POMORSKA TRAGEDIJA

Kod Pule je 1928. potonula talijanska podmornica: »Vrlo ste blizu, požurite, jer ovdje se umire«

Danilo Prestint

S podmornice F 14 je signalizirano struganje lanca (sidrenog lanca s Aquile) i konačno je bilo moguće znati točan položaj podmornice



Pred obalama Istre oduvijek je intenzivan pomorski promet. Posljedično tomu bilo je i pomorskih nesreća. Nemoguće ih je sve nabrojiti, a najveće su potonuće putničkog broda Baron Gautsch (1914.) i podmornice F 14 (1928.). Obje su se nesreće dogodile između Rovinja i Brijuna.
Dvadesetih godina u mornaričkoj bazi u Puli nalazile su se i podmornice klase »F« uglavnom izgrađene za vrijeme rata, dakle vremešne ali još uvijek efikasne. Podmornica F 14 izgrađena je 1917. godine u brodogradilištu Odero (Sestri Ponente) kod Genove. Bile su tipa Laurenti-FIAT S. Giorgio od 262 tona deplasmana (površinski) i 319 tona (podvodno) s mogućnošću ronjenja do dubine od 45 metara. Bila je duga 46,5 i široka 4,22 metra. Pogonila su je dva dizelska motora FIAT od 700 KS i dva električna motora Savigliano od ukupno 500 KS (dva vijka) koji su omogućavali brzinu od 12,5 čvorova u površinskoj vožnji i osam čvorova u podvodnoj vožnji. Posada se sastojala od dva časnika, 24 dočasnika i ostalih članova.


Podmornica je imala dvije torpedne cijevi od 450 mm na pramcu, četiri torpeda, jedan protuavionski top Armstrong od 76/30 mm i jedan mitraljez Colt od 6,5 mm.


Ulaskom u flotu služila je, pod zapovjedništvom Amilcara Casarana, u protupodmorničkim ophodnjama u južnom Tirenskom moru. Nakon toga je podmornica premještena u Jadran, a služila je za napade na trgovačke brodove pod austrougarskom zastavom i duž dalmatinske obale.
Godine 1918. zapovjedništvo preuzima Giuseppe Curci, a u ožujku je podmornica dobila zadatak da bude u zasjedi kod Faresina (Porozine) očekujući izlaz austro-ugarske flote (koja je osujećena akcijom kod otoka Premude), ali nije uočila niti jedan brod.




U srpnju 1918. podmornica je prošla kroz minska polja kod Porera i postavila zasjedu na ulazu u Pulu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata podmornica F 14 izvršila je ukupno 35 zadataka – bez ikakvog rezultata!


Nakon potpisivanja primirja podmornica je poslana u Šibenik gdje je korištena za razminiranje morskog područja ispred te luke. Posada je korištena i kao – vojna policija!
Povratkom u Veneziju korištena je za obuku u sjevernom Jadranu, a 1925. godine bazirana je u Brindisiju.


U kolovozu 1928. godine u sjevernom Jadranu održavane su mornaričke vježbe u kojima su sudjelovale jedinice iz Venecije i Pule. Tih su se vježbi najviše bojali ribari jer su zbog sigurnosti morali zaobilaziti uobičajena područja ribarenja prema naputcima lučkih kapetanija.


Rupa na krmi


Dana 6. kolovoza 1928. godine podmornica F 14 pod zapovjedništvom kapetana korvete Isidora Wiela isplovila je iz Pule zajedno s blizancem F 15 zbog vježbe napada na laku krstaricu Brindisi koja je plovila zajedno s izviđačkim brodom Aquila i u pratnji V. Flottiglia Cacciatorpediniere (V. flotile razarača) iz Poreča prema Puli.


