Ugora se lovi isključivo pridnenim sistemima, pri čemu je korištenje sajle imperativ i osnovni preduvjet koji može koliko toliko garantirati uspjeh u izvlačenju ove ratoborne i temperamentne ribe. Naime, ugorov je čeljusni aparat tako koncipiran da mu niti jedan najlonski monofil ne može odoljeti.

Predvezi za ugora se ne razlikuju od predveza za ostale pridnene vrste ni po čemu osim po sajli koja se nalazi kao sam završetak predveza na koju je vezana udice. Spoj udice i sajle se može izvesti na više načina – preko kopče, raznim čvorovima, direktnim vezom preko puškice…

Budući da je ribolov ugora spojen s mnoštvom potencijalnih zadjeva, mudro je između zogulina i sajle ubaciti manji komad najlonskog monofila. Tako se u slučaju zadjeva ne gubi ništa osim samog kraja predveza.

Bez obzira za koju se opciju odlučili važno je provjeriti nosivost prije zabacivanja, jer zakačeni ugor uvijek pribor stavlja na pravi test izdržljivosti.

Za ribolov na kamenitom terenu i inače je poželjno koristiti nešto jaču opremu, a ako je taj teren bogat ugorima, tada korištenje takve opreme postaje imperativ. Uz štapove dužine 3,60 metara i više, akcije preko 80 grama obavezno ide i struna većeg promjera, ne ispod 0,45 milimetara. Rola mora biti robusna, s jakom i pouzdanom kočnicom.

Poželjno je koristiti klizne oktagonalne olovnice radi smanjene mogućnosti upadanja u procjepe.

Ješka može biti bilo što, no izvrsnima su se pokazale lagano usoljene srdele ili inćuni, kao i manule, šaruni ili bugve kada odstoje koji dan bez hladnjaka. Posebno je učinkovit krak hobotnice ili mušuna malo nagoreni plamenom upaljača, s tim da upaljač ne smije biti benzinski.

Ješka se postavlja tako da vrh udice obavezno viri. Mnogi ribolovci pri ješkanju srdeli kidaju glavu ili otvaraju trbušnu duplju računajući s većom mirisnom privlačnošću tako oštećene ribe. Za koju se god opciju odlučili, važno je da riba bude dobro pričvršćena uz sajlu. To se može postići klasičnim prošivanjem ješke udicom i samom sajlom ili pak polaganjem sajle uz tijelo ješke, nakon čega se sve omata silikonskim koncem. Ovaj je posljednji način bolji zbog toga što se sajla lako deformira, nakon čega pravilno ješkanje postaje sve teže.

Krak hobotnice se ješka tako da vrh udice viri 3 do 5 centimetara od vrha kraka, dok je ostali dio kraka uz sajlu fiksiran jednim od gore opisanih načina.

Potez ugora nije svaki puta jasno vidljiv. Najčešće se radi o laganom pomaku nakon kojeg slijedi stanka od desetak sekundi. Tek nakon stanke počinje konstantno odvlačenje. Kontra mora biti snažna i odlučna, ne zbog kvalitetnog kačenja ribe, jer ugor svoj plijen odmah guta, već zbog njenog zaustavljanja i odizanja od dna. Naime, zakačeni ugor će bjesomučno pokušati otkliziti u prvi zaklon, koristeći pritom i najmanju šansu za ukopavanje, zavlačenje ili oslanjanje. Kad se lovi s uređene i ravne obale, to i ne mora biti neki problem, no kad se lovi sa stjenovite i nagnute obale, što je zapravo redovit slučaj u rock fishingu, to može postati pravi pakao. Zakačeni ugor cijelo vrijeme pokušava pregristi predvez bijesno se batrgajući i tresući cjelokupan pribor, a ako je primjerak kapitalan, tada ni ribolovac nije pošteđen tog bijesa već se i sam mora boriti s održavanjem ravnoteže. Iako ovo može izgledati poput klasičnog ribičkog pretjerivanja, izvlačenje ugora od svojih 6 do 8 kilograma težine zakačenog na daljini od 60 i dubini od 30 metara oko dva sata poslije ponoći, na vanjskoj strani nekog kamenitog otoka na stijenama mokrim od rošade, nikako nije ni jednostavno i bezazleno.

Visoko podignut štap i brzo beskompromisno namotavanje uglavnom uspješno odrade taj najosjetljiviji dio izvlačenja zakačenog ugora.

Kada se zakačeni ugor dovuče do obale, prihvat se obavlja podmetačem ili kod većih primjeraka kukom.

Ugor ponuđenu ješku guta bez obzira na odnos veličine. Čest je slučaj da juvenilarni primjerci gutaju udice namijenjene njihovim pradjedovima, s jednakim tekom i žarom kao da je riječ o nekoj sitnoj ješki primjerenoj njihovoj veličini. Mada mnogi ribari takve špigete ubijaju pod izlikom da ih je nemoguće skinuti s udice, to zapravo nije točno. Uz komad krpe i kliješta za oslobađanje, takvi se manji primjerci jednostavno oslobađaju udice, nakon čega se bez straha od nepreživljavanja mogu pustiti u more. Iznimka su primjerci koji su udice progutali uistinu tako duboko da im nema spasa. Jedina zaštita od malih primjeraka u lovu ugora je postavljanje velikih ješki na velikim udicama.