Prilikom jednog našeg posjeta Kraju na otoku Pašmanu, na terasi obiteljske kuće upoznali smo Ivana Bačinića dok je pleo svoju ribarsku mrežu. Dogovorili smo ponovni susret, a na terasi gdje smo ga tad ostavili, smo ga i našli kad smo se vratili i to naravno – u poslu oko mreža. Kako je rođen u ribarskoj obitelji morao je naučiti ovaj zanat koji danas pomalo nestaje, a već s deset godina je primio ribarsku mrežu i iglu u ruke, i od tad nema stajanja. U Kraju je tako ostao samo on, meštar od 79 godina koji i dalje plete nove i krpa stare ribarske mreže.

Plesti, kaže nam Bačinić, može naučiti svatko, i to za kratko vrijeme. Osnovni alat je igla, kao i pločice pravokutnog oblika. Primjećujemo kako je našem majstoru jedna igla u rukama, a druga zataknuta za uho. A da je u svom poslu jako pedantan, potvrđuje nam i njegova žena Marija Bačinić koja nam je dočarala tu njegovu ljubav prema mreži, koju krpa polako, oko po oko. Još nam je otkrila kako je i perfekcionist jer ako negdje pogriješi ili mu bude oko viška, sve će rasparati i krenuti iznova. Inače, i Marija je nekad radila u tvornici mreža u Biogradu, ali kako kaže, ovo što on radi, ona ne zna. Žene na otoku rijetko su se bavile ovim poslom, više je to bilo za ribare koji su u društvu, uz ćakulu znali popravljati mreže prije ponovnog izlaska na more.

Foto Luka Jeličić

ZANAT KOJI IZUMIRE

Bačinić plete i ljeti i zimi. Kad je hladno, mreže unese u kuću, pa je kroz cijeli dnevni boravak zakači i krpa uz večernji Dnevnik. Ljeti je pak na terasi, među cvijećem i naslaganim mrežama koje čekaju osvježenje, tek malo konca.

– Naučio sam raditi s deset godina, uz oca i jednog susjeda. Tako mi je to ostalo u krvi, jedini sam ovdje sad u Kraju. Ovi mladi, to je njima danguba. Kažu »teraj dokle tera, pa onda novu«, ali ona je isto k’o nova iako si je dva puta bacio. Mreže se kidaju, ali treba ih popraviti. Može biti oštećena od dupina, ili dođe korenat i negdje se od kamen »zadije«, a nekad je netko i nožem raspara, objašnjava nam Bačinić.

Prisjetio se dana kada je u društvu znao uzeti svatko svoju mrežu i krpati dugo u noć pod svjetlom petrolejke.

– Mislim da sam ovog konca potrošio toliko da bih mogao tri puta kuglu zemaljsku proći. Sigurno! Bio sam 21 godinu u Kalima na plivarici, tamo smo krpali. Mreža se krpala dok god se moglo, dok ne bi počela pucati ispod prsta. Imao sam par mreža skoro 40 godina, tek sam ih ovu zimu bacio. To su bile mreže koje su se ručno radile, po trideset ili četrdeset metara… Danas sve kupimo u ribomaterijalu, a prije se sve radilo drveno… kod nas se igla radila od drva koje smo zvali »lopočika«, a mreža je bila od vune. Pravili smo mreže za tune, za morske pse, za gavune… ovisi koju ribu loviš, kazuje nam Bačinić dok nam pokazuje mjere za mrežu.

Foto Luka Jeličić

Danas su mreže koje ribari kupuju najlonske, dugotrajnije. Iako, o njima treba isto brinuti, od mora osušiti, a od sunca skloniti jer kako kaže Bačinić »nije ti to mriža samo za jedan dan«. Saznali smo i da mreža biti od dobrog najlona. Ne smije biti miješanog materijala koji bi brzo izgorio. Ali i kad krpaš, moraš čvrsto, ponekad dva ili tri puta napraviti uzalj da riba ne može dalje.

S obzirom na to da ribara ipak još ima, velika je potreba i za popravkom mreža. Međutim, ipak je ovo zanat koji izumire, nema puno majstora koji popravljaju mreže po starinski kao Bačinić. Njemu pak ljudi dolaze, mole ga da uzme mreže i popravi, ali on ipak odbija.

– Imam ja dovoljno svog posla, a koliko ću zakrpati, to je na meni… Kad mi dosadi, dignem se i odem! Ima njih koji kažu da bi došli naučiti, ali ‘ko bi onda vanka bio? Ima interesa, ali nema volje da se zbilja nauči. Kad ne bude više nikog da popravi, onda će možda biti prisiljeni sami. Inače, potreba za krpanjem ima, ljudi pitaju, mole da im pomognem, ali nemam ja vremena, imam puno svojih mreža pokrpati, kazao je Bačinić.

ODGOJNA MJERA

Samo je unuku dva puta naplatio krpanje, ali više kao odgojnu mjeru.

Foto Luka Jeličić

– Nisam nikad naplatio za mreže, ali ni ne radim drugome. Jedino unuku, ali ne zbog para, nego da se uhvati raditi. Naučio sam ja njega sve, i ribariti i krpati… sve zna, ali nikako da krene. Treba doći jedan »meštar« koji će ga natjerati na to, kazao nam je Bačinić kroz smijeh objasnivši da je taj »meštar« zapravo žena koja će ga dovesti u red.

Koliko će se brzo mreža popraviti ovisi o vrsti mreže, kao i o oštećenju. Danas su česti krivci za popucale mreže dupini, a Bačinić se prisjetio kako prije nije bilo noći kad ne bi došli raditi nered.

– Ukrade ribu ili ispara mrežu! Ja se sjećam, kad smo girice lovili, ja bih osjetio kad bi on meni čupao ribu iz mreže. Jednom sam mu iz usta čupao, dok je on bio dole na desetak metara. On vuče sebi, a ja sebi – pa tko je jači! Zadovoljan sam bio na kraju samo zato što mi nije učinio veliku rupu na mreži, kazao je Bačinić kojeg smo upitali jesu li dobrodošli oni koji bi željeli naučiti ovaj zanat.

– Samo neka dođe, neka gleda i uči. Pokazat ću par puta, ali ono što je važno je – strpljenje! Ovo nije za one kojima su živci tanki! Kad bi netko htio naučiti, ne bi mu trebalo puno vremena. Ma na jednoj mreži se već može naučiti, ali treba imati volju! Ali imam ja dosta i svog posla. Imam krpati »popone«, šest »balijuti« za veću ribu… onda imamo i »gavunaru«. Ma nikad mi neće dosaditi, meni ovo nije teško. Ja sam navikao, strpljen – spašen, nitko me ne tjera, kazao je Bačinić kojeg smo ostavili u poslu, kako smo ga i pronašli.