Prvoga dana u mjesecu – ovome, srpnju – javio mi se Anton Tone Rudan, ribar iz Mošćeničke Drage. Kasno za promptnu objavu, odmah u broju od prošle nedjelje. Ali, tema je zanimljiva, ni sada nije kasno, i još će biti aktualna. Ovog puta manje je ribarska, a više vezana uz Zakon o trgovini.

U posljednje vrijemo puno se piše i priča o neradnim nedjeljama. Neću ništa od toga ponavljati, sve je rečeno »za i protiv«, tek ću konstatirati da te neradne nedjelje izravno pogađaju i ribare!

U prilog tome Tone Rudan dostavio je faksimil dopisa što ga je dobio od tvrtke Rijeka plus kojoj je, između ostaloga, povjereno obavljanje komunalne usluge tržnice na malo. Dobili su ga mnogi, ne samo on.

Iz gradske tvrtke objašnjavaju način primjene novih zakonskih odredbi, na koga se, i kako, odnose. Zabrana rada nedjeljom, navodi se u pismu, »ne odnosi se na korisnike usluga na tržnici koji prodaju vlastite poljoprivredne proizvode na štandovima i klupama na tržnicama na malo…« Ostali moraju »hitno dostaviti plan radnog vremena nedjeljom za 2023. godinu.« Ribari, znači, spadaju u te »ostale«, čak i kada prodaju vlastite ulove. Ali nisu poljoprivredni proizvođači, riba nije poljoprivredni proizvod! Iako posluju pod kapom Ministarstva poljoprivrede.

Ribari kreditiraju državu

S pravom negoduje Tone Rudan, vlasnik broda »Bigaj«, izravno je pogođen, budući da ima prodajno mjesto na riječkoj ribarnici. Nije jedini, velik dio hrvatskih ribara u vlastitoj režiji prodaje svoje ulove, ili dio ulova, registrirani su i za trgovačku djelatnost. I što sada? Jedan posao smiju obavljati i nedjeljom. Iako ne baš uvijek, jer imaju dosta lovostaja i raznih zabrana. Međutim, čak i kada rade i ulove, moglo bi im se dogoditi da taj ulov ne mogu prodavati jer im je nedjelja neradna.

Tone Rudan se žali, citiram: »Očajni podsjećamo da mi plivaričari imamo 180 radnih dana u godini. Od toga je 20 – 30 neuspješnih lovnih dana, zbog dupina ili tuna. Imamo tri mjeseca lovostaja godišnje, a još nam nije plaćena ni 2022. godina. S današnjim danom dug države je 6 mjeseci lovostaja. U devet radnih mjeseci imamo 9 – 10 mjesečina, a svaka donosi 4 – 5 neradnih dana. Također, u nepovoljnim vremenskim uvjetima ne možemo isploviti, a i toga se skupi podosta.«

Slijedi financijska računica. Njegova je tvrtka za sve mjesece lovostaja platila doprinose i plaće ribarima. Na brodu plivaričaru prosječno je 8 – 9 ribara, što iznosi 48 (ili 54) plaća. To je ugrubo najmanje 55.000 eura za radnike, bez obeštećenja poslodavca. Takva je Rudanova računica, a on ima jedan brod. Lako je izračunati izdatke tvrtki što imaju dva, tri, pa i četiri broda plivaričara.

»Hrvatski ribari beskamatna su kasica-prasica za Ministarstvo poljoprivrede, Vladu i državu u cjelini«, zaključuje Rudan.

Na kraju Rudan pita: »Kako isplanirati tjedan, mjesec i mjesece što su pred nama, ne znajući vremensku prognozu, koje će nedjelje biti radne, odnosno neradne? Po najnovijem prijedlogu Rijeka plusa i Ministarstva gospodarstva, kad u subotu na nedjelju bude bonaca, isto nećemo isploviti.«

Moramo dodati, u ovoj priči Rijeka plus praktički je nevažan, oni su na određeni način samo posrednici, pružatelji usluga tržnice, svojevrstan servis za korisnike. Zato ističu »da su i dalje na snazi odluka o vremenu obavljanja djelatnosti na tržnicama od dana 8. svibnja 2018. godine te odluka o obavljanju usluge tržnice na malo na tržnici Zamet od 29. lipnja 2020. godine.«

Tone Rudan zaključno ističe: »Ovo je iz duše istreseno, »sirovo tijesto«, pa ako ča morete, ne za nas, nego za sve hrvatske ribare i njihove prodavačice na temu radne i neradne nedjelje, pomozite.«

Nije dugo trajalo

Bit ću zadovoljan ako ovaj tekst bude barem malo od pomoći hrvatskim ribarima. Svi su u istoj kašeti, plivaričari, koćari i svi ostali, mnoštvo onih za koje kažemo da rade s malim alatima. Kroz duge godine pisanja o ribarstvu uvijek sam držao stranu ribara, pa makar i ne bili uvijek u pravu. Tko ne zna kakav je ribarski posao i život, neka provede s njima jednu noć na moru. Ali ne ljetnu, po bonaci i, eventualno, mjesečini. Neka to bude, na primjer, jedna kasnojesenska noć, s jugom i valovima od juga! Sljedećeg jutra drukčije će govoriti o ribarima!

Ne smatram se mjerodavnim komentirati Zakon o trgovini, tvrditi je li dobar ili nije, koje su odredbe kvalitetno riješene, a koje nisu. To prepuštam stručnjacima i ljudima od struke. Laički tek mogu konstatirati da smo u više od 30 godina samostalne hrvatske države imali dosta neuspjelih zakonskih eksperimenata. Svaki malo iskusniji pravnik lako će ih pobrojiti. Pritom je nevažno koja ih vladajuća većina potpisuje.

Mnogima od nas još je u sjećanju, već smo imali zakonski propisane neradne nedjelje. Nije dugo trajalo! Ali se sjećamo da je bilo dosta zbrke i traženja rupa među člancima tog zakona. Sjećam se, kolporteri su prodavali novine ispred zatvorenih kioska, drugi su se smjestili pred ulaznim vratima crkvi, čekajući da završi nedjeljna misa… Bilo je još, tko bi se svega sjećao… Tek, neradne nedjelje brzo su ukinute!

Iz tog vremena pamtim jedan komentar poznatog teologa i katoličkog novinara Živka Kustića. Njegovu snažnu poruku mnogi su, namjerno, zanemarili. On je, otprilike, napisao: »Nije grijeh raditi nedjeljom, grijeh je taj rad ne platiti!«