Još jednom nam se javio Valentin Štante, podvodni ribolovac koji na poseban način doživljava svijet podmorja. Evo što nam je ispričao o jednom od svojih posljednjih doživljaja pod morem:

– Bilo je to razdoblje sezone kad su se kirnje polako vraćale u svoje rupe, nakon dugog proljeća u kojem su se držale dalje i opreznije nego inače.

Bila je to godina koja se kasno otvorila, i tek tada se počelo osjećati da se nešto mijenja, da se riba vraća na poznata mjesta i ponovno zauzima svoj prostor.

Radio sam ono što sam tada radio gotovo rutinski — obilazio pozicije, skakao s pozicije na poziciju, pregledavao rupe jednu po jednu, bez prevelikih očekivanja, ali s onim tihim osjećajem da bi se nešto ipak moglo dogoditi.

A na toj poziciji su bile dvije rupe.

Jedna manja, plića i uža, više kao privremeni zaklon, mjesto gdje se kirnja povremeno kratko zadrži i ode dalje i druga, malo dublja, razvedena, prava špilja u kojoj se riba smiri i ostane. Ona u kojoj se osjeća sigurno.

Usidrio sam gumenjak blizu i uzeo ono što sam imao pri ruci, svoju staru 75-icu.

Puška za rupe, lagana, brza, dovoljna za ribu koju sam tog dana očekivao.

Bez motovila – priča nam Valentin.

– Spustio sam se na prvu rupu.

Nisam išao direktno na otvor, nego malo ispred nje, pustio sam da se dno smiri, da se talog slegne i da se sve vrati u svoj ritam.

Tek nakon toga sam se polako približio, bez žurbe, i lagano posvijetlio unutra.

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim što gledam.

Unutra je bilo tijelo.

Veliko, kompaktno, preveliko za prostor u kojem se nalazilo.

Prvo sam se zapitao kako je uopće ušla unutra. Bila je savršeno položena — rep prema meni, glava duboko unutra, a cijeli bok otvoren, izložen, kao da čeka.

Bio je to onaj trenutak kad nema nikakve sumnje.

Imao sam hitac.

Ali nisam imao pušku za taj hitac.

Stajao sam tamo nekoliko sekundi, gledao je i istovremeno znao što ću napraviti.

Pucanj bi možda prošao, ali možda i ne.

A i da prođe, bez motovila, sve bi ostalo dolje.

Riba, puška, sve.

Bila je mirna.

Nije pokazivala nikakav znak da će izaći ili da me primijetila.

Polako sam se povukao, bez naglih pokreta, isto onako kako sam i došao, i izronio – nastavlja Valentin svoju priču.

– Na površini nisam gubio vrijeme.

Uzeo sam veću pušku i odmah krenuo nazad.

Tijelo je bilo brzo, ali misli nisu.

Sve je išlo naprijed, prebrzo i presporo u isto vrijeme.

I kad sam ponovno zaronio, već sam znao što me čeka.

Spustio sam se na isto mjesto, isti kamen, isti otvor.

Rupa je bila prazna.

Nije bilo ničega.

Ušao sam dublje, posvijetlio svaki dio, svaki kut, ali nije bilo ni traga.

Prešao sam na drugu rupu, pa na kamenje oko nje, tražio među blokovima, u pukotinama, posvuda gdje god je mogla stati.

Nigdje.

Kao da nikad nije ni bila tamo.

Proveo sam još neko vrijeme dolje, tražeći je, ali zapravo bez pravog razloga.

Na kraju sam se digao gore i vratio na brod.

More je bilo isto kao i prije.

Sve je izgledalo jednako.

Godinama kasnije, kad god prođem tom pozicijom, spustim se opet.

Pogledam u iste rupe, u isto kamenje, i iako znam da je neću naći, svejedno je tražim. Ispričao nam je Valentin Štante.