Lov na strmim obalama je zahtijevan i po svemu spada u ekstremne oblike sportskog ribolova. Bez obzira na odabir konačne destinacije, bilo to na vanjskoj strani Dugog Otoka ili na kakvoj velebitskoj strmini koja se pod oštrim kutem ruši u more, ribolovac je na takvim pozicijama uvijek izložen opasnosti. Povrede koje mogu nastati pri običnom pokliznuću mogu biti kobne, zbog čega se ribolovom na takvim pozicijama ne bi trebao baviti nitko tko nije dobro fizički pripremljen. U skladu s tim se ribolov u paru podrazumijeva. I bezazlena povreda, ako nema nikoga u blizini, može postati prava trauma. Osim toga, vrijeme provedeno u ribolovu, kao i prihvat ribe na takvim terenima, u društvu je uvijek lakši i ugodniji.

Pozicije na kojima se obala strmo ruši u more u pravilu su duboke i relativno siromašne ribom. Na dnu se, nakon što strmina završi sa spustom, najčešće nalazi dio odrona koji, u zavisnosti od dubine i smjera kurenta, može, ali i ne mora, držati ribu. Ukoliko je riba na tom dijelu odrona prisutna, do prvih grizeva će doći skoro neposredno nakon što sistem dotakne dno. Tabinje, kavale, šarzi i škrpine čest su ulov na takvim pozicijama koje drže ribu, no to zavisi ponajprije od položaja obale u odnosu na strane svijeta. I ovdje, kao na većini kamenitih terena, jugozapadu okrenute pozicije nude najkvalitetniji ulov.

Nakon tog odronjenog dijela, dno je uglavnom jednolično ravno, što u ribljem svijetu znači i izdajnički golo, pa se na tom dijelu većina ribe zapravo ne zadržava. Na takvom dnu možemo očekivati ponajprije landovinu poput golubova, raža ili pak paukova, listova i kokota.

Ukoliko strmi spust ima koju stepenicu prije konačnog sraza s dnom, može se očekivati da se na takvom zubu nalazi i riba. Od lovine se tu može očekivati najkvalitetnija riba, od fratra i šaraga, preko škrpina do zubataca.

Naravno, da bi pronašli takav zub, postoji samo jedan način – sondiranje olovnicom.

Na nekim se dijelovima obale može naići na više stepenica koje se nalaze neposredno jedna za drugom visinski udaljene desetak metara. U tim se situacijama riba najčešće nalazi u samom dnu prve stepenice, zbog čega s većinom standardnih ribolovnih pristupa ta riba ostaje nedostupna, ali ne i neuhvatljiva. Korištenjem kliznog plovka, najčešće adekvatno otežanog i dovoljno velikog wagglera, naješkane se udice mogu plasirati upravo u dnu takve prve stepenice, na mjestu gdje je okupljena riba.

U situacijama gdje se obala ruši strmo, ali ne dublje od dvadesetak metara, shore jigging se pokazao vrlo lovnom tehnikom. Ovim se specifičnim pristupom vrlo uspješno love svi uzobalni predatori, ali i većina pučinskih lovaca koji su na ovakvim terenima povremeni, a na određenim pozicijama i stalni gosti.