Dvije osnovne ješke koje se koriste u lovu teškom panulom su živa lignja i iglica.

Lignja se najčešće ješka tako da se trokuka udica kači za lijevak, dok se kliznom kači za sami vrh plašta. Ukoliko teren obiluje kantarima, tada se mogu postaviti još dvije udice, tzv. kantaruše, u dva najduža kraka koje kantari kod panule najprije napadaju.

Osim klasičnog ješkanja s dvije udice, lignja se može ješkati samo s jednom udicom i običnom gumicom za domaćinstvo. Gumica se na predvez postavlja tako da se provuče kroz samu sebe, odnosno pomoću square knot čvora. Pomoću kukice se provuče kroz sami vrh plašta lignje, te se kroz tako izvučeno ‘oko’ gumice provuče i cijela lignja. Gumica se pažljivo zategne, te se u zavisnosti od dužine lignje podesi na potrebnu udaljenost od lovne udice. Prednost ovakvog ješkanja je u tome što će zubatac izuzetno teško otkriti prevaru, tako da s gumicom nema promašenih kontri. Naime, u montaži s dvije udice zubatac se prilikom napada često ubode na kliznu udicu, zbog čega prije potvrde kačenja stigne ispljunuti ješku i tako se spasiti.

Iglica se ješka najčešće s tri udice, koje se postavljaju s donje strane tijela neposredno pod kožu, i to tako da prva udica bude odmah iza analnog otvora, druga po sredini trbušnog dijela, dok završna klizna prolazi kroz kljun odozdo prema gore. Na kljun se navlači i komadić prozirnog bužira kako bi usta iglice ostala zatvorena i time se spriječilo nekontrolirano krivudanje panule. Važno je da razmak između udica ne bude širi od stisnute šake čime se izbjegavaju ‘promašaji’.

Osim iglice i lignje, za ješku se mogu koristiti i brojne druge ribe od kojih se najčešće povlače cipal, lokarda i ušata, dok se od glavonožaca, osim lignje, povlači i sipa.

Ukoliko se koriste varalice, važno je napomenuti da u procjenu dubine panulanja svakako valja ukalkulirati i dubinu urona same varalice. Neki dubokoroneći modeli uranjaju do trideset stopa bez ikakvog opterećenja, što nikako nije zanemariva stavka.