Na podmornicama je osim članova posade bilo ukrcano 14 vježbenika stroja polaznike škole C.R.E.M.(Corpo Reali Equipaggi della Marina) iz Pule (po sedam na svakoj podmornici).
U 8.40 pri vedrom vremenu i s vjetrom u pojačanju, razarač Giuseppe Cesare Abba primijetio je podmornicu F 14 i o tome obavijestio ostale jedinice; primjećivanje periskopa je otkrilo da se podmornica nalazi na samo nekoliko metara udaljenosti. S razarača Giuseppe Missori, koji je slijedio Abbu, podmornica je primijećena kada je bila na samo 160-180 metara udaljenosti i manevriranje Missoria je bilo uzaludno (kormilo sve desno, pogon svom snagom natrag), kao i manevriranje podmornice koja je stajala gotovo na razini mora. Razarač je udario o podmornicu po krmi otvorivši rupu dimenzija 60 puta 25 centimetara tako da se podmornica nagnula i krmom potonula sedam milja istočno od Sv. Ivana na pučini.


Istog dana (ponedjeljak) novinska Agenzia Stefani objavila je sljedeće priopćenje: »Jutros u 08.45 sedam milja zapadno od Brijuna obalna podmornica F 14 za vrijeme vježbe napada naglo je izronila pred pramcem razarača Missori. F 14 je potonuo na dubinu od 40 metara. Položaj podmornice još nije ustanovljen; ali jedan hidroavion tvrdi da ga je locirao nedaleko od mjesta gdje je usidren Brindisi na kojem se nalazi admiral Foschini, koji je dobio naredbu da rukovodi akcijom spašavanja. Vremenski uvjeti nisu povoljni, ali su već na mjestu četiri ronioca, a pripremljena su i sredstva za opskrbu zrakom podmornice te za njezino podizanje. Podmornica je u akustičnom kontaktu putem posebnih instrumenata podvodne signalizacije.


Bez gubljenja vremena počelo se sa spašavanjem korištenjem sredstava koje su stavili na raspolaganje i brodogradilišta u Monfalconeu i Rijeci te tvrtka Tripcovich iz Trsta koja je specijalizirana za spašavanje. Na mjestu potonuća, gdje su primijećeni zračni mjehuri i naftne mrlje bačene su signalne plutače najprije s čamaca, a onda i s brodova Brindisi, F 15, Aquila i razarač Fratelli Cairoli.


Pozivi upomoć


Nakon potonuća F 14 je pokušao stupiti u vezu s ostalim brodovima, ali tek u 10.35 podmornica F 15 je uspjela uhvatiti poruku »Zašto ne odgovarate?«. Shvatilo se da podmornica leži krmom, pod kutom od 70 stupnjeva na dubini od 40 metara, a da su od 27 članova posade četiri motorista stradala (utopljeni u dvije krmene prostorije), a da je ostala posada bez ozljeda u drugim dijelovima podmornice koje nije poplavilo more.
Položaj podmornice nije otkriven, satima su ronioci, brodice i hidroavioni tražili, ali je otkrivanje bilo otežano zbog valovitog mora. Iako su hidroavioni vidjeli podmornicu, njihovi podaci o položaju bili su netočni.


Istovremeno se u Puli u 10.30 pripremala velika pontonska dizalica GA-141, kapaciteta dizanja 240 tona (zapovjednik Tullio Vian). Tek u 19.45 dizalica je napustila luku, a toliko zakašnjenje je uzrokovano nedostatkom tegljača snage potrebne za tegljenje dizalice, odnosno jačine mora.
S podmornice F 14 je signalizirano struganje lanca (sidrenog lanca s Aquile) i konačno je bilo moguće znati točan položaj podmornice. U 18 sati brodica za ronioce s F 15 našla se okomito nad potonulom podmornicom upravo u trenutku kada je s podmornice stigla poruka: »Vrlo ste blizu, požurite, jer ovdje se umire«.


Spojene su cijevi i u 20.22 počelo se s pumpanjem zraka u nepoplavljene prostorije F 14, ali je taj potez bio fatalan: povećanje pritiska koji nije adekvatno kompenziran učinilo je da je zrak nemoguće udisati (povećanjem tlaka povećava se koncentracija ugljičnog dioksida).
Stizale su poruke s F 14: u 19.34 »Tu ste… Požurite!«, u 19.45 »Ro…ni…oci…nad…na…ma«. Nakon toga samo poruke bez teksta: u 21.17 samo kontakt, u 21.40 sve slabiji kontakt, u 21.50 dvije linije… Nakon toga ništa više!


