Piše Branko Šuljić

Mnogi naši otoci su, nažalost, samo – otoci. Planirao sam jesensko putovanje na jedan od njih, nisam mogao…

Branko Šuljić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

U ljetnim mjesecima moguće je putovati u svako doba na sve strane, nadasve na otoke. Ali sada…



Planirao sam neki dan putovati na jedan naš otok. Ne daleko, negdje u Dalmaciju, na Vis ili Korčulu, nego u susjedstvo, na kvarnerski otok. Nije to putovanje planirano u punoj turističkoj sezoni, već sada u kasnu jesen. I, nisam otputovao, naprosto nisam mogao. Da čovjek ne povjeruje, ali je tako. Na kraju 2022. godine prometne veze s našim otocima nisu za pohvalu! Ostavimo po strani trajekte i putovanje automobilom na otok, tu problema nema. Tema je javni promet, brodom i autobusom.


U ljetnim mjesecima moguće je putovati u svako doba na sve strane, nadasve na otoke. Ali sada… Tko nema automobil, nije mu lako i jednostavno putovati. Ni morem, ni kopnom. Može, na primjer, u Zagreb u svako doba, ali ne i na otok. Netko će primijetiti: zašto inzistiranje na putovanju javnim prijevozom, za što sam se osobno opredijelio, a ne automobilom. Uostalom, putovati moraju i oni koji ga nemaju.


Značajno unapređenje


Nakon uvoda, konkretno o onome što je povod ovom tekstu. Izuzmimo Rijeci najbliži otok Krk, on je cestovno dobro povezan s Rijekom, od jutra do večernjih sati. Ne nazivaju ga bez razloga predgrađem Rijeke. Isto se ne može reći za Lošinj, što podrazumijeva i Cres te Rab i Pag. Putovati se može, to nije sporno, brodom – katamaranom i autobusom. Ali ne onako kako sam zamislio. Otputovati ujutro iz Rijeke, provesti na otoku pet, šest sati, da se obavi posao i – vratiti se kući. Kroz radne godine obavio sam mnogo takvih putovanja na razna odredišta. Nekad sam tako mogao putovati i na kvarnerske otoke… Danas ne može!




Valjda svi znamo, iz Rijeke svakodnevno isplovljavaju dvije brzobrodske linije, svaka povezuje po dva velika otoka – jedna Rab i Pag, druga Cres i Lošinj te manje otoke u tom arhipelagu. Katamarani isplovljavaju u poslijepodnevnim satima, zimi ranije, a u ljetnim danima kasnije. Ujutro plove prema Rijeci, jedan dolazi relativno rano, dok se drugome mijenja vrijeme dolaska. Za ljude s otoka termini su povoljni, iskrcaju se u centru grada, obave posao, specijalistički liječnički pregled, posjete djecu, učenike ili studente i uvečer su kod kuće.


Uvođenjem brzobrodskih linija značajno je poboljšan promet s našim otocima. Jer, nekadašnje klasične brodske linije davno su ukinute, a i dugo se putovalo, pa se na otoke moglo samo cestovnim prometnim sredstvom. Problem je, međutim, kad netko želi putovati na otok na isti način kako otočani putuju u Rijeku. Oni nemaju takve mogućnosti. Ne mogu ujutro na otok, pa se predvečer vratiti kući. Nema pomoći niti od autobusnog prometa, red vožnje sličan im je redu plovidbe katamarana – ujutro s otoka prema Rijeci, a poslijepodne na otok. Onaj tko ima posla na otoku tamo mora prespavati, i to dvije noći.


Voze i plove paralelno


Na otočno odredište brzi brod i autobus u pravilu dolaze u predvečerje. I što se može tada obaviti – ništa, večera i spavanje! Sljedećeg dana ima dovoljno vremena za obavljanje svih poslova, čak i previše. Ali nema mogućnosti povratka, katamaran je otplovio ranim jutrom. I autobus, možda sat ranije ili kasnije. Praktički, voze i plove paralelno. U razdoblju od listopada do svibnja predstoji još jedno spavanje na otoku. Iskusio sam takvu varijantu, s ranim lijeganjem i još ranijim ustajanjem, da nemaš gdje kavu popiti. Doživio sam i to, neću reći u kojem gradiću, nisam mogao ručati, sve zatvoreno.


Spasio me mjesni market, koji je još radio! A, makar otoci ne oskudijevaju s ugostiteljskim objektima, i to svih vrsta. Glavnina njih, ponegdje i svi, rade sezonski, četiri do maksimalno šest mjeseci.


Jasno mi je, svugdje dominira ekonomska računica, promet je mali. Autobusom putuje baš onaj tko mora, otočani ponajmanje. Putna karta za katamaran znatno je jeftinija od autobusne, a žitelji otoka imaju i dodatne popuste. Mnogo puta nazočio sam jutarnjem pristajanju katamarana i iskrcaju putnika. Redovito su bili dobro popunjeni, što se ne može reći za autobuse. Logičnim se nameće pitanje: zašto je brodski prijevoz jeftiniji? Brzobrodske linije su državne, što podrazumijeva i njihovo subvencioniranje.


Slično je s ugostiteljima. Svojedobno mi se žalio jedan od njih: »Zimski promet je mali, ne zaradim niti za trošak struje i grijanja. Namirnice često propadaju, niti mi doma ne možemo sve pojesti.« Treba i njega razumjeti. Slušao sam i ideje da bi se lokalne vlasti trebale dogovoriti s ugostiteljima, tako da barem neki rade u zimskim danima, te da se smjenjuju svakih mjesec dana. Ne znam je li se negdje tražilo takvo rješenje, možda bi vrijedilo pokušati. Eventualno uz kakve subvencije, ili neke druge financijske olakšice.


Dvije povratne linije


Vratimo se ipak osnovnoj temi ovog teksta, a to je prometna povezanost otoka. Sjećam se donošenja prvog Zakon o otocima, negdje sredinom devedesetih prošlog stoljeća. U njegovu nacrtu stajalo je da svaki naseljeni otok mora imati tri povratne brzobrodske linije s kopnom, ili najbližim većim otokom. Lijepo zamišljeno, a nije realizirano do danas. I pitanje je kada ćemo tako putovati. Odmah u raspravi o zakonu ta je odredba nazvana utopističkom. U to vrijeme naši brodari nisu imali brzih brodova niti za jednu liniju dnevno.


Brzi brodovi ipak su zaplovili, u početku se »kombiniralo«, neki otoci nisu imali svakodnevne veze, sada ih imaju svi koji trebaju. Pričaju mi mnogi otočani da im je neusporedivo povoljnije putovati brodom u Rijeku nego automobilom. Mnogima čak i brže. Mišljenja sam da je došlo vrijeme za unapređenje tih brzobrodskih veza. Trebalo bi razmišljati o postupnom uvođenju dviju povratnih linija, da i ljudi s kopna mogu brodom na otok, i natrag u istom danu. Najprije bi trebalo sagledati kojim su otocima takve veze najpotrebnije, pa potom širiti, svakodnevno ploviti ujutro s kopna na otoke. Ne samo kvarnerske, nego i na ostalom dijelu našeg Jadrana.


Netko će odmah primijetiti da je to skupo, preveliki dodatni izdatak za državu, jer se sredstva iz proračuna traže sa svih strana i za raznovrsne potrebe. To donekle stoji jer brzobrodske linije nisu baš preveliki izdatak. U vrijeme uvođenja prvih brzobrodskih linija država nam je bila siromašnija nego danas, pa se novce ipak našlo. Netko će spomenuti krizna vremena. A, kada nismo imali krize, pa smo uspijevali isplivati!