov proći bez dagnji na meniju za arbune.

A prognoza je opet promašena.

U najavi je bila mrtva bonaca, a dočekala nas je baš lijepa burica za dobrojutro.

Napokon dolaze i njih dvojica pa palimo barku i krećemo.

Dogovor je bio da je u 7:45 okupljanje kod Velih Vrata (Bocca Vera) na izlazu iz Malološinjske uvale, dok je u 8:00 start.

Lovi se od 8:00 do 15:00 sati pa ćemo valjda nešto i uloviti za tih sedam uri.

Kardinalna greška koju više neću ponoviti je ta da lignje i ostalu ješku režem i pripremam na barci.

Ljudi moji, kakva je to agonija na velikim valovima.

Nikada više, zarekao sam se.

Do sada sam imao praksu doma sve pripremiti pa onda na brodu samo ješkati i loviti, a tako ću i ubuduće.

Vozimo se, dakle, nekih 15 minuta i tražimo ribu na poziciji.

Fishfinder očitava razbacane točkice što znači tu smo!

Bacam odmah i izvlačim već u prvom spuštanju jednog arbuna nakon čega mi se zbog vjetra petlja najlon.

Davor u dva izvlačenja izvlači po dva komada.

Dobro je krenulo, svi smo dobri.

Onda nakon toga idu moja dva, dolazi gliser u obilasku, slikamo se i nastavljamo…

I tada je krenula agonija.

Svi arbuni su par milimetara ispod mjere koja je 18 centimetara.

A lovimo po 2 – 3 odjednom, ali malo koji prelazi tu granicu od 18 centimetara.

Selimo se, ali je i na drugim pozicijama ista situacija.

Uglavnom sakupljamo malo po malo.

Očekivali smo više i bolje, pa se u glave uvlači pesimizam.

Gliser u obilasku govori da svi ostali imaju oko 20 – 30 komada, a mi smo imali cca 40 u tom trenutku.

Boja se u lice trenutno vratila i trudimo se još više.

Česta petljanja najlona uzimaju mi puno vremena, ali sve to prolazi i nekako lovimo.

Ali kako vrijeme odmiče arbuni sve slabije grizu.

Smirila se bura i bonaca je.

Čujemo u prolazu i od drugih da je sve stalo, prošla je ‘ura od griza’.

Lovimo pauke, svatko po dva, Davor malog psa, ja guštera i šaruna, pada tu i tamo neka riba, a ono što padne u pravilu je najveća.

Dolazi tako i zadnjih pola sata, a unutar toga ni griz.

Prebrojavam i mjerim – 55 važećih arbuna pri čemu smo oko 70 komada pustili, onih ispod mjere.

Dobro je, dali smo sve od sebe, nije moglo bolje.

Malo mora u kantu, da se ne osuše pa na matični brod predati ulov do 15:00 sati.

Tamo nam govore da smo u tom trenutku prvi, i naravno osjećaj je izvanredan, iako znamo da to nije konačno.

A vaganje je u 17:30 na trgu RH gdje vaga kaže da smo s 55 arbuna i 4788 bodova završili na 6. mjestu od ukupno 19 ekipa.

Generalno nije loše jer smo opet najbolja domaća ekipa.

Dakle, od četiri Arbunade na kojima smo nastupili tri puta smo bili najbolja domaća ekipa, a imamo i treće mjesto od prošle godine.

Ove je godine nastupila i mlada ‘Bofor’ ekipa, u sastavu Mauro Komel i Guido Stopar koji je bio najmlađi natjecatelj, a koji su imali 9 arbuna i osvojili 17. mjesto.

Prvi nastup, prvi lov iz ruke, bravo za dečke.

Sve u svemu lijep doživljaj, no dogodine definitivno idemo malo jače.

Na kraju se sve završilo svečanom večerom u restoranu Za Kantuni, i prigodnom tombolom s vrijednim nagradama od brojnih sponzora od kojih se najviše istaknula ‘Ižanka’.

Pozdrav i rogi!