Tradicija

Povijest škvera: Brodogradilište u kostrenskom zaljevu spominjalo se još za francuske vladavine

Danilo Prestint

Nema više navoza u Martinšćici

Nema više navoza u Martinšćici

Među riječkim brodogradilištima posebno mjesto zauzima brodogradilište u kostrenskom zaljevu



Brodogradnja u Rijeci jedna je od najstarijih djelatnosti, koja se spominje još u srednjem vijeku. Prvi spomen na brodogradnju nalazimo u kancelarskoj knjizi »Liber civilium« za 1454. godinu, kad je bilo zabilježeno da se gradio jedan brod na morskoj obali ispred grada. Od tada, pa, možemo reći, do današnjih dana, kronika grada Rijeke stalno bilježi brodogradnju.


Najviše se spominje tijekom pretprošlog stoljeća, baš u jeku razvoja mornarice na jedra, kad je Rijeka od Podpinjola do Martinšćice imala ništa manje nego sedam brodogradilišta koja su u razdoblju od trideset godina (do 1885.) sagradila 378 brodova sa 164.795 tona.


Takav je razvoj brodogradilišnog obrta Rijeke razumljiv, jer je okolica Rijeke obilovala drvom prikladnim za brodogradnju, na raspolaganju je bila jeftina radna snaga, a tijekom stoljeća razvila se u Rijeci jaka brodograditeljska tradicija koja se prenosila generacijama.


Propadanje jedrenjaka




Iz Dalmacije došli su brodograditelji Anton Katalinić i Foretić, iz Venecije Jakov i Vinko Brazzoduro, braća Schiavon, Josip Spadon i Andrija Zanon, a iz Engleske braća Pritchard, dok je i bliža okolica Rijeke dala vrsne brodograditelje – Josip Bačić-Belac, Josip Bakarčić, Anton Vranić Rota (iz Kostrene, koji je sagradio od 1833. do 1869. godine 39 jedrenjaka, ali nijedan za kostrenske brodovlasnike) i Kazimir Jakovčić.


Prosječno veći dio tadašnje trgovačke mornarice na jedra monarhije bio je građen u ovakvim, za one prilike teškim i riskantnim putovanjima.


Djelatnost ovih brodogradilišta najbolje se vidi iz publikacije o Rijeci i njenom nautičkom položaju koju je 1879. godine izdao nautički inspektor Littrow.



U toj publikaciji autor navodi da su samo u razdoblju od 1833. do 1869. sagradili brodograditelji Josip Bačić-Belac 48 brodova s 20.365 tona nosivosti, Jakov Brazzoduro 50 brodova s 27.330 tona, Karlo Katalinić 52 broda s 18.455 t, Kazimir Jakovčić 33 broda s 11.098 t, braća Schiavon 70 brodova s 81.852 t, Josip Spadon 46 brodova s 10.896 t, Anton Vranić 39 brodova s 19.731 t i Andrija Zanon 60 brodova s 28.173 tone nosivosti.


Naglo propadanje jedrenjaka pospješuje i propadanje brodogradnje, tako da je ona polagano izumirala, 1883. na Pećinama je u brodogradililištu Bačića-Belca izgrađen posljednji jedrenjak duge plovidbe.


Katalinić- Jakovčić


Među riječkim brodogradilištima posebno mjesto zauzima brodogradilište u Martinšćici koje se stjecajem okolnosti održalo na istom mjestu do dolaska brodogradilišta »V. Lenac« iz Rijeke.


Još za francuske vladavine spominje se škver u Martinšćici, koji je pripadao brodograditeljima Katalinić- Jakovčić iz Rijeke i Josipu Randiću iz Kostrene (Sv. Barbara).


Zanimljivo je da je Jakovčić najviše sagradio brigantina i to 13 s 3.812 tona, te devet brika s 3.533 tone i osam brik-škunera s 2.267 t. Sagradio je i četiri barka s 1.626 t i dvije nave s 978 tona, dok je ostalih vrsta sagradio manji broj. Svi su ovi brodovi bili brodovi duge i velike obalne plovidbe.


Po domicilu brodovlasnika najviše je sagradio za Riječane (14 brodova s 5.522 t), zatim za Cresane (6 brodova s 1.494 t), Kostrenjane (3 broda s 1.257 t), Lošinjane (2 broda s 609 t), Bakrane (dva broda s 832 t) dok je po jedan brod sagradio za brodovlasnike iz Venecije, Dubrovnika, Koločepa, Trsta, Cavtata i Oprića.


Za deset brodova s 2.682 t nismo, uspoređujući registar brodova duge plovidbe i godišnjake Annuario Marittimo, mogli pronaći brodovlasnika, pa se pretpostavlja da su sagrađeni za inozemne brodovlasnike (Italija) ili su iste godine gradnje, iz bilo kojeg razloga, brisani iz upisnika.


Gradnja navi


U Martinšćici je 1848. godine izgrađena nava »Padre Mimbelli« (vlasnik Ivan Antunov Mimbelli iz Orebića) koja je 1850. godine poduzela putovanje na Sumatru.


