Poziv je došao s lošinjskog otočja, konkretno s Velih Srakana. Zove dugogodišnji prijatelj Dubravko Balenović. Ne moram ga predstavljati. Onima koji ne znaju samo najkraće: veliko ime u svijetu podvodnog ribolova i ronilaštva. Da, prije puno godina.

Govori Dubi: »Napiši nešto o ribolovu menula. Žale se ovdašnji ribari, praktički tu je ribu zabranjeno loviti, iako službena zabrana nikad nije ozakonjena. U dijelu godine nekad je otočnim ljudima menula bila neizostavno na jelovniku. Sada je nemaju gdje kupiti, nema je u ribarnicama!«

Problem s lovom menula nije novost u hrvatskom ribarstvu. On se pojavio tijekom pregovora naše zemlje za ulazak u Europsku uniju. Već tada su nam briselski pregovarači spočitavali korištenje nekih alata, najavljujući da njima nema mjesta u EU ribarstvu. Neke smo uspjeli sačuvati, a s nekima se ne smije ribariti na lokalitetima gdje su tradicionalno korišteni.

Zimska lovina

Kada je menula u pitanju, problematična je obalna povlačna mreža koćica ili tartana. Alat kojim se menula najviše lovila. Ona nije službeno zabranjena, ali se ne smije povlačiti iznad dna pokrivenih morskim cvjetnicama, posebno posidonijom. A, upravo na tim terenima lovi se menula! Ribolov menula koćicom obavljao se od početka studenoga do kraja veljače.

»Već tri godine ne smijemo raditi s koćicom, žali se Aldo Lukšić, ribar iz Malog Lošinja. Sve je to zabranila Europska unija jer njihovi ribari nemaju takav alat. Oni štite aligu (posidonija) jer je kod njih gore na sjeveru nema. Što oni znaju kakvo je stanje u našem Jadranu. To nije za usporedbu.«

Imaju ribari argumente za obranu svojih stavova. Aldo Lukšić nastavlja priču:

»Kad su nam zabranili koćicu došli su stručnjaci iz Zagreba, proučavali su aligu preko koje smo godinama povlačili mrežu. Napravili su studiju i u njoj zaključili da je 95 posto alige u dobrom stanju. Ništa nam to nije pomoglo.«

Aldo Lukšić nije jedini lošinjski ribar koji je lovio menule. Ima ih više…

»Menule ne lovimo više od dvije godine. Godinama sam radio s tom obalnom mrežom koćicom. Ja sam mali ribar, imam mali brod. U dijelu godine od toga sam živio. I narod je ostao bez jeftine hrane u zimskim mjesecima.«

Nije, međutim, samo koćica problem ribara koji rade s malim alatima. Ima još alata za lov menula, ali… kao da ih i nema. Zabranjena je bila i zimska trata migavica, mreža potegača.

Sve su potpisivali

»Sada su je dozvolili, dali su 30 odobrenja. I ja sam ga dobio! Od toga nemamo koristi jer su povećali oko. Prije je bilo 12 milimetara i moglo se uloviti nešto menula. Sa sadašnjim, puno većim okom menule se ne mogu loviti. Za lov menula ostala je samo mreža stajačica buskavica. Ništa od toga…«

Menule se ne love, oštećeni su ribari i potrošači ribe. Istina je, u ribarnicama se nude mnoge druge vrste, ima i jeftinih, nije menula jedina. Ali je ona tradicionalno bila na jelovniku naših ljudi.

»Kada smo ulazili u EU, naši su sve potpisivali, samo da nas što prije prime. O nama malim ribarima nije se mislilo. Trebali smo se ugledati na Grke, oni su sačuvali svoje specifičnosti. Mi smo dozvolili ukidanje naših tradicionalnih alata. Ne može se u čitavoj Uniji ribarstvo jednako tretirati i po istim propisima«, zaključuje Aldo Lukšić.

Stoljetni zimski obrok

Srdela i menula, ili gira, stoljećima su bile hraniteljice pučanstva naših otoka i većeg dijela priobalja. U toplijem dijelu godine srdela, a zimi menula, gotovo svakodnevno bile su na njihovu jelovniku.

I dobro kada je bilo te jeftine ribe, jer nemesni obrok nije bila rijetkost. Srdela je i danas riba koja se najviše lovi u našemu moru, s najnižom cijenom na ribarnicama. Ponuda menule bila je uvijek slabija, neke ribarnice rijetko su je viđale, na primjer, naša riječka.

Cijena menule uvijek je bila viša u odnosu na srdelu, ali dostupna većini kupaca. Nije ni čudo, menula je bijela riba!

Frigane menule i broskva začinjena maslinovim uljem. Bio je to stoljetni klasičan zimski obrok u mnogim otočnim domovima, da ne kažem u većini.

U zimskim mjesecima menula u ribarnicama sada bi bila još potrebnija s obzirom na to da je u to vrijeme mala plava riba u lovostaju.

Dvije vrste gira

U Jadranskom moru žive dvije vrste gira, ipak je to »službeni« naziv u hrvatskom književnom jeziku. To su gira oblica i gira oštrulja. Oblicu na našoj obali još nazivaju menula, manula, gira, gera, oblica, samar, čikavica…

Neki narodni nazivi gire oštrulje još su bilica, lužina, manula, menula, menula šćava, oštrulja, samar, štriga…

Gastronomski gira oblica znatno je kvalitetnija. Ona je sitna riba vretenasta tijela s karakterističnim ustima na kojima se čeljusti mogu jako ispružiti. Maksimalno naraste do 20 centimetara dužine i 8 dekagrama težine, dok težina prosječnog primjerka iznosi 2-3 dekagrama.

U onim boljim vremenima, dok se menule moglo naći u našim ribarnicama, znalo se dogoditi da u jednom kilogramu nabrojimo pedesetak primjeraka.