Tek u 1 sat iza ponoći 7. kolovoza GA-141 stiže na mjesto potonuća, usidrivši se uz mnogo teškoća. U 6 sati ujutro ronilac De Vescovi lupa o trup podmornice, ali nema odgovora.
U 8.30 ujutro trup podmornice je zakačen za sajlu koju vuče tegljač, a u 10.15 počinje faza izvlačenja; operaciju onemogućava sidreni lanac Aquile, koji čini da podmornica bude nagnuta. Sajla je zakačena na ponton GA-145 od 30 tona koji je poslan iz Pule dok F 14 se oslobađa sidrenog lanca.


U 18 sati 7. kolovoza most podmornice je na površini, ali bez nade za spas posade koji su bez svijesti; u 18.40 otvaraju se vrata, a iz podmornice izlazi oblak klora. Stradala je cijela posada: kapetan korvete Isidoro Wiel (iz Padove), jedini drugi časnik Sergio Fasulo, pet podčasnika i 20 članova posade i vježbenika.


Loši vremenski uvjeti


Guerriero Guerrieri, sanitetski časnik javlja se dobrovoljno za ulazak u podmornicu. Riskirajući gušenje, izvlači tijelo Bruna Uicicha (zamjenik šefa torpedista) i ustanovljava da nema preživjelih; otvori na podmornici su zatvoreni i podmornica je zakačena i otegljena pontonima u Pulu i izvađena na suhi dok ujutro 8. kolovoza.


U deset sati izvađena su tijela četvorice koja su se utopila u krmi, a kasnije su izvađena ostala tijela. Ustanovljeno je dvanaestak sati nakon smrti da je uzrok smrti trovanje ugljičnim dioksidom, odnosno klorom.


Dana 9. kolovoza obavljen je pokop žrtava, a podmornica je izrezana nešto kasnije.
Piero Colucci (iz Rovinja) je u kolovozu 1946. godine našao u pulskom brodogradilištu, gdje je među ostacima kasarne podmorničara (nosila je ime Isidora Wiela), pronašao dokumentaciju o događaju – svjedočenje koje donosimo u cijelosti unatoč tome što svjedok nije bio podmorničar i što njegovo svjedočenje nema tehničkih detalja:


Radiotelegrafist Garibaldi Trolis (iz Pule, rođen 5. listopada 1908.) odmah je poslao zahtjev za pomoć tako da se odmah saznalo za nesreću. Cijela je eskadra zaustavila strojeve, a Missori je bacio bovu u mjestu sudara s podmornicom.


Na nesreću, vremenski su uvjeti bili loši zbog jakog vjetra koji je stvarao valove što je ometalo brodice ronioca i ostale brodove koji su pokušavali konopima i lancima zakačiti trup podmornice. Brodovi su okružili mjesto potonuća kako bi ga zaštitili od valova.


Unutar toga kruga kružila je podmornica F 15 koja je očajnički pokušavala stupiti u vezu s drugom podmornicom s aparatima za podvodno komuniciranje. Potopljena podmornica odmah je odgovorila:
– Imamo šest mrtvih u krmi zbog prodora mora, krma se ukopala u mulj – položaj podmornice je gotovo okomit.


Kako se kasnije ustanovilo, trup je bio toliko ukošen da su ljudi visjeli, svaki u svojoj sekciji, na cijevima. Nije bilo šest, već četiri stradala zbog utapljanja: zapovjednik Wiel mislio je da ih ima šest jer nije vidio da su dvojica, koja su ostala zatvorena, na suhome u sekciji koja nije bila poplavljena. Sve nade posade polagane su u radiotelegrafistu koji je održavao vezu s površinom.


Vrijeme neumitno prolazi. U ponedjeljak poslijepodne hidroavion iz baze u Puli javio je da je vidio trup podmornice s visine od 1.500 metara, jer nije bio u sjeni, oko 150 metara od broda Brindisi. Vjerojatno se radilo o opsjeni ili o vrlo netočnom lociranju. Ipak je podmornici javljeno da je pronađena, a oni javljaju da im je moral na visokoj razini, ali upozoravaju da se u zraku osjeća klor (vjerojatno zbog kontakta morske vode s akumulatorima).