U svetištu Madonna di Montenero (Crna Gospa) kod Livorna nalazi se, pod brojem 93 kataloga, zavjetna slika/akvarel nepoznatog slikara koji predstavlja navu »Padre Mimbelli«, a ispod slike teče natpis koji opisuje spasenje broda od brodoloma pod zapovjedništvom kapetana Frana Šimova Štuka iz Orebića.



Za obitelj Mimbelli iz Orebića je 1840. u Martinšćici izgrađena i nava »Calmius« čija se posada uspjela spasiti nakon što su se nasukali u Azovskom moru.


U svetištu Madonna di Montenero (Livorno) pod rednim brojem 66 u katalogu se nalazi zavjet kapetana Joza Ivanova Šunja s Pelješca, koji prikazuje navu »Calmius« u vlasništvu obitelji Mimbelli iz Orebića. Riječ je o akvarelu autora Antoinea Rouxa iz 1853. godine koji se odnosi na događaj od 30. listopada 1852.


Jakovčićeva brodogradnja bila je najjača u prvom razdoblju njegova rada od 1850. do 1856., kad je prosječno godišnje gradio tri broda, a 1855. čak pet brodova.


Zanimljivo je da Jakovčić od 1856. do 1862. nije sagradio nijedan brod, a najveći izgrađeni jedrenjak bio je brik »Fanny« (1886.) od 508 tona čiji su vlasnici bili Dinizije F. Jakovčić, kap. Josip Randić (ujedno i zapovjednik), Margherita Randić, Anton Randić, Ignjac Tićac, Mate Tonković, svi iz Kostrene, te Andrej Randić (Pećine, Rijeka).


Nava »Cristina« (495 t) izgrađena je 1855. godine, a vlasnici su bili Josip M. Bartolić (Rijeka), Josip Justin (Sušak), kap. Leopold Kundih (Draga) ujedno i zapovjednik, Martin Sablić (Rijeka), Nikola Randić (Rijeka), Toma Matešić (Sv. Kuzam), Frane Poščić (Volosko), Anton Pajkurić (Kostrena), Kazimir Kozulić (Rijeka), Pompeo i Josip Accurti (Rijeka), Eustaia Domini (Rijeka), Mate i Toma Uršičić (Kostrena) i Nikola Tićac (Kostrena). Nava je 1875. u vlasništvu Josipa Justina (Sušak), a 20. listopada 1976. napuštena je kod španjolskog rta San Antonio.


Kazimir Jakovčić umro je na Sušaku 24. prosinca 1913. godine u 88. godini života.


Drveni brodovi


Spomenimo i neke drvene motorne brodove izgrađene u Martinšćici. Ribarski brod »Pobjednik« izgrađen je 1934. godine, 1998. godine je još plovio (vlasnik Bože Vitlov iz Kalija).


Po narudžbi riječkog brodara Motovela SA 1943. godine započela je gradnja broda bez imena. Do kraja Drugog svjetskog rata bio je dovršen tek 35 posto, a porinuće, pod imenom »Martinšćica«, obavljeno je tek 1948. godine.


Nakon toga je gradnja dovršena u Kraljevici tek 1950. godine i predana Jadranskoj slobodnoj plovidbi gdje ostaje do 1955. godine.


Nakon toga vlasnik je Zanatsko poduzeće Greben iz Vela Luke, 1956. mijenja ime u »Vela Luka«, a godinu dana kasnije vlasnik mijenja ime u »Obalna plovidba Vela Luka«.


Godine 1958. brod nalazimo u floti Lošinjplova, a 1966. je prodan u Bejrut gdje dobiva ime »Osmanaki«. Izrezan je 1982. u Libanonu 39 godina od početka gradnje.


Poslije Drugog svjetskog rata provodi se nacionalizacija, pa je utemeljeno Udruženje sjevernojadranskih malih brodogradilišta sa sjedištem u Rijeci. Članovi udruženja su brodogradilišta u Martinšćici, Žurkovu, Puntu, Krku, Malom Lošinju i Puli.


Nastavljena je i gradnja drvenih brodova u Martinšćici: 1947. godine izgrađen je brod opće namjene »Kvarner« koji kasnije postaje »Kvarnerić« u vlasništvu Hotelskog poduzeća Jadranka iz Malog Lošinja; 1948. godine izgrađen je brod »Krk«, kasnije nosi imena »Rab«, »Ranj«, »Jablanac« (Rapska plovidba), 2015. postaje turistički brod »Viktorija«.


Sljedeće, 1949. godine gradi se »Mala Martinšćica« za vlasnike iz Rijeke, od 1956. u floti Lošinjplova, od 1959. u vlasništvu OTP-a iz Rijeke, da bi 1972. postao »Slavko«.


Izbrisan je iz upisnika brodova 1996. godine. Iste, 1948. godine izgrađen je brod oznake PH-106 koji 1974. postaje ribarski brod »Mardešić« (vlasnik Mardešić iz Salija).


