Zaustavljanje u Gibraltaru planirali smo da traje 3-4 dana, tek da obnovimo zalihe i posjetimo majmune. No, zbog nezgode prilikom uplovljavanja, boravak je neminovno potrajao dulje.
Nakon što smo pronašli majstora da ispravi čeličnu konstrukciju za autopilot i okvir na krmi Hira, posvetili smo se standardnim aktivnostima – čišćenje broda, izbacivanje smeća koje skupljamo tijekom plovidbe u plastične vreće i odlažemo na kopnu, pranje rublja, kontrola ulja i redovni servis motora, punjenje tankova i kanistera vodom. Ako za Sašu jedrenje oko svijeta znači popravljanje motora na egzotičnim lokacijama, za mene je to definitivno krpanje jedara. Gotovo da nema luke u kojoj nisam provela dan ili dva sa iglom i koncem u ruci, pogotovo na ovoj zadnjoj etapi, od Argentine prema Hrvatskoj. Naša »lošinjska jedra« malo su se pohabala.
Deseti rujna u Gibraltaru se slavi The National Day, njihova verzija dana državnosti. Iako je Gibraltar formalno dio Kraljevstva Velike Britanije, istovremeno je i samostalna država s vlastitom vladom. Slušajući radio i političke govore na taj dan, pokušavam dokučiti taj komplicirani savez, neovisnost i pravo na samoodređenje, a opet čvrstu povezanost i odanost britanskoj Kraljici. Susjedi Allan i Alison pozivaju nas da s njima provedemo praznično poslijepodne i malo pojašnjavaju situaciju. Gibraltar broji tek nešto više od 30.000 stanovnika i većina ih je zaposlena u državnim službama. Vlada Gibraltarcima daje dobro plaćen posao, a stan i parkirno mjesto dobivaju za 60 funti mjesečno.
U mirovinu se ide s 55 godina i mirovina je jednaka plaći. Sve se to, naravno, financira iz jake gospodarske aktivnosti koja se odvija u Gibraltaru, ali i od obilne potpore iz Londona. Sve u svemu, u Gibraltaru je mnogo Britanaca koji su pomalo ljubomorni na Gibraltarce, a teško im je to zamjeriti. Oni svoje plaće i mirovine moraju zaraditi po regularnim uvjetima. Ipak, Britanci vole Gibraltar. Iako voditelji i političari na radiju pozivaju stanovnike da ostanu doma i proslave praznik u krugu obitelji, buka i žamor koji dopiru s promenade i iz barova u marini svjedoče o velikoj gužvi, pa smo se mi lijepo zadržali kod ljubaznih susjeda sve dok je bilo hladnog džin-tonika. Gibraltar je gradić na poluotoku, uskoj visokoj stijeni duboko isturenoj u Mediteran, stoga se često naziva The Rock. Najveća znamenitost nalazi se na vrhu stijene – prirodni rezervat s kolonijom bezrepih makaki majmuna. Kreću se slobodno i u kontaktu su s ljudima. Zabranjeno ih je hraniti i dirati, no oni svejedno prilaze i traže hranu, ponekad vrlo bezobrazno.
Čim smo zašuškali vrećicom čipsa pojavili su se sa svih strana, kao u nekom apokaliptičnom filmu. Dečku ispred mene majmun je skočio za vrat i spretno pootvarao sve džepove na ruksaku u potrazi za hranom, a i meni je jedan skočio na leđa, iz puke obijesti.
Cijene u Gibraltaru dimenzionirane su za britanske turiste. To znači da se uglavnom hranimo na brodu. Srećom, blizu je supermarket, samo pređeš avionsku pistu. Mislili smo da se šale, ali ne – avionska pista nalazi se tik uz marinu, dnevno imaju osam letova tijekom kojih je spuštena rampa i zabranjen prelazak piste. Jedno poslijepodne, da malo protegnemo noge, odlazimo prošetati preko granice. Gradić La Linea zanemareno je naselje na periferiji Španjolske, pa ipak nije bez šarma. U nedjeljno poslijepodne trgovine su zatvorene, no terase restorana i barova su pune ljudi, jedu se tapas i pije se tinto de verano, crno vino pomiješano s hladnom limunadom.
Nakon 10 dana, spremni smo za polazak. Čelične konstrukcije su ispravljene i Saša ih je postavio na mjesto, autopilot Miško opet se ponosno koči na krmi. Provjeravamo prognozu – pred nama je dan-dva blagih istočnih vjetrova u opadanju, zatim relativno miran tjedan. No uočavamo opasnu pojavu u Jonskom moru – jedna libijska ciklona u prelasku preko Mediterana pretvorit će se u pravi uragan, sa vjetrovima jačine preko 100 čvorova na Otrantu. Nimalo nam to nije drago, jer takve meteorološke pojave mogu uzrokovati trajne nestabilnosti u atmosferi. Pa ipak, mi moramo krenuti i nadamo se da će se sve smiriti dok stignemo do Otranta. Pozdravljamo se sa susjedima i isplovljavamo u Gibraltarski tjesnac. Naš ‘blagi istočnjak’ odmah pokaže očnjake, pa se za čas oko nas roje bijele krijeste na valovima od 2-3 metra. Tješim se da je ‘u opadanju’, no cijeli dan i noć Saša se bori s valovima, dok ja mirujem i privikavam se na plovidbu. Iduće jutro preuzimam gvardiju, po kišnom i sumornom vremenu. Prizivam sunce. Na tren se kroz oblak probije par zraka i obasja brod, dok kiša pljušti. Pretpostavljam kako to mora biti lijep prizor za nekoga sa strane – mala jedrilica pod velikom dugom, ali meni nije baš osobito lijepo dok kisnem. Iz daljine sve izgleda drukčije, romantičnije, zar ne?
Pa ipak, napredujemo prema cilju i veseli me pomisao na sve ljude koji nas nestrpljivo čekaju na Lošinju i drugdje po hrvatskoj obali. Jedva čekam vidjeti draga lica i zagrliti roditelje. Kažu svi »Još malo!«. Još samo 1.700 milja. Hm, otkad je to malo?!