Unatoč indikacijama s hidroaviona, ronioci nisu uspijevali uspostaviti kontakt s podmornicom zbog jakih struja iako je područje potrage bitno smanjeno.
Nije jasno kako je efektivno pronađena podmornica.


Utrka sa smrću


Prema pronađenim dokumentima u fascikli koju je pronašao Colucci nakon devet sati s dna je stigla korisna informacija: javljaju da čuju da nešto teško struže po trupu. F 15 je pozvao podmornicu-blizanca da ispusti nešto nafte i – oko sidrenog lanca Aquile odmah je uočena mrlja. F 14 je pronađen! Ronilac Antonio Balsamo se uz sidreni lanac spustio do trupa i spojio cijev sa zrakom (operacija je inače zahtijevala mnogo vremena). Zatim, s obzirom na to da nije bilo moguće odspojiti sidro s broda, pušteno je da cijeli lanac ode na dno kako bi se spriječilo da oscilacije pogoršaju situaciju labilne ravnoteže potopljene podmornice.


No kako je objavio poznati pisac i novinar Marcantonio Bragadin, stvari su se dogodile ponešto drugačije…


– Bila je to tragična utrka sa smrću i drugova na površini – ronioci pod vodom su padali u nesvijest od napora, ali nisu odustajali. No u unutrašnjosti podmornice posada je bila na izmaku snaga, neki već i mrtvi. S dna je stigla još jedna poruka: »Požurite!«, a nakon toga su se čuli samo slabašni signali sve do 18.30. Ipak, u tom trenutku, ronilac Devescovi otkrio je sjenu potopljene podmornice i – zanemarujući da izranjajući na taj način s dubine od 40 metara može izgubiti život – izronio poput balona na površinu da bi podnio izvješće i uzeo konop plutače. Odmah je F 15 signalizirao:


– Ronilac vas je pronašao, sada ćete imati zraka, hrabro. Ali odgovora nije bilo. Na površini nitko nije želio vjerovati da su svi mrtvi, a F 15 je gotovo još sat vremena nastavljao zvati. Konačno, dok su spasitelji radili i manevrirali kako bi spojili cijev za zrak, u 19.35 s dna dopiru novi signali: najprije vrlo tihi, a onda jači i na kraju razumljivi. Bio je to još jedan apel: »Požurite… požurite…« Tek oko 20 sati uspješno je spojena cijev za zrak s ventilom na trupu podmornice. Nakon toga sve je bilo spremno da se u podmornicu dopremi svježi zrak, a F 15 je poslao poruku:


​– Na pramcu spojena cijev, otvorite ventil zraka, odgovorite. Nitko nije odgovorio, ali netko je čuo poruku i neljudskim naporom uspio je otvoriti ventil. Devescovi koji je napravio nemoguće, pet je sati ronio, čuo je zvuk i javio na površinu da puste zrak. Ali – nastavlja Bragadin – da bi netko mogao udisati svježi zrak i spasiti se, morao je otvoriti i jedan drugi ventil (izlazni) da uspostavi cirkulaciju. No izgleda da više nitko nije imao snage i drugi ventil nije otvoren.


F 14 Podmornica za kratko krstarenje

Klasa F
Brodogradilište Odero, Sestri Ponente
Kobilica 2/10/1915.
Porinuće 23/1/1917.
Predana 18/3/1917.
Vlasnik: Regia Marina
Deplasman na površini 262 t
Deplasman u uronu 319 t
Dimenzije: 46,5 x 4,22 m
Operativna dubina: 40 m
Pogon: 2 x diesel FIAT od 700 KS; 2 električna motora Savigliano od 500 KS; 2 vijka; brzina na površini 12,5 čv; brzina pri uronu 8,0 čv
Posada: 2 časnika + 24
Naoružanje: 2 torpedne cijevi od 450 mm na pramcu (4 torpeda), 1 protuavionski top Armstrong od 76/30 mm, 1 mitraljez Colt od 6,5 mm

Zbog toga je zrak povećao unutarnji pritisak na pet atmosfera i, nakon toliko napora, ubacivanje zraka je obustavljeno. Upravo je taj svježi zrak bio fatalan jer je samo produžio agoniju umirućih. U 21.17 s relikta su se čule još neke poruke, gotovo neprimjetne i vrlo spore: više nego potvrda života bile su više kontrakcije ruke umirućeg radiotelegrafista na tipkovnici predajnika. Telegrafist Trolis je kasnije pronađen nagnut nad predajnikom kao da je usnuo: umro je posljednji. Nije imao niti 20 godina.


