Sivac, grobar, picigamorti, mandulić, manjamorta, ili samo jednostavno kantar (Spondyliosoma cantharus, Linnaeus, 1758), jedna je od vjerojatno najnespretnijih riba iz obitelji ljuskavki.

Tijelo mu je zbijeno i zdepasto s kratkom i tupom glavom. Mada kompaktno i čvrsto građen, zbog osrednje razvijenih peraja i životnih navika, nije izrazito brz plivač. Usta su mu izbačena, ali sitnija i manje razvijena nego u ostalih ljuskavki, a u njima ima samo jednu vrstu sitnih čunjastih zuba povezanih poput pile. Boje je tamnosive, sivo-smeđe, do sivo-maslinaste, sa strane sjajne, srebrnkastosive, a prema trbuhu srebrno-bijele.

Kantar je protandrični hermafrodit, a transformaciju doživljava s dosegnutih pola kilograma težine. Ženke su sivkastosrebrnkaste, pravilnog ovalnog oblika, dok zreli mužjaci u doba mrijesta odijevaju svadbeno ruho – budu tirkizno prošarani s izraženom ‘grbom’, a kako stare bivaju sve tamniji sa zelenkasto-plavkastim odsjajem. Razlike među spolovima su kod ove vrste toliko izražene da se unatrag nekog vremena vjerovalo da postoje dvije vrste kantara. Inače i kod mužjaka i kod ženki se uzduž tijela protežu tamne, zlataste prugice, dok su okomito isprugani tamnim, širokim, sivosmeđastim zasjenjenjima.

U dužinu naraste do 45 centimetara, a bude težak do 2,5 kilograma. Prosječna težina najčešće lovljenih primjeraka je 0,5 kilograma.

Kantar je rasprostranjen duž cijele Jadranske obale, ali mu je pravo stanište tvrdo, kamenito i ljušturasto dno. Najviše ga ima izvan pučinskih rubova otoka, u zadarskom i šibenskom akvatoriju, te oko Visa i Lastova. Zalazi od 5 do150 metara dubine, a živi raspršeno, u kolonijama. Jata formira tek u doba mrijesta, što se zbiva krajem zime i početkom proljeća.

Kao spor i nespretan plivač, prisiljen je hraniti se uglavnom samo s dna. Nije izbirljiv i jede sve što pronađe. Drugu ribu uglavnom ne progoni, a nije zabilježeno niti da ima izrazitih prirodnih neprijatelja. Dobro podnosi sužanjstvo i brzo raste te je pogodan za uzgoj.