Godine 1952. izgrađen je ribarski brod »Zvijezda« koji je pedesetak godina kasnije bio u vlasništvu Zorana Marelića iz Splita. Godine 1953. izgrađen je ribarski brod oznake P-8 koji kasnije postaje »Snimak« (vlasnik je tvrtka Antonio d.o.o. iz Turnja).


Zadnje novogradnje izgrađene su u Martinšćici (na obali nasuprot starih navoza) i to trajekti »Sveti Marin« (1995.) i »Sveti Kristofor« (2003.) za Rapsku plovidbu d.d. iz Raba, s tim da je ovaj potonji 2021. dvaput promijenio ime: najprije u »Tkon«, a onda u »Otok Pašman« kada je prodan riječkoj Jadroliniji.



Zanimljivo je da je gradnja još jednog trajekta za Jadrolinju započela 2004. godine u Martinšćici, ali su radovi obustavljeni zbog stečaja tvrtke, a sekcije otpremljene u Split. Brodosplit-Brodogradilište specijalnih objekata d.o.o. od tih je sekcija izgradio trajekt »Cres«.


Pet jedrenjaka


U brodogradilištu Kazimira Jakovčića u Martinšćici su za kostrenske brodovlasnike izgrađena samo tri jedrenjaka: »Cristina« (1855. godina, 495 tona, suvlasnik je bio kapetan Juraj Rožmanić, a među ostalim se spominju prezimena Bašić, Ružić i Šarinić), »Fanny« (1866. godina, 508 t, vlasnici Dionisio F. Giacovich, Giuseppe Randich, Margherita Randich, Antonio Randich, Ignazio Tichiacz, Matteo Tonkovich i Andrea Randich, svi iz Kostrene, 1875. postaje »Sušak«, kasnije prodan u Italiju) i »Cattina S.« (1873. godina, 313 t, stradao u brodolomu 12. kolovoza 1882. kod Civitavecchije).


Za ranijih vlasnika brodogradilišta u Martinšćici (prvi vlasnik Anton Katalinić, drugi Andrija Zanon, a od 1850. Kazimir Jakovčić) za Kostrenjane izgrađena su samo dva jedrenjaka: bark »Joso« (1844., 420 t), kasnije »Erminia« (vlasnici Andrea Scrobogna, Rijeka, Pietro Glavan, Kostrena i kap. Gaspare Baldassare Siroka, ujedno i zapovjednik), 1871. vlasnici iz Lošinja, 10. listopada 1876. prodan u Marseju grčkom brodaru i brigantin »Amazzone« (1848., 321 t, vlasnici iz Bakra, suvlasnik Mate Šoić Matin iz Kostrene, zapovjednik je bio Ignac Stipanović Antonov iz Kostrene), od 1865. »Ursula«, 1874. prodan u Trst i raspremljen.


Neki jedrenjaci izgrađeni u Martinšćici


Brik »Corvino«, 1857., 258 t (vlasnici iz Rijeke); brigantin »Urin«, 1865., 386 t (vlasnici iz Kostrene); brik »Erminia P.«, 1844., 328 t (vlasnici iz Rijeke i Kostrene); brigantin »Ursula«, 1848., 269 t (vlasnici iz Kostrene i Bakra); bark »Giuseppe Matteo«, 1855., 416 t (vlasnici iz Rijeke, Sušaka, Drage, Sv. Kuzma i Kostrene); bark »Ortensia«, 1856., 464 t (vlasnici iz Drage i Rijeke).



Bark »Pietro«, 1865., 362 t (vlasnici iz Bakra, Rijeke, Senja, Opriža, Krasice, Mošćenica i Kostrene); brik »Fanny«, 1866., 398 t (vlasnici iz Kostrene i Rijeke); bark »Regina Dal Cin«, 1871., 356 t (vlasnici iz Kostrene, Rijeke, Poreča, Bakra i Voloska); brik »Maria Romana«, 1872/73., 313 t (vlasnici iz Kostrene, Rijeke i Novoga).


Brik »Iro« 1865. (vlasnici iz Bakra, 1874. nakon brodoloma u Dardanelima prepušten osiguravatelju, na dražbi prodan vlasnicima iz Senja i Ike, 1881. ponovo prodan na dražbi i postaje »Grobnik«, vlasnici iz Grobnika i Kraljevice, kasnije »Pietro«, vlasnik iz Ancone te »Huda Verdi«, vlasnik iz Skadra).


Brigantin »Antonio G.« 1853. (vlasnik iz Cresa, kasnije »Natale S«, 1875. prodan na dražbi u North Shieldsu); brigantin »Fortunato Osvald« 1849. (vlasnik iz Kostrene, kasnije iz Velog Lošinja, 1855. prodan u inozemstvo); brik »Georg« 1870. (vlasnici iz Drage i Lovrana, 1876. »John«, 1885. »Carolina G.« vlasnik iz Oprića, 1898. prodan u Tursku).