Admiral Foschini je izjavio da je ronilac Devescovi pokazao veliku otpornost, znanje i nesebičnost u svom poslu na velikoj dubini oslobodivši trup od teškog lanca Aquile i spojivši u vrlo kratkom vremenu dizalice za podizanje pontona s ušicama na podmornici.
Ako se vratimo pronađenim pisanim dokumentima Piera Caluccia: neudobnost zbog udisanja klora je rasla, a stalno se ponavljalo: »Požurite!« Ali se more nije smirivalo, a noć se spuštala.


Težak posao


Uznemireno more i mrak predstavljali su znatnu prepreku za ronioce. Unatoč tomu pontoni i brodovi usmjerili su svoje reflektore prema dnu, prema trupu F 14. No reflektori su bili preslabi i ronioci su jedva nešto vidjeli. Ronioci su pokušavali zakačiti trup podmornice željeznim užadima, slušali su udaranje čekićem posade… No njihove operacije su u jednom trenutku morale biti prekinute. Nastaviti, tvrdili su tehničari, značilo bi malo koristi i mogućnost gubitka kojeg ronioca. Svi razarači koji su imali uređaje za podvodno komuniciranje ohrabrivali su posadu podmornice. S druge su strane odgovori bivali sve slabiji, a dolazili su u sve većim razmacima. U porukama samo jedna riječ: »Požurite!«.


Oko 23 sata F 15 je poslao poruku:
– Daj mi pet crtica. Nakon nekog vremena stigao je odgovor: najprije jedna kratka crtica, pa zatim pauza, pa duga crta koja nije prekinuta, već se polako izgubila.
Ronioci su imali težak posao, bilo ih je šest: pet njih je bilo istrenirano za dubinu od 40 metara, a jedan (Mađar) za dubinu od 70 metara.


U noći između ponedjeljka i utorka nitko na brodovima, nije želio vjerovati da se tragedija već dogodila. Nastavljali su slati poruke, ali odgovora nije bilo.


U ranim jutarnjim satima u utorak nastavljene su operacije. U 12 sati podmornica je podignuta, ali nad njom je bilo sidro i sidreni lanac Aquile. Kako se taj brod micao, uzaludan je bio trud ronioca (kasnije je podmornicu oslobodio Devescovi): podmornica bi se otkačila i ponovo padala na dno. Za ponovnu pripremu za podizanje trebalo je – osam sati. Tijekom cijelog dana ronioci su svaki put kad bi došli do trupa lupali čekićima, ali nitko nije odgovarao. Na brodovima su se nadali da je klor utjecao samo na gubitak energije…


Most F 14 konačno se pojavio na površini u 20 sati, a posada F 15 kao najbliža i najkvalificiranija požurila je otvoriti bokaportu. Odmah je iscurio onečišćeni zrak klorom. Sanitetskom kapetanu Guerrieriju, s Brindisija koji je prvi želio ući, odmah je pozlilo. Izvukli su ga zahvaljujući tomu što je bio vezan sigurnosnim konopom. Unutra je bio jako kratko jer mu je put prepriječilo beživotno tijelo. Pružena mu je pomoć, reanimiran je umjetnim disanjem. Nakon toga izvučeno je prvo tijelo, električara Giordana Uicicha iz Pazina. Još su se posade nadale da su njihove kolege samo u nesvijesti. U jednom trenutku na pontonu je posada kleknula i počela se moliti:
– Mrtav je… Mrtvi su!


