Eksepedicija

POD LOŠINJSKOM JEDROM Uskoro put Europe

Marina Đukanović

Popravljen kut tridesetgodišnjeg floka koji je dvaput oplovio svijet

Popravljen kut tridesetgodišnjeg floka koji je dvaput oplovio svijet

Uskoro ćemo biti spremni za polazak prema Europi, pa vijesti o relaksaciji mjera i otvaranju granica za nautičare koje pristižu iz Hrvatske daju nadu da će i ostatak Mediterana otvoriti granice



Boravak u Brazilu prije dvije godine ostao nam je u jako lijepom sjećanju i baš smo se veselili ponovnom dolasku u Salvador. Treći po veličini grad smjestio se na ulazu u najveći južnoamerički prirodni zaljev, Baia dos todos os Santos, na poluotoku koji zadire u Atlantik i s mora neodoljivo podsjeća na Manhattan. Stotine gusto zbijenih nebodera, naizgled poput šibice tankih, čine suvremenu urbanu jezgru višemilijunskog grada koji proteže na desetke kilometara uz obalu, razgranat u nepregledna naselja malih kuća, kućica i nastambi zbijenih u favele.


Prošli put baza nam je bila Bahia marina u centru, tik ispod starog grada, sa svim pogodnostima koje nude suvremene marine. Sve nam je bilo blizu, na maksimalno 10 minuta vožnje Uberom, svaki smo dan odlazili na tržnice, u trgovine, navečer u grad na druženje s prijateljima i u restorane. Ulice grada vrve životom, plaže su pune ljudi…


No život u doba korone je nešto sasvim drugo. Kao i svugdje u svijetu, na snazi su mjere prevencije i formalno je sve zatvoreno. Sve marine su zatvorene, zabranjen je nautički promet i tek uz intervenciju smo dobili dopuštenje za uplovljavanje. Vez nam je prijatelj Fran pronašao na gatu malog privatnog škvera koji vadi glisere i brodice na suhi vez. Do kupaone se probijamo kroz šumu plovila koja čekaju konzerviranje za zimu. Na pontonu nema tekuće vode ni struje, no ljubazni gazda nam je dovukao crijevo i kabel i svaki dan dođe pitati treba li nam što.


Krpanje jedra u sunčanoj pauzi između kiše

Krpanje jedra u sunčanoj pauzi između kiše




Nalazimo se oko 10 km od centra grada, u četvrti Lobato. Radničko naselje s niskim stambenim zgradama i trošnim kućama još je daleko od favele, no jedan je od tri najopasnija kvarta u Salvadoru, pa unatoč tome što se nasuprot nama, s druge strane male uvale, nalazi zanimljiva povijesna jezgra i prekrasna plaža, odustali smo od turističkog razgledavanja i šetnje kvartom. Prošetali smo centrom, gdje smo proveli tri dana kod Frana. Sablasno puste ulice u vrijeme najvećih gužvi, zatvoreni shopping centri, tek poneki automobil i dostavljači na motociklima. Najneobičnije je to što su plaže potpuno prazne – zatvoreni su svi ulazi velikim drvenim panelima i Brazilcima, naviklima na boravak na plaži, to je velika tragedija.


Za razliku od centra grada gdje se mjere prevencije strogo poštuju, pa rade tek supermaketi, ljekarne i poneki mali obrtnik (mi smo pronašli praonicu i servis mobitela), prema rubu grada sve je opuštenije. Iz taksija gledamo – rade automehaničari i drugi serviseri, na tezgama uz cestu se prodaje voće i povrće, otvoreni su dućani s odjećom, kućanskim potrepštinama, pa čak i trgovine zavjesama i lusterima. Ništa nam od toga ne treba, u našoj uličici u marketu kupujemo tek kruh, voće i povrće. Cijene su nevjerojatne – ananas, avokado, paprike, bamija i rajčice, puna vrećica svježe hrane niti 15 kuna.


Cijeli smo tjedan na brodu – nakon mjesec dana jedrenja protiv vjetra na Atlantiku puno je stvari koje treba popraviti, motor valja servisirati, voće i povrće pregledati. Kišna sezona u koju smo upali nimalo nam ne ide na ruku. Svaki dan pada kiša, katkad cijeli dan, katkad je oblačno s kratkim pljuskovima. Brod je stalno mokar i još nismo uspjeli posušiti vreće za spavanje i deke koje nam neće više trebati. Treba nam par sunčanih dana, hitno!


 "Sewing owl" - alat za krpanje jedra

“Sewing owl” – alat za krpanje jedra


Ipak, stalno nešto radimo, koliko je moguće. Saša je servisirao vinčeve i motor, popravio drvene police koje su se odvalile, oprao i napunio kanistere pitkom vodom, te ju dodatno ručno filtrirao jer nam baš nije ulijevala povjerenje. Ja sam se opet uhvatila krpanja – ovaj put je to flok koji je na Hiru još od kraja 80-ih i već je jednom oplovio svijet. Kut jedra raspao se načisto, popucao je konac po svim šavovima. Dva dana mi je trebalo da cik-cak bodom ručno preštepam i povežem, najprije šav na samom jedru, a potom i sedam panela koji ojačavaju kut jedra. Tko je ikad krpao dakronsko jedro zna kolika je muka probiti iglu kroz više slojeva platna, ali imamo za to specijalnu alatku, »sewing owl« koja mi je najbolji prijatelj na brodu.


Uskoro ćemo biti spremni za polazak prema Europi, pa vijesti o relaksaciji mjera i otvaranju granica za nautičare koje pristižu iz Hrvatske daju nadu da će i ostatak Mediterana otvoriti granice.


Lijepo je na putu, ali veselim se polako i povratku doma, na Lošinj.