Temeljem Traktata o miru Italija je od Njemačke dobila 18 brodova. Ribarice ribljih imena

Sve su ribu lovile za tvrtku S.A. Italiana Industria della Pesca e Sottoprodoti iz Rima. Mirne plovidbe uskoro su zamijenjene ratnim zadacima

povezane vijesti

Temeljem Traktata o miru kao reparaciju za ratne štete u Prvom svjetskom ratu, Italija je od Njemačke 1924. godine dobila 18 parnih ribarica od ukupno 23 parne ribarice izgrađene u više njemačkih brodogradilišta.

Sve te ribarice lovile su za tvrtku S.A. Italiana Industria della Pesca e Sottoprodoti iz Rima. Mirne plovidbe uskoro su zamijenjene ratnim zadacima. Svi brodovi nosili su imena – riba.

»Scorfano«

Porinut je u brodogradilištu J. Frerichs und Co. (Frerichswerft) u Einswardenu (Hamburg). Kao i sve druge: 305 BRT, 112 NRT, dimenzije 44,97 x 7,43 m, pogon parni stapni stroj trostruke ekspanzije, brzina 9,5 čv. Nepoznate godine ribarica je prodana Ditta Gastone Capaccioli iz Rima, a tridesetih godina je u vlasništvu S.A. Industria Pesca Atlantica iz Trsta. Krajem svibnja 1940. rekvirira je Regia Marina kao prateći brod, a 1. lipnja upisana je u popis državnog pomoćnog brodovlja kao pomoćni prateći brod, formalno kao pilotski brod, oznake F113.

Posljednji zadatak bila je evakuacija brodovlja iz luke Tripoli, britanska flota, s obzirom na to da je ostala samo jedna ruta kojom se mogla napustiti ta luka, počela je napadati brodove svim sredstvima kako bi uništila posljednje ostatke talijanske flote u toj regiji. Po naredbi Comando di Marina Libia, svi manji brodovi koji su mogli ploviti, trebali su napustiti Tripoli 19. siječnja 1943. U toj talijanskoj bazi bili su brodovi 40. Flotile minolovaca (pod komandom Gruppo navi uso locale – grupa brodova za lokalnu uporabu): »Scorfano«, pomoćni minolovci »DM 12 Guglielmo Marconi«, »R26 Angelo Musco« i »R224 Cinzia«, tegljači minolovci »RD31«, »RD36«, »RD37« i »RD39«, mali tanker »Q6 Irma«, motorna jedrilica tanker »V66 Astrea« i čamac pumpa »S. Barbara«.

Pod stalnim zračnim napadima tijekom priprema za isplovljavanje evakuaciju, brodovi su isplovljavali u malim grupama (dva, tri broda) između 14 i 19 sati. »Scorfano« je isplovio oko 18 sati zajedno s RD37. Po izlasku iz luke, »Scorfano« je uzeo u tegalj čamac pumpu (zbog kvara ili male brzine) te su zaplovili prema Tunisu vrlo malom brzinom. Poslijepodne istog dana iz Malte su isplovili britanski brodovi »HMS Kelvin« i »HMS Javelin« (Force K) sa zadatkom da pronađu i potope talijanske brodove. Oko ponoći radar (type 271) ili radiogoniometar s »HMS Javelin« otkrio je konvoj brodova na 15, 20 milja istočno od Zuare. Iako su brodove u konvoju pogrešno identificirali kao mnogo veće, otvorili su vatru s udaljenosti od nekoliko milja. Mali talijanski brodovi nisu imali nikakve šanse protiv topova od 120 mm, deset torpednih cijevi od 533 mm, četiri teška mitraljeza od 40 mm i osam od 12,7 mm. Samo je tegljač imao četiri topa od 76/40 mm i osam mitraljeza Colt od 6,5 mm. »Scorfano« je odmah pogođen, eksplodirao je (očito je prevozio teret municije), a i »RD37« je potopljen.

»Balena«

Porinut je kao »Sardina«, 1933. kupuje ga Società Motopesca Lagalla iz Ancone i postaje »Giovita«. Dvije godine kasnije postaje »Pasquale«, vlasnik je Pasquale Melchiorri iz Rima koji ubrzo mijenja ime u Pasquale Melchiorri e Figli, a 1937. je »Balena« u vlasništvu Vito di Bella iz Napulja, a 1940. je u vlasništvu S.A. Industria Pesca.

Ulazak Italije u Drugi svjetski rat zatiče brodove »Balena«, »Sardella« i »Pesce spada« u lovu na bakalar kod pličina Terranove – da ih ne bi zarobili francuski ili britanski ratni brodovi bježe u luku Horta na Azorima gdje ostaju tri mjeseca. Iako se špekuliralo da će biti prodani, u noći 19. na 20. rujna 1940. isplovljavaju za Bordeaux, talijanskoj bazi podmornica na Atlantiku gdje dolaze 7. listopada. Nijemci (Kriegsmarine) unajmljuju brodove »Sardella« i »Pesce spada« i rabe kao minolovce pod oznakama M4031 i M4032. »Balena« nastavlja loviti ribu, ali ne za prodaju već za hranu personala u bazi, a svoje plovidbe završava 16. veljače 1942. kada ga tope britanski zrakoplovi u Biskaju. Posada se ukrcava u čamac za spašavanje, ali tijekom noći pet brodolomaca umire od hladnoće (i Bacich).