Povratak u Pulu


Admiral je naredio da se podmornica preveze u Pulu, gdje se trebala nastaviti operacija vađenja tijela u većoj sigurnosti. Na otvorenom se moru više ništa nije moglo učiniti.
Podmornica je bila privezana između dva pontona… Iza njih veliki i mali brodovi, a sa strane podmornica-blizanac. Svi su imali upaljene reflektore uperene u most podmornice.
Konvoj je stigao u Pulu u 3 sata nakon ponoći. Na obali je bilo krcato ljudi koji su probdjeli noć. Nasred luke postavljena su dva plutajuća doka. Na jednome je podignut Missori – sedam limova i pramac bili su oštećeni. Pontoni s podmornicom usidrili su se na ulazu u drugi dok u očekivanju izlaska sunca.


Oko 5 sati ujutro podmornici se približio brodić koji je ubacivao zrak u podmornicu kako bi se izbacila voda i time olakšalo vađenje žrtava.
Pontoni su ušli u dok uz pomoć tegljača. U 7.30 podmornica je bila u doku. U 08.30 uključene su crpke doka i uskoro je podmornica bila na suhome. Na mostu je crvenom bojom pisalo F 14, a krma je bila puna blata.


Na ponton 240 došli su admirali Slegher Denti di Piraino, Foschini i otac dr. Felice Odorizzi iz Pule. Tegljači 91 i Raffica te pneumatska stanica nastavili su sušenje i ventilaciju prostorija podmornice. Na moru su se širile mrlje nafte i klora.
Na krmi – udarac Missorija je prouzročio rupu kroz koju je ušlo more i ubilo prva četiri člana posade. Na pramcu je još bilo sidro Aquile – ona je omogućila pronalaženje podmornice, ali je uzrokovala i znatno gubljenje vremena.


Jedan MAS je kružio oko suhog doka, a jedan hidroavion je kružio nad lukom. Ekipa bolničara Regie Marine donio je nosiljke i plahte. Na palubu podmornice popeli su se dott. Guerrieri i zapovjednik podmornice F-12, Del Greco, zapovjednik F 15, kap. Padolecchia i mornari spremni za izvlačenje tijela. Iznenada se pojavio i zapovjednik Armije iz Trsta, Ferrario koji je na krmi položio buket crvenog cvijeća, posljednji pozdrav kopnene vojske svojim drugovima.
Brodica za prijevoz municije GG-17, velika i sva obojana crveno bila je spremna da prihvati tijela. Otvoreni su svi otvori i ušli su bolničari s nosiljkama.


Istarska zvona


Dr. Guerrieri je pomagao, u bijelom doktorskom haljetku. Del Greco se prvi spustio da bi locirao tijela. Časnici i mornari imali su maske da bi se zaštitili od klora koji je otrovao zrak u pramčanim prostorijama podmornice.
U 11.15 izvučeno je prvo tijelo… Slijedila su ostala: 4 iz krme, 13 iz torpedne komore, 9 iz komandnog prostora… U podne, pod jakim kolovoškim suncem, operacija izvlačenja tijela je završena.
Tijela su prevezena u jednu salu vojne bolnice… Tijela su ostala izložena dva dana, pokrivena cvijećem koje je pristiglo iz svih dijelova Italije. Pogreb je bio veličanstven, a zvona na crkvama u cijeloj Istri su zvonila.


Dvadeset i sedam žrtava, ali – jedan je preživio: mornar Umberto Giollo iz Kopra koji je poslan službenim zadatkom na kopno, a kad se vratio, podmornice nije bilo na vezu (isplovila je pod alarmom). Četiri mlada mehaničara koji su trebali biti na F 15 ukrcana su na F 14 i stradala s posadom.
Alessandro Bellato, mornar od oko dvadeset godina, motorist čija je sudbina bila plovidba podmornicom F 14, zbog banalnog se razloga nije uspio ukrcati na posljednju plovidbu podmornice. Kada je saznao za nesreću, napisao je sestri pismo jer će ionako sve novine pisati o nesreći. Jednostavno pismo kao svjedočenje mornara koji poznaje osobno posadu. Odlazi na mjesto, razgovara s roniocima. Pismo je napisano kada se još govorilo o mogućem spasu. Bellato je umro 1985. godine s mislima okrenutima njegovim prijateljima, upravitelju stroja Giacomu Carbone…