Prošlog smo tjedna prešli ekvator i po prvi put su nas tijekom noći posjetili dupini. Isto jato nastavilo nas je posjećivati svaku večer – obično iza ponoći začujem pljuskanje i puhanje, pa dupini okruže brod i na pola sata imam društvo na noćnoj gvardiji.

Jedna noć je bila kao na filmu. Mirna večer s malo vjetra nije slutila na dobro. Pred nama su se nagužvali crni oblaci i vjetar je ojačao, a kad je počelo sijevati na horizontu, požurila sam pospremiti elektroničke uređaje u pećnicu, da ih zaštitim od eventualnog udara groma. Kako je vjetar naglo pojačao na preko 20 čv, brod se nagnuo i Saša se probudio.

S prvim kapima kiše, Saša oblači nepromočivo odijelo i izlazi van, a mene šalje unutra. Ležim na krevetu i gledam u otvoren krovni prozor kroz koji povremeno uleti par kapi kiše, kad odjednom uz gromoglasan tresak prozor se zalupi!

Skačem i jurim van, poznat mi je taj zvuk – na prozor je pao vang, velika željezna naprava koja služi kao kočnica za lantinu. Ima 7-8 kg i kad je tresnuo na prozor, pomislila sam da ga je smrskao.

Vang nam je jako važan, pa Saša prepušta kormilo autopilotu i penje se na kabinu da vidi što je puklo i može li se popraviti. Pitam mogu li što dodati iz kutije za alat. Kliješta.

U mojoj obitelji ja sam i kćer i sin. Koliko sam puta mami pomagala pripremiti kolače, toliko sam puta i tati pomagala sastaviti namještaj ili popraviti nešto. U kutiji za alat ništa mi nije strano.

Brzo pronalazim kombinirke i dodajem Saši. Mali gambet, pronađi neki manji traži Saša, dok se brod sve više naginje pod naletima vjetra. U kutiji s puno pretinaca za rezervne dijelove tražim mali gambet, no rezerve su prilično osiromašene, pa pronalazim neka tri moguća rješenja.

Saša je zguren pod jarbolom, brod je nagnut i brzo siječe valove, mrkli je mrak, oko nas huči more, kad u tom huku začujem poznato dahtanje – dupini! Okružili su brod i skaču kao sumanuti, utrkuju se s nama i igraju.

U jednom trenutku iz mora iskoči leteća riba i uleti kraj mene u kokpit! Što još?, pomislim. Da smo u nekom filmu, sad bi se dogodila neka katastrofa. U životu, ipak, i malo drame je sasvim dovoljno, pa kad je Saša popravio vang i vratio se u kokpit, odahnula sam.

Munje i gromovi su nas mimoišli, ali se crni oblak ipak ispraznio nad nama i do jutra su kante na palubi bile pune kišnice. Ja ništa nisam čula, toliko sam čvrsto spavala da sam prespavala oluju i prolom oblaka.

Ipak, kad me je Saša ujutro dotaknuo i rekao Kitovi. u trenu sam bila budna. Dvije sekunde mi je trebalo da izletim na palubu sa naočalama na nosu i mobitelom u ruci. Kitove jako rijetko vidimo, obično u daljini.

Ovaj put su lijevo, nedaleko od broda. Vidim poznate mlazove vode koje kitovi glasno ispuhuju – ogromni su! Čini se da idu prema nama, dva, možda tri? Jedrimo polako, a kitovi se još sporije približavaju pramcu. Pa mi ćemo se sudariti s njima!

Kad se na oceanu susretneš s kitovima oni uvijek imaju pravo prvenstva, ponajprije zbog toga jer su golemi. Skrećemo malo ulijevo, kako bi kitovi prošli ispred nas. Gledam, pet je jedinki, tri veća kita su daleko veći od HIRa, preko 15 metara sigurno.

Dva manja su otprilike veliki kao mi. Graciozni su, unatoč svojoj veličini. Prolaze na dvadesetak metara ispred broda, potpuno nezainteresirani za nas. Koji veličanstveni prizor za dobro jutro.Oduševljena sam.

Cijeli dan je prekrasan, iz moje perspektive. Sunčan je dan i bonaca je, konačno smo pronašli te doldrume bez vjetra i ja se nadam odmoriti dan-dva. Saša je, naravno, nervozan.

Čim nema vjetra, on je za kormilom i traži ga. Ja se ne dam smesti, odlučila sam uživati u danu i okupati se u Atlantiku. Zrak je oko 34*C, a more čak 29*C. Oko nas je ocean procvjetao, golema polja žutih algi plutaju, a mi sporo klizimo između njih.

Ispod jednog polja algi pojave se ribice i približe brodu. U par minuta formiralo se cijelo jato od tridesetak riba raznih vrsta, od 20-40 cm, koje plivaju uz našu krmu i čupkaju alge s kormila. Opet imamo brodske ljubimce!

Ovo je prilika da zaplivam u Atlantiku i neću je propustiti. Saša me pita kroz smijeh A ribe? A kitovi? Činjenica da smo baš tog jutra susreli kitove neće me pokolebati. Ta neće me progutati?! Ako je Pinokio preživio, valjda ću i ja.

Ribe mi ulijevaju povjerenje – da ima nečeg opasnog oko broda, već bi one pobjegle. Ipak, ne bih se baš kupala u algama, pa tražim područje gdje je more čisto. Prekrasno bistro plavetnilo ispred mene krije dubinu od preko 5.000 metara.

Nalazimo se iznad Gambijskog bezdana. No mene ne brine tih 5.000 metara, ja dosežem tek metar i pol u dubinu i nadam se da u tih metar i pol nema morskih nemani. Skačem na glavu (a kako drugačije?) i plivam prema krmi.

Prvo kupanje ove godine. Na oceanu smo i nema smisla udaljavati se od broda. I kad stoji brod se zapravo kreće, pa brzo lovim spuštene stepenice i izlazim van, sretna kao malo dijete zbog kupanja od niti dvije minute. Plivala sam nasred Atlantskog oceana.

Iduće jutro u zoru opet me Saša budi, Dupini. Moji noćni prijatelji došli su se pokazati na dnevnom svjetlu. Tamni su i mali, puno manji od naših jadranskih dupina, ali nekako brži i okretniji. Igraju se pa nas napuste.

Danas su nam doveli i društvo. Jato dupina koje smo zatekli u lovu i hranjenju okruženo je s desetak kitova koji plutaju na površini u polukrugu. Zagledani u dinamičnu akciju dupina prekasno smo shvatili sa dio tih leđnih peraja zapravo nisu dupini.

Kitovi su ostali iza nas, dok smo mi s dupinima odmakli prema sjeveru. No nakon pola sata ti kitovi su nas došli pogledati – doslovno. Sustigli su nas i okružili brod iznenada.

Pažljivo su nas odmjerili sa svih strana, znatiželjno se približavajući na tek nekoliko metara od broda. Bitno manji od onih prije par dana, dugi oko 3-5 metara, ovo su kitovi četvrtaste glave i jako zavinutih leđnih peraja, kao neki križanac između kita i dupina. Prijatelji biolozi iz Instituta za proučavanje mora Plavi svijet sigurno bi ih lako identificirali.