Zabranimo koćarenje! Učinimo to odmah i zauvijek u čitavom Jadranskom moru. Poruku otprilike ovakva sadržaja odašilje u posljednje vrijeme udruga Prijatelji životinja. S tim ciljem pokrenuli su opsežnu akciju potpisivanja peticije za zabranu koćarenja. U osnovi, nadasve za neupućene, njihovi stavovi i poduzete aktivnosti djeluju plemenito. U stvarnosti, međutim, pretjerali su u svom radikalizmu. Tako redovito biva, posebno kada je riječ o zaštiti prirode.

Zabranimo koćarenje, sve ostalo nije važno. Ni životna egzistencija ljudi koji se bave tim segmentom ribarstva, ni prehrana stanovništva, ni onih koji posredno zarađuju i žive od ribarstva… I nije u pitanju samo Hrvatska, niti samo Jadran. Srodne udruge zalažu se za generalnu zabranu koćarenja u svjetskim morima i oceanima.

Teške su optužbe usmjerene na koću i koćarenje, mrežu – ribarski alat i način rada s njom. Na web-stranici prijatelji-zivotinja, između ostaloga, stoji: »95 posto štete u morskom ekosustavu diljem svijeta prouzročeno je pridnenim koćama koje svojim destruktivnim djelovanjem uništavaju morsko dno, utječu na klimatske promjene, zagađuju planet i svakodnevno ubijaju stotine tisuća morskih životinja.

Zakonska regulativa vezana uz korištenje pridnenih koća ne daje rezultate jer mnogi ribari love u područjima u kojima one nisu uopće dopuštene, kao i zaštićenim morskim područjima. Oporavak Jadrana nije moguć zakonskom regulacijom korištenja pridnenih koća, već jedino njihovom potpunom zabranom. Tražimo potpunu zabranu korištenja pridnenih koća kao metode morskog ribolova u Hrvatskoj, od strane hrvatskih i inozemnih ribara.«

Dalje se navodi da koćarenje doprinosi zagrijavanju planeta, kiselosti oceana, smanjenju kisika, devastaciji staništa, izgubljenim životima riblje populacije, te da je koćarenje neselektivno, da ribama nanosi bol i veliku patnju.

Ne namjeravam se postavljati u ulogu ribarskog odvjetnika, njima to nije potrebno, znaju oni sami sebe obraniti. Ali… Poznam ribarstvo i koćarenje, nisam stručnjak, ali sam dosta naučio kroz dugogodišnja druženja sa stručnjacima, znanstvenicima i ljudima od prakse – ribarima. Zato mogu konstatirati da u tim objavama ima pretjerivanja.

Drastična rješenja

Ispada da su koća i koćarenje krivi za sve zlo u moru. Zanimljivo, ne spominju se ostali izvori i uzroci zagađenja, uništavanja mora i života u njemu, fizički i kemijski, nasilno zadiranje u morski okoliš i još mnogo drugih udara na more što dolaze s raznih strana. Koliko se godinama uništavaju mora i oceani, i život u njima, ukupno su u dobrom stanju. I sve to, treba ponoviti, nije učinila samo pridnena povlačna mreža – koća.

Nije koća bezazlen ribarski alat. Nikako! Nanosi ona veliku štetu morskoj flori i fauni. Ali, nije štetna samo koća… U većoj ili manjoj mjeri štetan je svaki ribarski alat. Štetu nanosi i svaki brod što morem plovi, čak i oni što nemaju motorni pogon, pa ne emitiraju zagađujuće plinove. Buka motora, antifauling, balastne vode, ispiranje tankova od raznih kemikalija, pražnjenje sivih tankova…

Da dalje ne nabrajamo. A turizam, ono što se u našemu moru masovno događa svakoga ljeta. I ne samo u hrvatskom Jadranu. Sve bi to trebalo zabraniti da nam more ostane čisto i netaknuto, da u cijelosti sačuvamo život u njemu. Je li to moguće ostvariti, možemo li zaustaviti život i sve aktivnosti na moru.

