Na Zelenortskim otocima proveli smo devet dana, no obzirom da nismo kročili na kopno, nemam osjećaj prekida putovanja. Na moru smo već šesti tjedan. Ipak, osim što smo obavili sve popravke, uspjeli smo se malo odmoriti i okrijepiti, pojeli smo nešto svježeg mesa (ok, smrznutog, na Zelenortskim otocima ne prodaju svježe meso), nešto zelenjave (da, uspjela sam sama pojesti svih kilu i pol zelene salate!), a uspjeli smo i malo obnoviti zalihe. Mornaru iz marine smo na papirić napisali što nam je potrebno iz trgovine i par sati kasnije dostavili su nam pakete s vodom, tonikom, limenke graha, graška i kukuruza, kečap i majonezu. Nismo baš to naručili, ali dečki su kupili ono što im se činilo prikladnim.

U ponedjeljak ujutro smo najavili odlazak iz Mindela, pa dolazi delegacija od čak tri policajca da obave formalnosti, popunjavamo formular i oni odlaze s našim dokumentima da u uredu lupe pečat. Recepcioner je bolje opremljen – dolazi s mobilnim POS uređajem i bez problema plaćamo marinu karticom. Ugledam na računu stavku čuvanje čamca i naljutim se ne samo da nismo koristili gumenjak za odlazak na kopno, nego nismo ni iskoračili s broda. Nakon što u šali prigovorim da smo zaslužili neki popust jer nismo koristili recepciju ni bar, internet ni kupaone, a prvih pet dana smo bili bez vode i struje, recepcioner nam umanji ukupni račun za 30-ak posto. Nije da je skupa marina, ali red je red. Za nabavku dvadesetak kilograma svježeg voća i povrća dodijeljeni su nam mladić i djevojka. Odlaze s mojim popisom na tržnicu, a ja se veselim jer se nadam da će ženska ruka znati odabrati svježe i zdravo povrće. Pred nama je dva do tri tjedna plovidbe, još uvijek smo u tropima i bez hladnjaka, pa je iznimno važno da su namirnice svježe i što zelenije, kako bi što dulje potrajale. Nažalost, obzirom da se ovdje gotovo ništa ne uzgaja, većina voća i povrća dugo putuje da bi uopće stigla u Mindelo. Kupus koji dobivam već ima uvele vanjske listove, krastavci su prezreli, tikvice imaju oštećenja, a pola paprika zgnječeno je u dolasku. Dok snuždeno perem i brišem dragocjene namirnice i gunđam sebi u bradu, Saša se smije i podsjeća me da smo sretni što smo išta dobili, obzirom gdje se nalazimo.

Specifična stijena ispred luke Mindelo / Foto: M. ĐUKANOVIĆ

Iz Mindela isplovljavamo tek poslijepodne. Prema prognozi očekuje nas blag sjeveroistočni vjetar, 10-15 čv. Međutim, već pri izlasku iz marine, čim smo digli jedra, dohvati nas puno jači vjetar i nagne na lijevi bok. Saša me upozori da odmah popijem Draminu jer vani na pučini vjetar može biti samo još jači. I doista, čim smo odmakli iz zaljeva, u kanalu između otoka upadnemo u vjetar od oko 25 čv. Ne zvuči dramatično, ali za desetmetarsku jedrilicu razlika od 15-25 čv u vjetar znači razliku od ugodnog jedrenja punim jedrima uz blagi nagib broda do grubog jedrenja sa skraćenim jedrima uz veliki nagib broda. Otpilike kao razlika između laganog kasa i galopa. U roku od pola sata nakon isplovljavanja puna smo jedra skratili na olujni flok i prvi a potom i drugi krat glavnog jedra. Toliko o mirnom vremenu za polazak. Ali nije kriva netočna prognoza, prognoza je dobra, samo zanemaruje mikroklimu ovog otočja oko kojeg nastaju pojačana strujanja zraka i vjetar je uvijek jači nego na pučini. U Mindelu kontinuirano puše jak istočnjak, tako jak da nam je u nedjelju pred zoru pukao privezni konop, od neprekidnog silovitog poskakivanja i natezanja. Iako vezani u marini, osjećaj je bio kao da smo na pučini. No, ima to i svoju dobru stranu. Zbog tog neprekidnog ljuljanja u marini moj se centar za ravnotežu nije ulijenio i po isplovljavanju, unatoč jakim valovima, ovaj put mi baš nimalo nije zlo. Čak mi ni miris zgnječenih paprika nije smetao, štoviše, odmah sam ih iskoristila za večeru.

Ipak, onih pola Dramine uspavalo me je, pa dobivam poštedu od gvardije prvu večer. Tijekom noći, čim smo se odmakli od otočja, vjetar opada na prognoziranih desetak čvorova i Saša diže jedra. Dva dana pušu nam blagi sjeveroistočni pasati. Iako jedrimo u vjetar, ugodno je i punim jedrima lijepo napredujemo prema sjeveru. No sredinom tjedna situacija se dramatično pogorša, pasati krenu puhati više sa sjevera, vjetar pojača preko 20 čv, a valovi postanu puno veći i nepravilniji. Život na brodu pretvori se u hibernaciju valovi silovito ljuljaju brod u svim smjerovima, a povremeno se neki val tako jako razbije o trup kao da nas udari kamion. Kretanje svodimo na minimum, tek koliko je neophodno za promjenu jedara i odlazak na zahod. Kuhanje je nemoguće. Za ručak dijelimo vrećicu čipsa i narezane jabuke. Za večeru imamo sir, salamu i ukiseljena jaja. Kad se vrijeme malo smiri, opet ću kuhati, do tada jedemo improvizacije.

Ono što nas muči je činjenica da uz ovaj vjetar jedva da napredujemo. Umjesto prema sjeveroistoku i Madeiri, plovimo prema istoku i kako sada stvari stoje, završit ćemo u Gambiji. Mislim, naravno da nećemo, vjetar će u nekom trenutku oslabiti i promijeniti smjer, mi ćemo u nekom trenutku okrenuti brod i zaploviti prema sjeveru, dokopat ćemo se te Madeire i Europe, prije ili kasnije. Ali kad smo ovako u hibernaciji, dok Hir galopira kroz valove, a GPS stoji u mjestu, čini se beskonačno i beznadno, čak i optimistu popit mene.

Srećom, postoji pjesma za sve, pa glazbom liječimo turobna raspoloženja. Ne preostaje nam drugo nego biti strpljiv, jer kako u pjesmi kaže Mile Kekin: I ovo će proći.