Slike katastrofe s talijanskog otoka Ischia proteklog su vikenda obišle svijet. Bez namjere da prepričavam događaj o kojemu su izvijestili gotovo svi mediji, ponavljam ono osnovno. Na poznatom se otoku odron, što su ga izazvale obilne kiše, sručio na gradić Casamicciola Terme. Došlo je do urušavanja kuća, bujica je nosila sve pred sobom, ulice su zatrpane, automobili završili u moru, bilo je poginulih, ranjenih i nestalih. Saniranje posljedica traje više dana, i još će trajati. Teško je za gledati, mogu zamišljati kako je onima koji su se našli u tom užasu.

Sve to ponukalo me da nešto napišem, ne o nesreći što je zadesila ljude, nego o otoku, o Ischiji. Davno sam bio na tom otoku i ostao mi je u trajnom sjećanju. Nevelik otok, ne može se uspoređivati s talijanskim velikanima, kao što su Sicilija i Sardinija. Ne bi dominirao niti na našoj, istočnoj obali Jadranskoga mora. Površina mu je nešto veća od 46 četvornih kilometara. Za usporedbu, naš najveći otok – Cres, ima površinu od 405,7 četvornih kilometara. Kada bismo ga uvrstili među jadranske otoke, našao bi se na 15. mjestu, između Ugljana i Lastova. Ugljan se rasprostire na 50 četvornih kilometara, a Lastovo ima 40,8.

Zato se, međutim, brojem stanovnika naši otoci ne mogu uspoređivati s Ischijom. Skoro pa ima kao svi naši otoci zajedno. Prema dostupnim podacima, Ischia ima oko 62.000 stanovnika. Naš Cres ima ih tek 2.875, prema lanjskom popisu. Najmnogoljudniji je Krk s 20.000. Površinom bliski Ugljan ima 5.813, a daleko Lastovo samo 744 stanovnika. Da, to su naši otoci…

Neobičan trajekt

Na Ischiji sam bio krajem sedamdesetih prošlog stoljeća. Uistinu davno! U to vrijeme nije bila nešto poznata, još manje turistički razvikana. Bolji poznavatelji govorili su da se nalazi nasuprot tada slavnog Caprija, svaki s jednog kraja Napuljskog zaljeva. Od Napulja Ischia je udaljena petnaestak nautičkih milja. Teško se tada dolazilo do informacija, putovali smo na Ischiju, a znanje o njoj bilo nam je više nego skromno. Lako je danas, dva – tri klika na internet i sve ti je servirano. A tada… raspitivao sam se u Trstu i nisam puno saznao. Nešto sam pronašao u popularnom i cijenjenom magazinu Mondo Sommerso.

Ne sjećam se godine, ali pamtim datum putovanja – 13. lipnja, Antonja, na prometnicama oko Padove vladala je neopisiva gužva. Na trajekt za Ischiju ukrcali smo se u luci Pozzuoli, blizu Napulja. Neobičan trajekt nekog lokalnog brodara, isplovljavao je kad se većim dijelom popunio, a krcao je samo osobne automobile. Za vrijeme plovidbe saznao sam da je to bivši putnički brod naše Jadrolinije, jedan iz serije pjesnika. Koji, nisu mi znali reći. Brodu je zadržano staro nadgrađe, a doljnja paluba, gdje su nekad bili saloni, pretvorena je u garažu. Rampa za vozila nalazila se na krmi.

Grad Ischia bio nam je luka iskrcaja, a mi smo odsjeli u gradiću Forio na zapadnoj strani otoka. Između dvaju gradića vozili smo se cestom što kontinuirano prati obalu, more nam je stalno bilo s desne strane. Cesta vijugava s mnogo uzbrdica i nizbrdica, slika pejzaža stani i gledaj. Puno toga na Ischiji me vratilo u djetinjstvo na rodnom otoku. Život na ulici, svi sa svima istovremeno i glasno razgovaraju, uske ulice, bolje rečeno uličice. I neopisiva automobilska gužva, voze dvosmjerno, a jedva može proći i jedno vozilo! Ali, ništa nikoga ne smeta, nitko se ne ljuti, čuju se samo sirene onih na kraju kolone… Vidjevši našu registraciju i nesnalaženje u toj gunguli jedan domaći čovjek pokušava nam pomoći, ustaje iz hladovine, staje nasred ulice, viče, maše rukama, tjera vozila na obje strane. Viču i vozači na njega, ali ga i slušaju. Pravi domaćin, prava dobrodošlica!

Poznato lječilište

Proveli smo tamo pet dana. Uspio sam upoznati veći dio otoka, s kopnene i morska strane, upoznao i ljude od mora, ribare. Dvojica su mi ostala u pamćenju. Stari ribar koji je na moru proveo puno više noći nego kod kuće u krevetu, o čemu su zorno svjedočile njegove oči. Drugi je bio dječak od 14 ili 15 godina koji je već zagrizao tvrdi ribarski kruh. Malo je pričao, ali je more dobro poznavao. Počelo je puhati, pa sve jače, okrenulo na neveru, bili smo mokri doslovce do kože i promrzli, a on nije ni pomišljao na povratak u luku. Njegova barka, koliko se sjećam bio je drveni tirenski guc dužine oko pet metara, prkosila je moru i vjetru. A i on se htio pokazati pred ljudima s drugog mora.

Saznao sam tih dana da je Ischia otok vulkanskog podrijetla te da je Talijani zovu »zeleni otok«. Malo mi je čudno to zazvučalo, jer znam što je mediteransko podneblje i kakvi su otoci tog područja. Za razliku od većine ostalih, Ischija obiluje bujnim zelenilom. Također, termalnim izvorima, pa se najprije pročula kao jedno od najpoznatijih talijanskih lječilišta s mineralnim i termalnim izvorima temperature do 65 stupnjeva te ljekovitim blatom. Tek je kasnije postala poznato turističko odredište što ga ponajviše posjećuju gosti iz Njemačke. I tada je na otoku bilo turista i hotela, ali se brojke ne mogu uspoređivati s današnjima. A i ti hoteli nisu obilovali zvjezdicama.

Najezda komaraca

Prvo iznenađenje po ulasku u hotelsku sobu bile su mi mreže na prozorima. Naprosto nevjerojatno! Na recepciji saznajem da je to zbog komaraca. Potvrdu sam dobio tijekom noći, valjda nitko iz naše grupe nije odspavao sat vremena u komadu, zujanje nije prestajalo, grizlo nas je po čitavu tijelu, sami sebe nismo prestajali šamarati. Zatvaramo prozore, vrućina je nepodnošljiva, oblijeva nas znoj. Jedva smo dočekali jutro, grozno smo izgledali, kao da bolujemo od boginja. Spas smo potražili – i našli – u mjesnoj ljekarni. Nismo trebali puno objašnjavati, simpatičnim gospođama sve je bilo jasno, tada sam prvi put upoznao one »tablete protiv komaraca« što se danas mogu kupiti u svakom većem marketu. Tada su nam bile velika novost!

Snimanje »Kleopatre«

Živopisna Ischia poslužila je kao prirodna kulisa za snimanje mnogih filmova. Između ostalih, na tom je otoku djelomično sniman i čuveni povijesni spektakl »Kleopatra«, 1963. godine. Glavne uloge u njemu su igrale velike zvijezde – Elizabeth Taylor i Richard Burton. Bio je to dotad najskuplji film u povijesti svjetske kinematografije.