Možemo li i smijemo li zabraniti koćarenje. Ljudi moraju jesti, a otkad je svijeta i čovjeka, jeli su hranu iz mora, ribe i ostale morske organizme. Također, od koćarenja, izravno i posredno, širom svijeta žive milijuni ljudi. Mnogima je to jedina mogućnost zaposlenja i rješenja egzistencije.

Vraćamo, opet, priču na početak. Glas zaštitnika životinja u svakom je slučaju opravdan, ali pretjeruju u svojim optužbama na račun koće, od kojih neke nikako ne stoje. Previše su drastična i rješenja što ih predlažu.

Između ostaloga, oni ističu »da je utjecaj pridnenog koćarenja na okoliš alarmantan jer se oslobađaju velike količine ugljika iz morskog sedimenta koji utječe na zagrijavanje planeta i zakiseljavanje mora koje pak nepovoljno utječe na bioraznolikost vrsta u moru. Uništava se morsko dno i vegetacija koja je već ugrožena zbog povećanja temperature mora.

Razorne koćarske mreže svakodnevno zahvaćaju morsko dno i neselektivno hvataju i uništavaju sve pred sobom. U more se nazad bacaju sve životinje koje nisu planirane ulovom, uključujući zaštićene i ugrožene vrste morskih sisavaca, kornjača, riba, školjkaša, uzrokujući im veliku bol i patnju.

Ovi podvodni buldožeri imaju ogroman utjecaj na klimatske promjene i bioraznolikost te razaraju morsko dno pa ih vrlo opravdano treba hitno zabraniti«. Također, naglašavaju i upozoravaju da je krajnje vrijeme za spas Jadranskog mora.

Nije ugrožen opstanak

Podsjećaju me na priče što sam ih slušao u mladosti. Tada su protivnici koćarenja – njih je uvijek bilo – govorili da tamo gdje prođe koća, trava ne raste. Normalno da ne raste, jer koća se povlači po muljevitu i muljevito-pjeskovitu dnu. A, što na njemu raste, na dubini na kojoj se koća povlači.

Vegetacija je bujna na kamenitu, hridinastu dnu, i ne na velikim dubinama. Dobro bi bilo da prijatelji životinja pošalju ronioce na dno po kojemu se koća ne povlači. Ono djeluje kao zabetonirano, u njega ne ulazi kisik, a bez njega nema života. Iznad njega ima ribe, ali ne znam mogu li škampi opstati u takvu mulju.

Istina je, u nekim morima koća je doslovno opustošila naselja nekih ribljih vrsta. Bez sumnje, na prvom je mjestu bakalar, kojeg se zbog visoke tržišne cijene desetljećima nemilosrdno eksploatiralo.

Takvo stanje, međutim, ne možemo preslikati na naš Jadran. Da je i on prelovljen, te da se lovi više od mogućnosti, to stoji, ali ipak nije opustošen, posebno ne do razine da je ugrožen opstanak određenih vrsta. Nadasve se to odnosi na naše ribolovno more. Talijani su na svojoj polovici davno »malo pretjerali«.

Naši ribari zaslužuju pohvale. Pustimo po strani negativne iznimke, takvih svugdje ima, bilo je i bit će ih. Davno su naši ribari sa svojih skupova počeli tražiti, i predlagati, mjere zaštite ribolovnog mora. Još u prvim danima hrvatske države organizirali su skup pod motom »Neka riba nadživi ribara«.

Oni pravi, iskonski ribari, tako se ponašaju i danas. I sve ih je više! Jer znaju da će sutra u tom istom moru, na istim lovištima, raditi njihovi sinovi. Ne moramo se vraćati u neke daleke godine, pozitivan primjer s velikim efektima novijeg je datuma.