»Pellegrino Matteucci«

Ribarski brod je porinut 30. kolovoza 1924. kao »Dentice« te dovršen kao parna oceanska ribarica. Već 1931. godine kupuje ga Regia Marina te je 1. studenoga upisan u popis pomoćnog brodovlja, a 1934. preuređen je u topovnjaču izviđač pod imenom »Pellegrino Matteucci« naoružan s dva topa 76/40 mm te dva mitraljeza Colt od 6,5 mm. U sedmom i osmom mjesecu 1933. krstari na Atlantiku između Londoderryja, Reykjavika i Cartwrighta kao radiofar za podršku Crociera Aerea del Decennale (Orbetello – Chicago – New York – Roma), pothvat koji je izveo Italo Balbo svojim zrakoplovom. Na povratku u luku Civitavecchia (»Matteucci« i »Biglieri« te podmornice »Balilla« i »Millelire«) posjećuje ih Benito Mussolini.

Početkom rujna 1938. postaje – obalni prijevoznik, a ulaskom Italije u rat pripada Gruppo Navi Ausililiari Dipartimentali del Dipartimento Militare Marittimo dell’ Alto Tirreno s bazom u La Spezia.

U noći 20. na 21. ožujka 1941. »Matteucci« isplovljava iz luke Brindisi za Patras (plovi brzinom od samo sedam čvorova), a istovremeno britanski minopolagač »HMS Abdiel« postavlja 150 mina kod Capo Ducato (između Cephalonije i Santa Maura). Pratile su ga krstarice »HMS Valiant« i »HMS Warspite«, laka krstarica »HMS Ajax« i više razarača… »Matteucci« udara o minu oko 5.40, eksplodira i tone. Talijanski razarač »Carlo Mirabello« koji slijedi konvoj na istoj ruti, vidi eksploziju, hita upomoć, manevrira da se približi čamcima brodolomaca i – sam udara o minu i tone.

»Cefalo«

Parnu ribaricu »Cefalo« pogonio je parni stapni stroj od 450 KS, 1933. kupuje ga talijanska tvrka Società Recuperi Marittimi (SORIMA) iz Genove i daje ime »Arpione«. Prema talijanskim izvorima, dan prije kapitulacije Italije, »Arpione« je posada sama potopila u Trstu kako ne bi pao u ruke Nijemcima, ali ubrzo je izvađen te su ga 5. studenoga 1944. saveznički zrakoplovi ponovno potopili dok je bio na vezu u Rijeci. Izvadila ga je ekipa splitskog Brodospasa u travnju 1952. godine. Preuzela ga je JRM te je otegljen u brodogradilište Sava Kovačević u Tivtu, a uređenje je trajalo pune dvije godine. Kao »Mornar« zaplovio je 1954., a tri godine kasnije predan je Upravi pomorstva i riječkog saobraćaja. Dobio je ime »Vez«, a matična luka mu je bila Split te je služio za održavanje plovnih puteva, svjetionika. Deset godina kasnije postaje školski brod Pomorske škole u Zadru, a 1968. kupuje ga tvrtka Ina – Naftaplin iz Zagreba da bi ga uredila za istraživanje podmorja Jadrana u potrazi za nalazištima nafte i plina. Preuređenje je obavljeno u brodogradilištu u Zadru: ugrađeni su najnoviji uređaji za ispitivanje podmorja zagrebačke Geofizike, a potraga je trajala pune dvije godine, a onda je – umirovljen. U splitsko rezalište doplovio je 1971. godine, a onda je tri godine bio u raspremi. Izrezan je 1974. godine, na 50. obljetnicu od izgradnje kao jedan od najdugovječniji brodova izgrađenih u toj seriji.

Neke ribarice potopljene u Jadranu

– »Africana«, izgrađena 1914.; 14. 4. 1943. zarobili je partizani kod Hvara, zapaljena i potopljena

– »Alieto«, izgrađena 1894.; 23. 3. 1944. brodolom kod Orjule

– »Ampelea«, izgrađena 1907.; 12. 9. 1944. potopile je kod Novigrada (Istra) britanske torpiljarke

– »Bolzano«, izgrađena 1941.; 3. 2. 1944. u plovidbi Pula – Rijeka zarobili je i potopili Britanci

– »Cristina«, izgrađena 1939.; 13. 8. 1943. potopljena u Dalmaciji

– »Due Fratelli«, izgrađena 1932.; 1. 2. 1944. potopljena u Dalmaciji

– »Freccia Nera«, izgrađena 1938.; 11. 9. 1943. potopljena kod Zadra

– »Generale Diaz«, izgrađena 1928.; 8. 5. 1945. potopljena kod Pule

– »Giovannina M.«, izgrađena 1929.; 8. 9. 1943. samopotopljena u Šibeniku

Prva stradala – »Giovanni Berta«

Zanimljivo je da je od tih ribarica prva stradala 12. lipnja 1940. »Giovanni Berta« (bivša »Triglia«) koja je stradala pri napadu britanskih krstarica »HMS Glucester« i »HMS Liverpool« (uz nekoliko razarača i zaštitu zrakoplova s nosača zrakoplova) na luku Tobruk. Zapovjednik je bio Angelo Paolucci, a to ime je dobio putnički brod »Senj« (Jadranske plovidbe d.d., Sušak) nakon kapitulacije Jugoslavije. Paolucci je dobio posmrtno Zlatnu medalju.