NAZIVI RIBA

Plavi svijet Branka Šuljića: Biger i pištać su nedorasla riba

Branko Šuljić

O nazivima riba može se u nedogled razglabati. Upuštaju se u to i oni koji se u živi svijet mora slabije razumiju. Uvijek je netko u pravu i ispravlja onog drugog, uvjeravajući ga da je njegova verzija najispravnija



Nisam namjeravao, ali moram se vratiti tekstu od prošle nedjelje. Potreban mu je nastavak! Da podsjetim, jer sigurno ima onih koji ga nisu čitali, a neki su i zaboravili, pisao sam o neuobičajenoj pojavi velikih plova nedorasle plave ribe uz samu obalu, te manjim plovama plavica što su ih nemilosrdno progonile.


Napisao sam da se radilo o pištaću, nedoraslim inćunima. I, stiže reakcija, ispravak netočnog navoda. Iz Crikvenice je nazvao Dušan Rebernik.


– Moram vas ispraviti, ukazati na jednu nepreciznost, govori mi stari poznanik iz sportskog ribolova, ali i njegove profesije projektanta brodova. Napisali ste da je pištać nedorasli inćun. Kod nas u Crikvenici nedoraslog inćuna zovu biger, a pištać je nedorasla srdela. Znate, mi Crikveničani smo saragari, i na to smo osjetljivi, objašnjava mi Dušan.


Crikveničani su Saragari



Mi Crikveničani smo saragari, ističe Dušan Rebernik. Saragari treba pisati velikim S, isto kao što pišemo Boduli. Za taj naziv znam godinama. U široj javnosti rijetko se čuje, ali bliži susjedi samo tako ih zovu. Zašto, pitat će mnogi, odakle taj naziv?
Kroz dugu povijest, dok turizam nije preuzeo dominaciju, Crikvenica je bila pretežno ribarsko naselje. Bili su Crikveničani uspješni ribari, inovatori u ribarskom poslu, takvi da su se neki iskazali u svjetskim razmjerima. Uz ostale vrste, u velikim količinama za ono vrijeme, lovili su malu plavu ribu, srdele, inćune i papaline. U davnijem vremenu što ga neki od nas još pamte, papalina se lovila u velikim količinama, neusporedivo više nego inćun. A, u Crikvenici papalinu zovu sarag i – eto Saragara!

Nazivi riba uvijek su zanimljiva tema za raspravu. Upuštaju se u nju i oni koji se u živi svijet mora slabije razumiju. Ne bježim od toga da nisam mogao pogriješiti, ali dobro je znano kako su u nas, i ne samo u nas, nazivi riba i ostalih morskih organizama ispremiješani. Riba koja je nekima lokarda drugima je plavica, još veće nesporazume stvaraju gavun i oliga, da ne ponavljam što se sve svrstava pod girice. Pa je tako i s bigerom, odnosno pištaćem. U svakom slučaju, nedorasla riba!


Potvrda s terena


Dušan Rebernik dao mi je povoda za razmišljanje. O nazivima riba može se u nedogled razglabati. Uvijek je netko u pravu i ispravlja onog drugog, uvjeravajući ga da je njegova verzija najispravnija. Umjesto toga, posegnuo sam za stručnom literaturom, slobodno mogu reći i znanstvenom.


Konzultirao sam kapitalno djelo prof. dr. Vojmira Vinje, velikog hrvatskog lingvista i akademika. »Jadranska fauna: etimologija i struktura naziva« naslov je dviju njegovih knjiga, objavljenih prije gotovo 35 godina, u kojima obrađuje nazive jadranskih riba i ostalih morskih organizama.


Kao nitko prije i poslije njega, a vjerojatno i malo tko u svijetu, upustio se u analizu i istraživanje porijekla naziva, od antičkih vremena i pisaca, preko naroda koji su bili u doticaju s Mediteranom i hrvatskim Jadranom, i koji su ovdje ostavili bilo kakav trag. Uz to, desetljećima je obilazio teren, posjetio svako naselje na obali i otocima, razgovarao s ljudima, posebno ribarima, zapisivao i uspoređivao. S obzirom na to da su njegove knjige nastale u vrijeme bivše države, nije se ograničio samo na hrvatski prostor, nego je obradio i obalu ostalih republika. I sam je bio s mora, rođen u Dubrovniku, a odrastao na Korčuli, u Splitu i Šibeniku. Vrstan poznavatelj riba i života u moru u cjelini.


Kirci nisu bili ribari

U novije vrijeme Crikveničane zovu Kirci, što oni nisu, objašnjava Miljenko Žanić iz Novog Vinodolskog, dugogodišnji lučki kapetan.
– Crikveničani su bili uglavnom ribari, za razliku od naših Novljana. Mi smo Kirci, što dolazi od kirijaša. Novi je bio luka za ukrcaj drva, a njih su prevozili kirijaši. Puno kasnije, praktički u novije doba, doseljenici u Klenovicu postali su ribari. Mogu spomenuti još jedan detalj. Najbliža željeznička stanica u to vrijeme bila je Plase. Kirijaši su noću odlazili na Plase, dočekivali vlak i gospodu koja se iskrcavala prevozili do morskih odredišta. To je tada bilo jedino prijevozno sredstvo do mora, priča Miljenko Žanić.

Za svaku ribu on donosi mnoštvo naziva, navodeći precizno iz kojeg je mjesta koji naziv. Za srdelu, uz ostale, navodi nazive pištač i pešteč. Ponegdje papalinu nazivaju pistač, a jedan od inćunovih naziva je bigar. Dakle, upravo onako kako je rekao Dušan Rebernik!


Izgled može zavarati


Ipak, točno sam napisao da se radi o pištaću, nedorasloj srdeli, samo sam bio u zabludi. Ona konstatacija o nedoraslom inćunu mnoge je zbunjivala. Te ribice izgledale su kao inćunići, ali su imale puno sitnih ljuski. Tipično za srdelu jer, znamo, inćun nema šćame. Tu dilemu opet sam riješio zahvaljujući Vojmiru Vinji. Citiram jednu rečenicu iz navedena djela: »Izduženo i vitko tijelo malih sardelica s izrazito šiljastom gubicom.« Zato smo vjerovali da su to nedorasli inćuni. Sad znamo više!


Sljedećom prilikom, ako se takvo nešto ikada ponovi, bit ću oprezniji i pažljiviji. Ponovimo – bio je pištać, nedorasle srdele. To je logičnije. Te su ribice, očito, iz zimskog mrijesta. Ma koliko bili brzorastući, s obzirom na znatno kraći životni vijek, inćuni iz svibanjskog mrijesta teško da su mogli toliko narasti za dva mjeseca. A, jednom sam čuo od stručne osobe: inćuni nakon mrijesta u našemu moru sele na odrastanje uz talijansku obalu. Pa se vraćaju…