Ribarski prijedlozi

Posljednjih godina medijski je često spominjana – zabrana koćarenja u akvatoriju Jabučke kotline, preciznije u širem području hridi Jabuka.

Na prijedlog hrvatskih znanstvenika i ribara, što su ga podržali i talijanski znanstvenici, naša ribarska vlast zabranila je koćarenje u tom atraktivnom lovištu, najboljem za koćarenje. Zabrana je bila najprije na godinu dana, pa je produžena još za tri, da bi na kraju postala stalna.

Na tom primjeru najbolje je iskazana suradnja ribara i znanstvenika. Dio tog zabranjenog područja nalazi se u našem gospodarskom pojasu, u kojemu Talijani nesmetano rade. S njihove strane bilo je pritisaka da se koćarenje nastavi nakon godinu dana. Hrvatska nije popuštala, a dobila je i podršku komisije za ribarstvo Mediterana, tijela EU-a, čije su odluke obvezujuće.

Pozitivni efekti brzo su se pokazali. Već nakon šest mjeseci ulovi su počeli bivati veći i kvalitetniji, čak i dalje od prostora zabrane. Sada su svi zadovoljni, lovi se puno više nego ranije, riba je veća, kvalitetnija. Više se ne postavlja pitanje kada će Jabuku ponovo otvoriti za koćarenje? Nema potrebe, svi su zadovoljni, dobro se lovi!

O stanju u Jabučkoj kotlini najbolje mogu svjedočiti kvarnerski ribari. Svi koji imaju velike brodove rade na otvorenom moru srednjeg Jadrana.

Prema riječima jednog od njih, nakon prve godine zatvaranja ulovi su im povećani za 30 posto. Znanstvena istraživanja, a stanje se kontinuirano prati, pokazala su povećanje biomase koćarskih vrsta za dva do tri puta u odnosu na prijašnje stanje. Posebno je zamjetno povećanje količine pasa i raža. Sveukupno povećanja vidljivo je na širem području, ne samo u zoni zabrane koćarenja.

I marikultura zagađuje

Suvremeni i klasični mediji, svakodnevno i sa svih strana, zapljuskuju nas mnoštvom svakojakih informacija. Količina je nesaglediva. Masu toga u startu treba odbaciti, a mnogima s rezervom pristupiti.

Kada, međutim, registrirana udruga s javno iznesenim programom djelovanja, iznosi svoje stavove i zahtjeve, to se mora respektirati, pa makar se s time ne slagali.

Isto tako treba se odnositi prema onome što nam poručuju ljudi iz znanstvenih krugova. Tako sam nedavno pročitao izjavu prof. dr. Petra Kružića, morskog biologa s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. On upozorava na zagađenje mora što dolazi iz drugog izvora, koji uglavnom zanemarujemo. To je marikultura!

Između ostaloga, za morski.hr on je rekao: »Studije su pokazale da jedno uzgajalište srednje veličine onečišćuje more otprilike kao kanalizacija grada od desetak tisuća stanovnika.« Pritom je naglasio da nije protivnik marikulture!

Strah me da se ne jave neki radikalni zahtjevi za njenu potpunu zabranu. U krajnosti, što ćemo jesti iz mora?

Zabrane i ograničenja

U hrvatskom teritorijalnom moru 30 posto akvatorija potpuno je zabranjeno za koćarski ribolov, kroz čitavu godinu. Nadalje, za neka područja propisano je vremensko ograničenje koćarenja. Na primjer, nama najbliži Riječki zaljev podijeljen je na dva dijela u kojima se naizmjenično koćari po šest mjeseci. Negdje se ne radi u dane vikenda, drugdje određene dane u mjesecu.

I to nije sve! Za veći dio ribolovnog mora propisan je jednomjesečni lovostaj za koćarenje. Na prijedlog samih ribara, oko na mreži povećano je s 20 na 26 milimetara, čime se postiže veća selektivnost u ribolovu.